Roman o kojem vam danas namjeravam pričati (i o kojemu nakon toga, ako želite, možemo i razgovarati) nominiran je za prestižnu nagradu Man Booker 2006. godine, bio je uvršten među deset najboljih knjiga po izboru New York Timesa, dobio je nagradu Massachusetts Centra za najbolji roman i bio je dugogodišnji bestseler. Radi se, dakako, o romanu iz naslova, čija je autorica Claire Messud, rođena 1966. godine, nagrađivana (i nominirana za nagrade) i za tri ranije knjige.
Radnja ovog romana događa se neposredno prije 11. rujna 2001. godine i napada na tornjeve-blizance World Trade Centra. U njemu je sjajno to što se vrti oko tek tri ili četiri komplicirana odnosa i troje prijatelja u svojim tridesetim godinama.
Prva je Danielle Minkoff – novinarka i producentica video-priloga o širokim društvenim temama (na početku romana zatječemo je u povratku iz Australije, gdje je snimala propali projekt o Aboridžinima i gdje je upoznala kobnog Ludovica Seeleya, urednika muških časopisa koji se ubrzo za njom seli u New York radi pokretanja revolucionarnog časopisa Monitor), od liposukcije do već spomenutih Aboridžina.
Druga je Marina Thwaite, koja je davnih i ambicioznih dana svoje mladosti započela pisati knjigu o razvoju dječje odjeće, ali se našla u kreativnoj blokadi, prouzročenoj vjerojatno neprestanom sjenom svog oca koja se svojom genijalnošću nadvija nad njom. Riječ je o Murrayu Thwaiteu, sociologu, revolucionaru i govorniku još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, čija riječ i stavovi u mondenom New Yorku i ostatku Amerike danas označavaju svojevrsnu svetinju i nepropitljivi aksiom.
Konačno, treći je prijatelj Julius Clarke. Kao i Danielle, u New York se doselio iz američke provincije (ako to tako mogu reći) i probio se vlastitim umjetničkim radom kao književni i filmski kritičar. Usto je i homoseksualac pa se na početku romana na privremenom poslu (jer posao kritičara niti u Americi nije osobito lukrativan) upoznaje yuppieja Davida s kojim ubrzo ulazi u vezu.
U to troje ljudi prepoznala sam sve odlike (bolje rečeno – mane) naše generacije: sve kasnije odrastamo, sve se kasnije odvajamo od roditelja i sve kasnije presijecamo veze koje nas vežu za djetinjstvo. Nismo dovoljno motivirani, ambiciozni i odlučni da postignemo ono što želimo – u Hrvatskoj djelomično zato što nemamo institucionalnu podršku, pa borba konačno postane mukotrpna i nemoguća, a u Americi stoga jer vlada apsolutno izobilje i zagušujuća podrška obitelji (to je Marinin problem). Moralna problemska pitanja postaju sve relativnija, pa smatramo da ako smo s jednog aspekta dali sve od sebe, da si s druge strane imamo pravo „dati oduška“ (tako Julius, koji je iz uloge književnog kritičara naglo uskočio u ulogu domaćice i kućnog back-vokala, zbog toga što te uloge obavlja savršeno, smatra da povremeno ima pravo orgijastično varati svog partnera. Tako Danielle uskače u krevet postarijeg govornika i revolucionara, nastojeći potisnuti činjenicu da se radi o ocu njezine najbolje prijateljice, u čijem je domu uvijek toplo primljena). Konačno, ponekad zaboravljamo da nam u životu povremeno treba pomoć i da ne možemo sve sami.
Isto tako, u knjizi se ogleda licemjerje takozvanih društvenih glasova savjesti kao što je Murray Thwaite. S jedne strane genijalan, a neposredan, kao što uvijek kažemo za poznate ličnosti koje smo imali prilike sresti. A s druge strane, ponekad iza zastora proviri elaborirana mašinerija koja pokreće takozvanog revolucionara – smiješenje uglednima, ignoriranje nepoznatih, dijeljenje autograma i slično.
U knjizi se kao svojevrsni deus ex machina koji pokreće događaje pojavljuje Murrayev mladi nećak, Bootie Tubb koji dolazi iz Murrayeva rodnog grada i ima određene sličnosti s njim – u prvom redu želju za uspjehom i osobnim razvojem. Murray mu daje posao svog osobnog pomoćnika, a Bootie, razočaran svojim prijašnjim junakom, piše izrazito negativan ogled o njemu. To Muray, unatoč tome što se deklarativno zalaže za sveopću društvenu kritiku, loše podnosi odnosno smatra izdajom pa mladića tjera iz kuće (Bootiejevi motivi nisu predobro razjašnjeni i njegova je uloga u ovom romanu, osim već spomenute uloge pokretača događaja i donositelja vrhunca radnje, pomalo nejasna... To moram iznijeti kao malu zamjerku romanu).
Kao zaključak svemu ranije navedenom, dopustite da vam preporučim roman „Careva djeca“ kao prikaz mladih ljudi naše generacije sa svim generacijskim prednostima i bolestima koje život u ovakvom društvu donosi.
Post je objavljen 28.05.2012. u 14:10 sati.