Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 30.06.2012.
Cornelia Funke: "Gospodar lopova"
Ponekad je potrebno vidjeti i što drugi ljudi čitaju. U ovom slučaju, pod „drugi ljudi“ podrazumijevam djecu. Nakon Harrya Pottera, koji je osvojio sva dječja i djetinjasta srca (dodajem „djetinjasta“ jer je itekako osvojio moje), čujem da je nova glavna junakinja u prijevodima, svojevrsni ženski pandan Harryu Potteru, izvjesna Oksa Pollock, ime na koje također valja računati u suvremenoj dječjoj literaturi. Međutim, i autorica iz naslova, Njemica Cornelia Funke, sa svojim je najpoznatijim romanom „Gospodar lopova“ također omiljena među klincima.
Žanr krimića, odnosno bolje rečeno, misterije za djecu, popularan je još od Ivana Kušana i njegovog Koka-za-sve-geografske-širine, osim njega su kod nas krimiće za djecu pisali i Dubravko Jelačić-Bužimski (serijal o Letećem Martinu) i još mnogi drugi, a dobro se zna da su i Pet prijatelja uvijek rješavali nekakvu tajnu, Stoga ne čudi da su mali Hrvati (onih dvoje-troje preostalih koji su još pismeni te k tome vole čitati i izvan popisa lektire) zavoljeli i Corneliu Funke (inače, po knjizi je 2006. snimljen i film, pa ako ste lijeni za čitanje, priuštite svojim najmlađima zajedničko provedeno vrijeme uz televizijski ekran).
Priča je sljedeća: zločesta tetka Esther dolazi u Veneciju tražiti privatnog detektiva koji će joj pomoći locirati njezine nećake Prospera i Boa. Privatnom detektivu Viktoru gospođa Esther se nije svidjela, ali ga je slučaj zaintrigirao. Dvojica su dječaka, naime, nakon smrti svojih roditelja pobjegli od tete Esther da ih ne bi razdvojila (mlađeg Boa je željela zadržati za sebe, a starijeg Prospera poslati u internat), i sami su stigli čak do Venecije. Ipak, kako priča dalje teče, saznajemo da su Bo i Prosper u sigurnim rukama bande maloljetnih bjegunaca, na čelu s tajanstvenim Gospodarom lopova. Kako se to već u zapletima krimića, pa i krimića za djecu, poslovično događa, opasnost za dječake ipak ne prijeti niti od Gospodara lopova, niti čak od pompozne tete Esther, već iz prošlosti, duboko skrivene na jednom od tajnih otoka venecijanske lagune.
Konačno, moram reći da sam se razumno zabavila čitajući: radi se o nenapadnoj, relativno zanimljivoj i čitljivoj literaturi koja je pogodna za sve generacije djece od 7-15 godina, ali i matore koze poput mene nedvojbeno mogu uživati u čitanju svega što vole mladi.
Posebna pohvala ide Mozaik knjizi za opremu knjige i kvalitetu papira, podsjetila me na neka davna ilustrirana izdanja za djecu Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“. Vrlo lijepo!
nedjelja, 24.06.2012.
Cecelia Ahern: "Knjiga sutrašnjice"
Ahem (o ovom smo pričali neki dan, tko je čitao, znat će). Uglavnom, ovo je priča o šesnaestogodišnjakinji po imenu Tamara Goodwin koja se s majkom nakon obiteljske tragedije seli u unutrašnjost Irske kod ujaka Arthura i njegove supruge Rosaleen.
Nemojte je odmah simpatizirati: kao četrnaestogodišnjakinja, Tamara je bila razmaženo derište, njezini su roditelji bili izrazito bogati i mogli su joj (a često i jesu) priuštiti što god joj je srce poželjelo – od ljetovanja u Marbelli do zimovanja u Verbieru, najskuplju odjeću, šminku i sve ostalo što može zamisliti mozak jedne razmažene četrnaestogodišnjakinje. Zauzvrat, ona je danomice iskazivala obijest i imala izljeve bijesa usmjerene prema roditeljima (iskradala se kroz prozor, pila i pušila, pipkala se s dečkima i slično).
