Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 31.05.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM - Jack Welch: "Kako pobijediti"
U našoj stalnoj rubrici Ekonomija četvrtkom danas ugošćujemo knjigu jednog od najvećih ekonomskih gurua našeg doba, iako mu mnogi odriču tu titulu nazivajući ga i imenima poput Neutron Jack zbog toga što su nakon njega ostajali samo zgrade, bez zaposlenika.
Jack Welch zna sve o pobjedi
• Iskreni pristup upravljanju, kako svjedoči poslovni put Jacka Welcha, pokazao se kao najbolje rješenje
Ako netko zna kako pobijediti i nastaviti pobjeđivati na poslovnom planu, to je zasigurno Jack Welch. Karijera ovoga poslovnog genijalca koji je preko četrdeset godina vodio poslove američkog korporativnog giganta, General Electricsa nedvojbeno svjedoči o tome. Na pisanje ove knjige autora su ponukala pitanja i nedoumice rukovoditelja različitih tvrtki diljem svijeta s kojima je imao prilike razgovarati tijekom predavanja koja je izlagao o svojim poslovnim vizijama. Njegove koncepcije, poput „šest sigma“, „20-70-10“ ili uklanjanja birokracije u poslovanju, postale su legendarne i našle su primjenu ne samo u okviru tvrtki – kćeri General Electricsa, već i drugim poslovnim kompanijama koje su njihovo implementiranje našle isplativim i korisnim.
Uz uvodnu riječ i završnu riječ, knjiga je koncipirana iz četiri dijela: Ispod svega, Vaša tvrtka, Vaša konkurencija i Vaša karijera, od kojih svaki dio progovara o specifičnom segmentu rukovođenja. Poglavlje Ispod svega rezervirano je za osnovna načela za koja se Jack Welch zalagao tijekom svoje karijere, primjerice za misije i vrijednosti kompanije. Autor ističe kako se vrijednosti tvrtke moraju isticati i na njima se mora inzistirati ne fiktivno, već da svaki zaposlenik ta načela živi i duboko shvaća (odgovornost za ostvarivanje takvog pristupa, prema Welchu, leži na rukovodstvu kompanije). Ono što bi moglo iznenaditi poduzetnike jest i da Welch zagovara maksimalnu iskrenost u poslovanju – mnogi su poslovni ljudi, naime, skloni zataškavati istinu, maskirati brojke i nastojati da zaposlenici ne saznaju za poslovne poteze kompanije, što je prema Welchu pogrešno i što može dovesti do katastrofalnih posljedica. Isto tako, mnogi su se bunili što Welch zagovara diferencijaciju među zaposlenicima: njegov koncept „20 – 70 – 10“ u prema kojemu se zaposlenici dijele na 20% najuspješnijih, koje valja adekvatno nagrađivati i poticati, 70% srednje uspješnih koji predstavljaju „stupove poslovne zajednice“ i na kojima počiva većina posla koji se u poslovnom okruženju obavlja, te 10% najmanje uspješnih, koje u svakom razdoblju periodički valja eliminirati. Mnogi takav poslovni potez nazivaju „okrutnom i darvinističkom metodom diferencijacije“, no Welch u ovoj knjizi navodi argumente koji podupiru njegovu koncepciju.
Ova knjiga sadrži i mnoštvo praktičnih savjeta kako zaposliti pravu osobu za pravo radno mjesto, kako se boriti s konkurencijom te kako na osobnom planu vaša karijera može biti put vašeg osobnog razvoja. Stoga – vrijedi pročitati što o pobjedi misli Jack Welch.
ponedjeljak, 28.05.2012.
Claire Messud: "Careva djeca"
Roman o kojem vam danas namjeravam pričati (i o kojemu nakon toga, ako želite, možemo i razgovarati) nominiran je za prestižnu nagradu Man Booker 2006. godine, bio je uvršten među deset najboljih knjiga po izboru New York Timesa, dobio je nagradu Massachusetts Centra za najbolji roman i bio je dugogodišnji bestseler. Radi se, dakako, o romanu iz naslova, čija je autorica Claire Messud, rođena 1966. godine, nagrađivana (i nominirana za nagrade) i za tri ranije knjige.
