Kako sam došla do još jednog naslova iz kategorije Knjige za mlade? Naime, roman „Trinaest razloga“ Jaya Ashera (i to prvijenac, molit ću lijepo), dopao mi je ruku kad sam birala rođendanski poklon za jednu mlađu rođakinju (o knjizi sam već ranije nešto čula i svakako sam je htjela i sama pročitati). Međutim, kad je knjiga već bila kupljena i kad sam izašla iz Algoritma, počela sam razmišljati o tome je li to doista prikladan poklon za četrnaestogodišnjakinju? Je li moj utjecaj loš ako stavljam djetetu na raspolaganje knjigu koja govori o samoubojstvu?
I tako sam, ne budi lijena, knjigu zadržala za sebe i već sutradan potrošila čitavo poslijepodne čitajući je.
Dakle, priča prati mladića imenom Clay Jensen, koji jednog dana na svom trijemu nađe kutiju za cipele sa sedam dvostranih audio-kaseta. Na njima se nalazi trinaest priča, a svaka od trinaest priča namijenjena je jednoj od trinaest osoba, koje autorica tih audio-kaseta, imenom Hannah Baker, okrivljava za svoje samoubojstvo. Svaka od tih osoba mora preslušati sve priče i onda ih proslijediti sljedećoj osobi u nizu, u protivnom će kopija snimki ugledati svjetlo dana i svi će sudionici završiti posve osramoćeni.
Clay, kojemu se Hannah sviđala, ali koji se očito nije dovoljno sviđao njoj (ili je bar tako smatrao) počinje preslušavati kasete i istovremeno pratiti lokacije u njihovom gradu na kojima su se pojedine priče odvijale, zbog čega dodatno biva izmučen krivnjom i grižnjom savjesti.
Naravno, priča je tinejdžerski melodramatična. Naravno. Ali, iz strukture romana jasno je vidljivo da je autor nastojao portretirati ne samo tinejdžersku melodramu, već i lavinu pojedinačnih događaja koji sami za sebe nemaju nikakvo osobito značenje, ali ujedinjeni u sudbinu jedne osobe predstavljaju podlogu za tragičnu priču na način svojstven i antičkim tragedijama.
Naime, Hannah je, došavši kao nova učenica u nepoznati grad, svojim ponašanjem možda uvrijedila nekoliko momaka kojima ego nije dopustio da takvo postupanje ostane nekažnjeno, pa su izmislili neke priče o njoj, koje nisu bile sasvim istinite. Možda je tu bila i prijateljica koja je krivo shvatila signale koje joj je neki dečko slao, pa je zaključila da je to Hannahina krivnja, i poželjela se osvetiti. I tako redom.
Dok ne dođemo do posljednjih nekoliko kaseta i ustanovimo da je u pozadini idiličnog malog grada (kakve u svojim djelima često opisuje i Stephen King) tinja iskonsko zlo koje Hannah, čak i u smrti nastoji prokazati.
U svakom slučaju, mislim da sam dobro zaključila da je četrnaest godina još premalo za ovakvu tematiku (ili sam potpuno krivo informirana oko toga koliko su zapravo iskvarene 14-godišnjakinje), pa bih ovakve romane poklanjala najmanje 16,17-godišnjacima, osobito onima koji nisu naučili osnove lijepog ponašanja prema vršnjacima, kao lekciju što se sve, ako govorimo o krajnostima, može dogoditi ako svojim prijateljima, ili čak poznanicima iz škole, uskratimo elementarno razumijevanje i pristojnost.
Post je objavljen 14.03.2014. u 08:23 sati.