Nakon već spomenute tragedije, kako već rekoh, ustaljeni se stavovi naše glavne junakinje nužno moraju mijenjati, jer dolazi u kuću u kojoj je svaka stvar barem 100 godina stara, u kojoj se nema ništa za raditi, gdje je najbliži grad udaljen pola sata vožnje, i gdje ne prolazi autobusna linija.
Upravo mi je ta promjena životnog stila bila najzanimljivija – odjednom je zanimljiv i ruševni dvorac, i pčelarstvo, i obiteljska povijest i muha zujara... Kao da nas svi ovi gadgeti i gluposti čine tupima za suptilne promjene vanjskog svijeta (primjećujem i kod sebe kako sam prije puno više zamjećivala, puno više stvari registrirala... Možda je to tempo, ali možda su sve te nebitne stvarčice i igračke koje nas ometaju. Razmislite.)
Recimo, dogodilo mi se nedavno da sam morala putovati vlakom doma. Dovršila sam čitanje knjige, ostala sam sama u kupeu, a do kraja mog putovanja ostalo je još oko sat i pol vremena. Nakon što sam nazvala sve ljude s kojima sam mogla razmijeniti koju riječ, nakon što sam prosurfala, nakon što sam dodirnula svaku stvar koju sam imala u torbi... ostalo je još sat i petnaest minuta. Vrijeme je bilo odlično, a u vlaku zagušljivo pa sam otvorila prozor, nabila sunčane naočale i gledala što se zbiva vani (ljudi su radili vrtove, djeca su se igrala, žito se blistalo). Već dugo nisam imala takav trenutak (to je nešto što vam može priuštiti samo HŽ, vjerujte mi na riječ) i moram priznati da sam se psihički odmorila.
Ubrzo, u cijelu se priču oko Tamare Goodwin upliće i jedan tajanstveni dnevnik koji, po svemu sudeći, sam sebe piše pa imamo i zgodnu notu fantastike u romanu.
Priča je zanimljiva, iako pomalo pisana za djecu (pomalo podsjeća na „stvarne životne priče“ iz Teena i OK-a), ali lako se čita i zgodno je. Preporučujem ukoliko ovog produženog vikenda ne budete imali što drugo raditi (obvezno morate slušati "Call me maybe" uz ovu knjigu, jako se lijepo slaže.)
petak, 22.06.2012.
William Landay: "Slijed zločina"
Ova knjiga je još jedan dokaz kako čovjekova (a kad kažem čovjekova, mislim – moja) podsvijest radi na čudne načine: nevjerojatno je koliko me ovaj krimić tijekom cijelog čitanja podsjećao na popularnu seriju Twin Peaks! Bilo je dovoljno da se šerif u malom gradiću Versaillesu u američkoj saveznoj državi Maine preziva Truman (ali ne Harry S., nego Ben), i da se radi o prirodnom okruženju šuma i jezera, kao oko Twin Peaksa,
Međutim, ovdje sve sličnosti prestaju (iako mene asocijacije nisu prestale proganjati tijekom cijelog čitanja, pa me i konobarica Diane iz romana podsjećala na konobaricu Normu iz Twin Peaksa) – pokraj osamljenog jezera, pronađen je leš javnog tužitelja Roberta M. Danzingera. Stoga Ben Truman zajedno s Johnom Kellyem, umirovljenim policajcem, odlučuje napustiti područje svoje nadležnosti i otići u Boston, u zloglasnu četvrt Mission Flats kako bi slijedio tragove prema vođi bande Mission, Haroldu Braxtonu, za kojega se sumnja da je počinio taj krvni delikt. Naravno, Ben Truman nije očekivao da će se tamo zaljubiti, ali se svakako namjeravao maknuti od tmurne obiteljske svakodnevice – oca, bivšeg šefa policije koji se odao alkoholu nakon što je njegova supruga i Benova majka prerano napustila ovaj svijet zbog Alzheimerove bolesti. Nije mogao niti naslutiti da će Robert M. Danzinger biti prvi u nizu mrtvaca koji će iskrsnuti prije nego što slučaj bude riješen.