Radnja ovog romana događa se neposredno prije 11. rujna 2001. godine i napada na tornjeve-blizance World Trade Centra. U njemu je sjajno to što se vrti oko tek tri ili četiri komplicirana odnosa i troje prijatelja u svojim tridesetim godinama.
Prva je Danielle Minkoff – novinarka i producentica video-priloga o širokim društvenim temama (na početku romana zatječemo je u povratku iz Australije, gdje je snimala propali projekt o Aboridžinima i gdje je upoznala kobnog Ludovica Seeleya, urednika muških časopisa koji se ubrzo za njom seli u New York radi pokretanja revolucionarnog časopisa Monitor), od liposukcije do već spomenutih Aboridžina.
Druga je Marina Thwaite, koja je davnih i ambicioznih dana svoje mladosti započela pisati knjigu o razvoju dječje odjeće, ali se našla u kreativnoj blokadi, prouzročenoj vjerojatno neprestanom sjenom svog oca koja se svojom genijalnošću nadvija nad njom. Riječ je o Murrayu Thwaiteu, sociologu, revolucionaru i govorniku još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, čija riječ i stavovi u mondenom New Yorku i ostatku Amerike danas označavaju svojevrsnu svetinju i nepropitljivi aksiom.
Konačno, treći je prijatelj Julius Clarke. Kao i Danielle, u New York se doselio iz američke provincije (ako to tako mogu reći) i probio se vlastitim umjetničkim radom kao književni i filmski kritičar. Usto je i homoseksualac pa se na početku romana na privremenom poslu (jer posao kritičara niti u Americi nije osobito lukrativan) upoznaje yuppieja Davida s kojim ubrzo ulazi u vezu.
U to troje ljudi prepoznala sam sve odlike (bolje rečeno – mane) naše generacije: sve kasnije odrastamo, sve se kasnije odvajamo od roditelja i sve kasnije presijecamo veze koje nas vežu za djetinjstvo. Nismo dovoljno motivirani, ambiciozni i odlučni da postignemo ono što želimo – u Hrvatskoj djelomično zato što nemamo institucionalnu podršku, pa borba konačno postane mukotrpna i nemoguća, a u Americi stoga jer vlada apsolutno izobilje i zagušujuća podrška obitelji (to je Marinin problem). Moralna problemska pitanja postaju sve relativnija, pa smatramo da ako smo s jednog aspekta dali sve od sebe, da si s druge strane imamo pravo „dati oduška“ (tako Julius, koji je iz uloge književnog kritičara naglo uskočio u ulogu domaćice i kućnog back-vokala, zbog toga što te uloge obavlja savršeno, smatra da povremeno ima pravo orgijastično varati svog partnera. Tako Danielle uskače u krevet postarijeg govornika i revolucionara, nastojeći potisnuti činjenicu da se radi o ocu njezine najbolje prijateljice, u čijem je domu uvijek toplo primljena). Konačno, ponekad zaboravljamo da nam u životu povremeno treba pomoć i da ne možemo sve sami.
Isto tako, u knjizi se ogleda licemjerje takozvanih društvenih glasova savjesti kao što je Murray Thwaite. S jedne strane genijalan, a neposredan, kao što uvijek kažemo za poznate ličnosti koje smo imali prilike sresti. A s druge strane, ponekad iza zastora proviri elaborirana mašinerija koja pokreće takozvanog revolucionara – smiješenje uglednima, ignoriranje nepoznatih, dijeljenje autograma i slično.
U knjizi se kao svojevrsni deus ex machina koji pokreće događaje pojavljuje Murrayev mladi nećak, Bootie Tubb koji dolazi iz Murrayeva rodnog grada i ima određene sličnosti s njim – u prvom redu želju za uspjehom i osobnim razvojem. Murray mu daje posao svog osobnog pomoćnika, a Bootie, razočaran svojim prijašnjim junakom, piše izrazito negativan ogled o njemu. To Muray, unatoč tome što se deklarativno zalaže za sveopću društvenu kritiku, loše podnosi odnosno smatra izdajom pa mladića tjera iz kuće (Bootiejevi motivi nisu predobro razjašnjeni i njegova je uloga u ovom romanu, osim već spomenute uloge pokretača događaja i donositelja vrhunca radnje, pomalo nejasna... To moram iznijeti kao malu zamjerku romanu).