Za ovaj prvijenac autor William Landay (inače bivši odvjetnik) dobio je nagradu John Creasey za najbolji krimić godine, a kod nas je objavljen u Najbiblioteci Algoritma. Nešto malo zapinje kod čitanja, ali nepredvidljivost mu je svakako jedna od većih kvaliteta.
četvrtak, 21.06.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM - Mark Stevens: "Vrhunski menadžment"
Ono što nam često nedostaje, odgovarajuće je vodstvo. U Hrvatskoj, donedavno je menadžer bio osoba kojega se od milja zvalo „diša“, koji je kao kapetan broda u mirnoj plovidbi u istoj firmi u kojoj je započeo radni vijek, tamo dočekao i mirovinu. Danas je u Hrvatskoj menadžer osoba koja otpušta ljude i smanjuje plaće i rashode, dok istovremeno za svoje potrebe kupuje najskuplji model službenog automobila i osigurava si milijunske iznose otpremnina. Evo što o tome kažu oni koji su menadžment proučavali puno dulje nego mi.
„Vrhunski menadžment“ Marka Stevensa kompilacija je znanja o menadžmentu koje se predaje u sklopu Programa višeg menadžmenta američkog Sveučilišta Harvard. Tako vrhunski menadžeri koji nisu u mogućnosti prisustvovati tom devetotjednom kolegiju mogu na jednom mjestu pročitati s kojim se problemima susreću njihovi kolege i do kojih su rješenja došli.
Sam program nastao je u jeku II. Svjetskog rata kad se mirnodopska američka industrija morala naglo preorijentirati na ratnu da bi udovoljila državnim zahtjevima. Spoznaja o tome koliko uspješno vođenje može utjecati na uspjeh cjelokupnog poduzeća održala je taj program važećim i dragocjenim do danas, pa i u predgovoru dr. Mate Babića stoji da su američki modeli poučavanja menadžmenta visokovrijedni za zemlje u tranziciji, osobito s aspekta preorijentacije socijalističke ekonomije u tržišnu.
Kako je i program višeg menadžmenta na Harvardu baziran na proučavanju slučajeva (case study), tako i knjiga obiluje brojnim primjerima, svjedočanstvima i intervjuima s menadžerima različitih profila, koji su svoja iskustva u svakodnevnom poslu podijelili s čitateljima i drugim svojim kolegama. Upravo taj način učenja je najprikladniji za tržište koje je u neprestanoj mijeni i kojem se dobar menadžer mora naučiti prilagođavati. Ipak, autor u nekoliko navrata ističe kako nije pobornik „pomodnog menadžmenta“ (imitiranja trendova koje su uveli drugi menadžeri), već zagovara da svaki menadžer mora razviti svoj osobni menadžerski stil koji mu najbolje leži.
Konkretni problemi vodstva kojima se knjiga bavi mogu se ugrubo podijeliti na: svladavanje vještina odlučivanja i motivacije zaposlenika (pa tako nisu najbolji niti menadžeri koji važne odluke baziraju isključivo na financijskim pokazateljima, niti oni koji dužnost odlučivanja guraju pod tepih) i stvaranje organizacije svjetske klase. Nadalje, knjiga se bavi i ostvarivanjem kompetitivne strategije i taktikama koje osiguravaju pobjedu na tržištu (što uključuje pregovaranje i borbu protiv konkurencije), a na kraju procesa, bitnom se pokazuje i disciplina održavanja kvalitete, pri čemu je krajnji potrošač ipak najvažnija karika u lancu i njegovo se zadovoljstvo neposredno očituje u profitu kompanije.
Evo, dakle, konačno i priručnika koji se čita u jednom dahu kao roman, ostavljajući pritom saznanja koja se svakom poduzetniku u njegovome poslu mogu pokazati neprocjenjivima.
utorak, 19.06.2012.
Marian Keyes: "Ima li koga?"
Kako već ranije rekoh – lagano, samo lagano! Vrijeme je za lake ljetne knjige, štiva za plažu: krimiće, ljubiće, životne priče... U tom tonu, samo za vas pročitala sam roman „Ima li koga?“ autorice Marian Keyes, čije su mi ime i djelo poznati otkad sam prije par godina pročitala izrazito duhovit roman „Lubenica“ (o irskoj curi koja igrom slučaja zatrudni s momkom koji ne želi imati dijete s njom).
I roman „Ima li koga?“ je strašno duhovit, osobito na početku kad se naša glavna junakinja Anna Walsh oporavlja u obiteljskoj kući u Dublinu, sa svoje četiri sestre, osebujnom majkom i samozatajnim ocem (stvar nije nimalo čudna, očito su čovjeka žene naprosto pojele). Naime, kako saznajemo okretanjem sve većeg broja stranica, Anna je doživjela prometnu nesreću dok se kao PR za marku kozmetike Candy Grrrl sa svojim suprugom Aidanom vozila newyorškim žutim taksijem. Nakon što se vrati u New York, svom uobičajenom životu, i dalje nas uveseljavaju mailovi Annine najmlađe sestre Helen (inače privatne detektivke) i majke (koja nastoji biti privatna detektivka, ali joj se neprestano osvećuje činjenica da nije osobito vješta s čudima moderne tehnologije).
Oni manje duhoviti dijelovi izrazito podsjećaju na neke druge chick-lit autorice i njihova najpoznatija djela (ali ne mogu vam reći koja, jer ako vam kažem, automatski ćete znati pola radnje ovog romana), pa u tom smislu imam veliku zamjerku. Doista, radnja ovog romana u tom smislu je gotovo pravi copy-paste (posljednji roman te autorice upravo čitam, pa kad završim, odat ću vam tajnu).
Ipak, evo i nekoliko prednosti – mjestimično duhovito, čita se brzo i lagano (vjerojatno isto tako brzo i zaboravlja), dolazi u meko ukoričenom izdanju tako da se može nositi na plažu bez grižnje savjesti i predstavlja sjajnu ljetnu razbibrigu za one koji su odlučili već u lipnju baciti sve četiri u zrak i posvetiti se ljenčarenju (za nas revnije, samo knjiga, ne i razbibriga).
četvrtak, 14.06.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM - Marijan Ožanić: "Poslovna pisma"
Jedna od najkorisnijih knjiga koju sam pročitala tijekom svog novinarskog rada zacijelo bi bila ova koju predstavljam u prikazu u nastavku. Vrlo je zanimljivo uočiti kako nas stvari poput pisanja zamolbi, zahtjeva, životopisa, dopisa i podnesaka nitko ne uči – u osnovnoj, srednjoj školi, pa čak niti na fakultetu (poslije se svi čude životopisima koji izgledaju kao sastavak u osnovnoj školi). Nitko nas ne uči niti upravljati novcem, voditi kućanstvo, pravila bontona – pa se ipak očekuje da sve to znamo.
Ovu knjigu preporučujem kao obveznu literaturu u svakom kućanstvu koje drži do sebe, uz Bibliju i veliki atlas svijeta.
Priručnik „Poslovna pisma“ Marijana Ožanića u izdanju Biblioteke poslovnih priručnika 2005. godine je doživjelo svoje treće, prošireno izdanje. Kako i sam autor navodi u Uvodu, svaki autor osjeća veliko zadovoljstvo kada dozna da mu je knjiga rasprodana i da treba tiskati novo izdanje. Veliki interes za ovaj priručnik niti ne čudi, uzevši u obzir da se radi o „knjizi koja se čita kao roman i koristi kao priručnik“.