Kao zaključak svemu ranije navedenom, dopustite da vam preporučim roman „Careva djeca“ kao prikaz mladih ljudi naše generacije sa svim generacijskim prednostima i bolestima koje život u ovakvom društvu donosi.
subota, 26.05.2012.
Elizabeth Strout: "Olive Kitteridge"
Evo što izdavač prijevoda ovog romana kaže o autorici:
(ja dodajem još i da je osim „Olive Kitteridge“ kod nas objavljen roman „Amy i Isabelle“ i da gospođa Strout ima diplomu prava i socijalnog rada, te da je u produkciji Harpo Studios snimljen i televizijski film „Amy i Isabelle“ s Elizabeth Shue u glavnoj ulozi, iz čega valja zaključiti da je Oprah Winfrey zaljubljena u ovu autoricu).
Što se tiče ovog „romana“, valja reći da se radi o trinaest pripovjedaka povezanih istim likom po imenu Olive Kitteridge, visokom i jakom učiteljicom matematike u gradiću Crosbyu u saveznoj državi Maine.
Što saznajemo o Olive? Na početku knjige, njezin suprug Henry je ljekarnik u jednom od onih starih američkih drugstorea (pa odlazi u mirovinu nakon što ih kupi veliki trgovački lanac), ima sina Christophera koji ne ispada sasvim kako bi njegova majka htjela. Olive su se svi bojali – njezini učenici, ponekad njezin muž, a svakako i njezin sin, ali je dotakla živote mnogih sugrađana, pa i onih koji su njihov mali gradić davno napustili.
Poruka ove knjige, čini mi se, jest da istovremeno starimo, ali i evoluiramo – u svojim shvaćanjima, u popustljivosti prema sebi i drugima, u polaganom odustajanju od principa koji su nam se na početku činili tako važnima. Smanjujemo svoja očekivanja prema dragim ljudima i shvaćamo da je važnije biti u društvu nego biti u pravu.
Ali da, ovo je knjiga o starenju, o ljubavi koja ne bira aktere i sredstva, o bolesti, smrti, ali i kućanskim poslovima, rješavanju stambenog pitanja i mnogim drugim praktičnim i tehničkim pitanjima.
„Olive Kitteridge“ mogla bi se svidjeti ženama, pogotovo starijim gospođama (iako ne isključujem ovdje niti mlađe) i svima onima koji razmišljaju o tome kako nam život prolijeće pred očima.
P.S. Trenutno čitam „Carevu djecu“ Claire Messud (i još uvijek mi nije jasno o čemu se tu točno radi), a kako se radi o pozamašnom štivu, nadam se da ćete me pričekati s dojmovima.
četvrtak, 24.05.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM - Jack Hawley: "Buđenje duhovnosti u poslovanju"
Nakon nekog vremena, odlučila sam reinstalirati stalnu rubriku ovog bloga pod nazivom „Ekonomija četvrtkom“ (jer koji je bolji dan od četvrtka za razmatranje ekonomskih pitanja?)
I dalje vrijedi ono da se radi o člancima koje sam pisala za jedan specijalizirani magazin, s kojim je suradnja naprasno i nezadovoljavajuće završila, pa oživljavam te tekstove na ovaj način, u želji da i blogerska zajednica sazna nešto novo i/ili zanimljivo.
Danas o buđenju duhovnosti u poslovanju, ma što vi mislili o tome.
• Vodstvo ima najveću odgovornost u stvaranju boljeg radnog okruženja
„Buđenje duhovnosti u poslovanju“ autora Jacka Hawleya, priručnik izašao u izdanju Sathya Sai organizacije Hrvatske primjer je new age filozofije primijenjene na poslovno okruženje. Podnaslovljena kao „Snaga dharmičkog menadžmenta“, ova knjiga govori o vrijednostima koje su ključne za napredak tvrtke – njezin karakter, inspiracija, vjerovanje i poštovanje.
Da se radi o autoru koji je u knjigu pretočio svoja iskustva „s terena“, svjedoči i poslovna biografija Jacka Hawleya – autor je preko trideset godina bio uključen u uspješne programe povećanja djelotvornosti u organizacijama, a dvadeset godina upravlja vlastitim poduzećem koje se bavi savjetovanjem pri upravljanju poslovanjem. U svom poslu Jack Hawley nastoji unaprijediti proizvodnost prvenstveno stvaranjem boljeg radnog okruženja koje se temelji na poštovanju, pozitivnoj energiji i uvođenju trajnih promjena u način rada i života organizacije.