Autor, koji je dugi niz godina u poduzetništvu i koji je radio u velikim gospodarskim sustavima poput američkog General Motorsa, francuskog Alsthoma i nizu drugih, stekao je veliko iskustvo u širokom rasponu područja, stoga je i ovaj priručnik harmoničan sklad maksimalne iskoristivosti i pitkosti pri čitanju. Autor je i sam bio u prilici pročitati (ili barem pokušati pročitati!) neka od poslovnih pisama koja su umjesto namjeravane svrhe uspjela postići suprotan učinak, pa su i životni primjeri loših poslovnih pisama važan element ovoga priručnika.
Knjiga polazi od elementarnih saznanja koja su potrebna svakom poduzetniku (ali ne niti samo njemu) pri razvoju kulture poduzeća, osobito u segmentu pisane komunikacije sa svojim suradnicima i poslovnim partnerima, pa tako knjiga nudi s jedne strane informacije glede forme u kojoj treba biti pisano poslovno pismo, kao što su vrsta papira i koverte na kojemu treba biti sastavljeno poslovno pismo, način na koji se adresira poslovno pismo, vrsta fonta koji se koristi pri pisanju, kao i drugi elementi koji su svakako potrebni da bi poslovno pismo ostavilo učinak da se radi o ozbiljnoj, stabilnoj i konkurentnoj tvrtki.
Drugi dio priručnika sadrži upute glede jezika, stila i načina obraćanja primatelju poslovnog pisma. Stil poslovnog pisma, naime, u današnje vrijeme u kojem se sve više poslovne komunikacije odvija putem e-maila, ublažio se i postao manje formalan, no to vodi u opasnost da pošiljatelj ispadne neozbiljan ili čak smiješan primatelju.
Osim njih, pitkost ovoj knjizi daje i niz povijesnih zanimljivosti koje su dovele do toga da se poslovna pisma danas pišu upravo na prikazani način: razvoj pošta, izum fontova slova ili klasifikacijski sustavi pri vođenju poslovne dokumentacije.
Važno je napomenuti da bi ovu knjigu trebali pročitati svi koji se na ovaj ili onaj način kreću u poslovnom svijetu, a ne samo gospodarstvenici ili poduzetnici, s obzirom da je jedno od značajnih poglavlja knjige namijenjeno i pravilnom načinu pisanja ponuda za posao i životopisa, kao i pisama zahvale, pozivnica, čestitaka i pisama namjere. Stoga, ako želite da vaše poslovno pismo bude učinkovito i da primatelju oda sliku vas kao uspješne, sposobne i obrazovane osobe, svakako pribavite jedan primjerak ovoga priručnika – uvjeravam vas da ćete ga obilato koristiti.
srijeda, 13.06.2012.
Deanna Kizis: "Izgubljeni u preuređenju"
Ovaj sam chick-lit htjela pročitati još otkako sam čula za naslov kao odličnu parafrazu naziva filma koji je nekako u to vrijeme bio popularan (dakako, radi se o „Lost in Translation“ tj. „Izgubljenima u prijevodu“ sa Scarlett Johansson i Billom Murrayem u glavnim ulogama). Zanimljivo, naslov izvornika je „Finishing Touches“ što nema nikakve veze prijevodom naslova, ali ipak smatram da je nadahnuto.
U središtu je radnje 29-godišnja (mojih godina, ergo!) dizajnerica Jesse Holtz koja počinje preispitivati svoj život nakon što njezina najbolja prijateljica Cecile nastrada u prometnoj nesreći. U životima njezinih najmilijih – Jesse kao glavne junakinje, njezine druge najbolje prijateljice Bryn, Cecilina budućeg supruga Zacha i drugih aktera, nužno mora doći do redefiniranja postojećih međuljudskih odnosa, ali i do promjene slike koju su svi imali o Cecile.
Prije nekoliko godina, strašan je hit u chick-lit svijetu bilo kuhanje: sve su junakinje kuhale, nakuhavale („Pod suncem Toskane“, „Julie/Julia“ i slični naslovi), pirjale, krčkale, miješale i začinjavale; najčešće rajčicama koje su sušene na suncu i obilnim količinama bosiljka i maslinovog ulja. Prije toga, dakako, sve su se glavne junakinje chick-lita moderno odijevale, u Gucci, Pradu, šuze Manola Blahnika i slično. Šminkale su se, pedikirale i trpjele brazilsku depilaciju, zalijevale obilnim količinama parfema, oko vrata vješale bižuteriju, a oko ruku skupocjene torbice. Bilo je krajnje vrijeme da glavne junakinje chick-lita, dakako uhvate brusni papir, valjke za krečenje i uzorke draperija i da se bace na unutarnje uređenje.
Nemojte me krivo razumjeti, ja baš volim to što chick-lit promovira... rekla bih lifestyle teme, ali proglasit ćete me pretencioznom. Zato kažem – različite načine života. I naša glavna junakinja, razočarana time što je od akademske slikarice spala na to da za svoju okrutnu šeficu (okrutna šefica obično bolje izgleda od naše glavne junakinje, bolje se zabavlja i redovito pobere svu slavu) uređuje kuće za bogatune, odjednom prosvijetljena, shvaća da i takva, „prizemna“ aktivnost ima vrijednost i da je važno umjetnički dar primijeniti na svaki aspekt života, pa i na boju zidova vlastite kuće (inače, ovdje se na mala vrata provuklo i pletenje, koje je još jedna lifestyle aktivnost koja se voli s mladim damama).
Sve me to podsjetilo na činjenicu kako mi je sljedeće važno pitanje (nakon polaganja pravosudnog ispita što me čeka u rujnu) rješavanje stambenog pitanja i uređivanje vlastitog malog gnijezda, čemu se neizmjerno veselim, pa bi praktični savjeti iz ove knjige uskoro mogli vrlo dobro doći vašoj najdražoj čitateljici.
ponedjeljak, 11.06.2012.
William Lashner: "Pada sjena"
Evo mene opet iznebuha, kao da sam pala s Marsa: nakon duljeg sušnog razdoblja, valjalo je zaključiti kako nisam sposobna čitati publicistiku, iako sam se tome jako veselila (barem teoretski), pa sam se vratila dobroj staroj ljubavi – čitanju krimića i chick-lita jer mi u posljednje vrijeme mozak može pojmiti samo takvu literaturu.
Danas o jednom krimiću s likovima o kojima smo već čitali: glavni junak je odvjetnik Victor Carl koji ruku pod ruku sa svojom suradnicom Beth Derringer razotkriva zločine s tek jednim glavnim pravilom – dobrobit klijenta je najvažnija.
Ovdje, klijent je francuski kuhar koji traži obnovu postupka jer je završio u bajboku zbog toga što je navodno usmrtio svoju suprugu nakon što su im se u braku pojavile trzavice zbog njegove nevjere (ovaj lik ima novca i može si priuštiti Carla i Derringer). S druge strane platežnog spektra nalazi se petogodišnji Daniel Rose za čiju dobrobit Victor Carl odgovara pro bono pred Obiteljskim sudom.
U pozadini priče, glavni je motiv zubobolja glavnog junaka i činjenica da je dobar zubar, nježne ruke, sve što može pomoći raspletu priče. Osobito ako se radi o zubaru koji ima osobnu misiju – promijeniti živote pacijenata koji mu se zateknu na zubarskoj stolici.
Notorna je činjenica koliko me zabavljaju krimići – ovaj nije nikakva iznimka iako sam malo zazirala od čitanja s obzirom da me prvi roman ovog autora koji sam čitala („Svaki stari dug“, ako se ne varam) ostavio pomalo ravnodušnom (danas, zaključujem da je to zbog toga što sam zacijelo u isto vrijeme čitala i neke bolje krimiće). Međutim, pravo je čudo kako sam se nakon napornih radnih dana – a vjerujte mi, ovih su tjedana radni dani izrazito naporni – rado vraćala čitanju i kako me to raspoloženje neprestano drži otkako sam završila ovaj roman.