Knjiga se sastoji od pet dijelova, od kojih svaki govori o duhovnosti iz drugog gledišta: prvi dio govori o obnavljanju duha, drugi dio definira duboko štovanje kao temelj svakog društvenog odnosa, pa i društvenih odnosa unutar organizacije, treći dio se odnosi na ponovno pronalaženje snage, četvrti dio definira karakter i pomaže njegovom obnavljanju (jer kao i ljudi, i organizacije imaju karakter – izgube li ga, gube vrijednosti na kojima su bazirane i moral opada, uzrokujući opasnost po opstanak organizacije), te konačno, u petom dijelu govori se o inspiraciji – ispunjavanju duhom i duhovnošću.
Knjiga obiluje brojnim primjerima koje je Jack Hawley prikupio na seminarima s različitim sudionicima od kojih neki potječu iz Indije, iz kontakata autora i drugih ljudi sa Sathyom Sai Babom, indijskim „svetim čovjekom“, čija mudrost, iako se Zapadnjacima činila neprimjenjivom na zapadnjačke prilike, sve više privlači zapadnu kulturu.
Jedna od najvažnijih postavki koja se proteže kroz čitav ovaj „iskustveni“ priručnik jest da autor smatra da je karakter rukovoditelja jedna od najvažnijih karika u poslovanju svakog poslovnog subjekta – postupa li vodstvo nemilosrdno i beskrupulozno, ne mareći za društvena i moralna pravila, niti će zaposlenici davati svoj maksimum, niti će poslovni partneri rado surađivati s takvom organizacijom.
Iako možda duhovne dimenzije vodstva u svojim poslovnim prilikama ne smatramo važnima, ipak menadžment, poduzetništvo i uspješno vodstvo ovise o kategorijama koje ne možemo definirati egzaktnim dokazima – zašto od dvije posve identične tvrtke s istim resursima, jedna stagnira i propada, a druga uspijeva i raste, ponekad ne možemo objasniti brojkama ili statistikama, ponekad se radi o nečemu neopipljivom. Duhovna dimenzija poslovanja još je neistraženo polje čiji utjecaj niti jedan poduzetnik nikako ne bi smio zanemariti.
utorak, 22.05.2012.
Margaret Mazzantini: "Ne miči se"
Objavljena u izdanju biblioteke Hit nakladničke kuće Znanje, ova me knjiga prilično namučila, iako ne svojom nepodnošljivom težinom postojanja, koliko upitnim moralnim karakterom njezina sadržaja.
No idemo redom – autorica Margaret Mazzantini je kći talijanskog pisca i irske slikarice, rođena u Dublinu, a danas živi u Rimu (kakva simpatična podvojenost!), gdje uz književni rad djeluje i kao kazališna i filmska glumica uz svog supruga, glumca i redatelja Sergija Castellitta (ovaj je roman doživio svoju ekranizaciju u istoimenom filmu s Penelope Cruz i Sergiom Castellittom u glavnim ulogama). Imaju četvero djece (ponekad se pitam kako druge žene „sve to stignu“.)
Za roman „Ne miči se“ („Non ti muovere“, 2001.) dobila je prestižnu talijansku književnu nagradu Strega.
Radi se o romanu ispovjednog tipa, gdje iz usta Timotea, uglednog kirurga, doznajemo o dvostrukom životu koji je vodio. Svoju priču iznosi dok bdije uz uzglavlje petnaestogodišnje kćeri koja leži u komi nakon prometne nesreće. Dvostruki život koji spominjem tiče se zaljubljenosti u Italiu (pokušavam shvatiti simboliku imena), siromašnu poluciganku koja nema ništa zajedničko s njegovim statusom, bogatstvom, imenom, a niti s brakom s uglađenom novinarkom Elsom.
Svoju ženu voli, ili je barem podnosi (još uvijek misli da je lijepa i njegovana, još uvijek mu se sviđa kako joj se drugi dive), ali k Italiji ga vuče magnetska, animalna sila i požuda. Ta ljubavna priča (iako možda mislite da se radi o sladunjavoj pripovijesti, zaboravite to – ovo je brutalan moment u životu glavnog junaka koji ga je osakatio do kraja njegovog života) obojena je osjećajem krivnje, nedostojnosti i srama, gledajući sa strane glavnog junaka, dok je život njegove tajne ljubavnice obojen poniženjima, stradanjem i patnjom.