Još jedna zabavna knjižica koju sam otkrila (no o tome više kad doista i pročitam cijelo štivo) zove se „Moderne fobije – litanija suvremenih strahova“ autora Tima Lihoreaua. Nasumce otvarajući knjigu, naišla sam na sljedeće fobije: antefamaphobia – strah da su ljudi pričali o vama, ali su prestali upravo u trenutku kad ste ušli u sobu; lacvasophobia – strah od tetrapaka mlijeka; malolidophobia – strah da smrdite, ali vam to nitko nije rekao; perdetophobia – strah da na računalu niste pohranili ono što ste radili.
Prije nego što me obuzme ova potonja – (pro)čitajte neke knjige i čitamo se!
četvrtak, 07.06.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM - "Jack Welch: Leksikon vodstva"
Danas u Ekonomiji četvrtkom još jedna knjiga na temu lika i djela Jacka Welcha, ovog puta iz pera drugog autora, ali s jednako intrigantnom tematikom: jednim od najvećih ekonomskih čarobnjaka kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Priručnik „Jack Welch – Leksikon vodstva“ autora Jeffreya A. Kramesa sadrži više od 250 pojmova, koncepata, strategija i inicijativa koje je u svom dvadesetogodišnjem radu primijenio legendarni generalni direktor američkog General Electricsa, Jack Welch, a također pruža i dubok uvid u metode kojima se služio Welch da bi učinio General Electrics jednom od vodećih multinacionalnih kompanija u svijetu.
Leksikon je koncipiran kao priručnik, pa se može čitati od korica do korica ili korisnik može pronaći pojmove koji ga zanimaju abecednim redom, čitajući podrobna objašnjenja svakog pojedinog pojma.
Počevši davne 1960. godine svoju karijeru u odjelu za plastiku General Electricsa i uspinjući se do položaja generalnog direktora već 1980. godine, Jack Welch je ubrzo uvidio koji bi problemi mogli pojesti profit te kompanije, stoga se tijekom svog dvadestogodišnjeg rada posvetio suzbijanju birokracije, povećavanju protočnosti ljudi i ideja između odjela i preko hijerarhijskih barijera te maksimalnom iskorištavanju ljudskih i prirodnih resursa. Mnoge od pojmova i koncepata koje je razradio preuzele su i druge kompanije, pa su neke od strategija postale normalne i općeprihvaćene u poslovnim subjektima diljem svijeta.
Osobitu pozornost je Welch poklanjao obrazovanju energičnog, poticajnog i poletnog vodstva koje je sposobno izvesti provedbu svakog zacrtanog plana i onog koje je sposobno na pravi način alocirati sredstva kompanije (što je smatrao glavnim značajkama dobrog vođe – Welch nije volio uporabu riječi „menadžer“ jer je smatrao da se radi o osobama koje primjenjuju lošu metodu vladanja i nadziranja), a puno je polagao i u unutarnju kulturu poduzeća, što je uključivalo komunikaciju s idejama podređenih. Pripisuje mu se i inicijativa informatizacije General Electricsa u posljednjim godinama karijere. Ipak, važno je napomenuti da je svaka od tih inicijativa bila dugotrajna i, kako je i sam Welch napominjao, svaka incijativa je zahtijevala dosljednost provoditelja.
Međutim, početak „vladavine“ Jacka Welcha bio je obilježen i nepopularnim metodama koje su mu priskrbile nadimak „Jack Neutron“ (jer je poput neutronske bombe eliminirao ljude i ostavljao zgrade netaknutima) – naime, u prvim je godinama upravljanja General Electricsom otpustio oko 150 tisuća ljudi i prodao ili zatvorio sve pogone i dijelove kompanije koji nisu bili prvi ili drugi na svom tržištu, odnosno koji su bili nekonkurentni.
Na koncu moram zaključiti da ovaj priručnik zbog praktičnih i jednostavnih ideja ima potencijal postati biblijom svakog modernog poduzetnika i/ili menadžera.