Fascinantno je u priči koliko zapravo ljudi oko nas mogu biti sociopati – koliko loše ustvari poznajemo reakcije bliskih ljudi, koliko nas se lako može zavarati (mislimo da su svi oko nas sretni ili barem dobro prilagođeni, ali oni se možda osjećaju odmaknuto i sterilno iznutra). Fascinantno je koliko nas djetinjstvo s određenom vrstom roditelja može deformirati.
U svakom slučaju, knjiga za razmišljanje i introspekciju, na mahove plaši i djeluje jezivo (iz nekog me razloga podsjetila na početak filma „Neprijatelj u mom krevetu“ s Julijom Roberts u glavnoj ulozi).
ponedjeljak, 14.05.2012.
Anna Sam: "Muke jedne blagajnice"
Priča o književnom uspjehu koji je poletio zahvaljujući odskočnoj dasci blogosfere nije nepoznata ni na našim prostorima (znate na koga sve mislim, da ih sad ponovno ne hvalim!) Anna Sam i njezine „Muke jedne blagajnice“ potječu iz iste priče – radi se o dvadesetosmogodišnjoj djevojci s diplomom književnosti i osmogodišnjim radnim stažem iza blagajne u supermarketu.
Da bi svoje postojanje učinila podnošljivijim, počela je bilježiti događaje s radnog mjesta koji bi se doista mogli okvalificirati kao „sumrak civilizacije“. U supermarketu je vidljivo sve – tabui koje još uvijek imamo (glede kupovine toalet papira, prezervativa ili higijenskih uložaka), sve veće raslojavanje između bogatih i siromašnih (pa tako Anna pogledom prati one koji kupuju samo na akcijama i oslanjaju se na kupone i promotivne ponude), manjak dobrog odgoja koji je postao sve vidljiviji (pa tako neki niti na blagajni ne odvajaju uho od mobitela, niti da bi pogledali blagajnicu), kao i priča o naplaćivanju plastičnih vrećica u Francuskoj koja je u tamošnjim supermarketima uvedena odavno (ozbiljno, ni inače ne koristim puno plastičnih vrećica jer nastojim biti ekološki svjesna, ali kad ovo i kod nas uzme maha, u potpunosti prelazim na višekratne tekstilne torbe).
Njihovo je zaključivanje teklo ovako: „Ako dućan više ne daruje vrećice, znači da ih prodaje; krenuli su dakle, musti veću lovu.“ To sam i ja pomislila. No, došlo mi je da im kažem i sljedeće: „Mislite na sutra i na sve te krajolike koji će vam se ukazati u svoj svojoj ljepoti bez plastike. More, bez vrećice koja pluta po površini – zar to nije super?““
Negativna strana posla u supermarketima su i nasilne rasprodaje, koje u Hrvatskoj još uvijek nisu uzele maha, koliko ja znam (vjerojatno zato što ni sniženja nisu jednako nasilna kao vani).
Da sve ne bi bilo tako crno, moram reći da su uvjeti rada za jednu od najslabije cijenjenih grupa radne snage u Francuskoj ipak malo bolji, jer za šestosatno dnevno radno vrijeme (odnosno 30-satno tjedno radno vrijeme) mjesečna plaća iznosi 850 eura, što prema mom izračunu iznosi nešto preko 6.300,00 kuna. Za usporedbu, jedna moja prijateljica je radila u jednom trgovačkom lancu, s istim uvjetima rada, ali s četverostruko manjim primanjima. Iako je bedasto što zaposlenici imaju 3 minute pauze po satu rada, odnosno 18 minuta za šest sati rada, za nešto veća primanja, ja bih se brzo naviknula.
Prednosti ove knjige: čita se brzo jer je izrazito zabavna.
Nedostaci: ostavlja pomalo gorak okus u ustima za sve nas koji smo bar jednom radili u trgovačkom zanimanju (a i za one koji su barem jednom kupovali u supermarketima), jer su neke ljudske mane i predobro poznate.
P. S. Pitajte Annu iz kojih sve odvratnih dijelova tijela ljudi vade novac. Bljak!
četvrtak, 10.05.2012.
Jostein Gaardner: "Sofijin svijet"
Ah, kako krasna knjiga! Inception prije inceptiona!
A sve je počelo kad je jedan norveški srednjoškolski profesor počeo razmišljati o tome kako djeci približiti filozofiju. Filozofija je, kako neki od nas znaju, disciplina koja se bavi promišljanjem o čovjeku, o svijetu koji ga okružuje i pitanjima poput: odakle sve nastaje i čemu sve to.
U središtu je radnje djevojčica Sofija Amundsen, koja neposredno prije rođendana dobiva pismo s tajnovitim dopisnim tečajem iz filozofije koji joj šalje izvjesni Alberto Knox. Djevojčica prima pisma s lekcijama iz antičke filozofije, preko filozofije renesanse i novog vijeka, zaključno s Hegelom, Marxom i Sigmundom Freudom. Uz te dopisne tečajeve, počinju se događati i druge neobične stvari, poput razglednica iz Libanona koje je nepoznatoj djevojčici Hildi Knag slao njezin otac za rođendan, koji se u Libanonu nalazio na misiji UN-a.
Pitanja koja si Sofija počinje postavljati su pitanja o porijeklu svijeta i čovjeka, smislu života i stvarnosti (veliko je pitanje ove knjige je li život zapravo san, a radi se o osjećaju koji nas sve povremeno obuzima, osobito kad razmišljamo o njemu), gotovo bi se moglo reći da se radi o prevelikim pitanjima za jednu petnaestogodišnjakinju.
Kad sam nedavno postavila pitanje o tome koju biste knjigu ili pisca preporučili za tranziciju mladog čitatelja iz svijeta dječje knjige u svijet knjige za odrasle, Zlica je preporučila upravo ovu knjigu – moram se u potpunosti složiti s njezinom ocjenom. Ova knjiga ima velike odsječke čistog didaktičkog teksta (udžbeničkog tipa, ali s nešto lakšom terminologijom) za koji bih voljela da sam ga pročitala prije nego što sam se susrela s filozofijom tek u trećem razredu srednje škole (tada je to bio predmet koji se preletio, ali mnoga su imena poput Sokrata, Platona i Aristotela, te kasnije Kanta, Marxa i Hegela, da spomenem samo neke, izrazito značajna i u mojoj struci i u kasnijem se razdoblju znanje o njihovim promišljanjima pokazalo dragocjenim). I danas se radi o disciplini koja mi je ostala u dragom sjećanju, ali čini predmet ne mogu u potpunosti mentalno obuhvatiti.
Stoga, ovu je knjigu dobro imati na polici umjesto udžbenika iz filozofije (za neznalice poput mene).
Pitanje u kojoj stvarnosti živimo je pitanje spoznaje, i ne mogu se oteti dojmu da ste sretniji ukoliko se ponekad zapitate o tome što je zapravo stvarno – jer ponekad vjerojatno pomislite da ni sami niste previše stvarni, pa se onda ne doživljavate niti previše ozbiljno.
Ovu je knjigu zato dobro imati na polici i kao podsjetnik.
Konačno, radi se o izrazito lijepom i slikovitom djelu (ovo je za one sitne ljude koji se nastoje uspeti uz dlaku bijelog zeca kojega mađioničar izvlači iz svog šešira), koje nema ružne, nasilne ili nastrane elemente – ta je činjenica čini sjajnom knjigom koju možete dati na poklon mladom čitatelju. Ukoliko još uopće ima mladih čitatelja.
Zato, ova je knjiga izvrsna za ulazak iz svijeta dječje knjige u svijet knjige za odrasle.
P.S. Nisam dočitala „Doba dogovora“ autora Georgea Monbiota (Manifest za novi svjetski poredak), djelo koje nazivaju još i „nekom vrstom konstruktivnog nastavka na „No Logo“ Naomi Klein, jer u danom trenutku mislim da nisam sposobna za takvu vrstu monologa (a i čini mi se malo zastarjelom u svjetlu novih svjetskih događaja, a neka predviđanja nisu se baš obistinila), ali preporučujem onima koji žele znati što činiti u ekonomskim danima koji dolaze.
