Evo što izdavač prijevoda ovog romana kaže o autorici:
„Elizabeth Strout autorica je romana „Abide With Me“, koji je postao nacionalni bestseler; romana „Amy and Isabelle“, koji je osvojio nagradu časopisa Los Angeles Times za prvijenac, te romana „Olive Kitteridge“, kojim je osvojila Pulitzerovu nagradu za književnost 2009. godine. Djela su joj bila u najužim izborima nagrada PEN/Faulkner i Orange Prize. Kratke priče objavljivala je u najuglednijim književnim časopisima, The New Yorkeru i O: The Oprah Magazineu. Predaje književnost na Sveučilištu Queens u Sjevernoj Karolini i živi u New Yorku.“
(ja dodajem još i da je osim „Olive Kitteridge“ kod nas objavljen roman „Amy i Isabelle“ i da gospođa Strout ima diplomu prava i socijalnog rada, te da je u produkciji Harpo Studios snimljen i televizijski film „Amy i Isabelle“ s Elizabeth Shue u glavnoj ulozi, iz čega valja zaključiti da je Oprah Winfrey zaljubljena u ovu autoricu).
Što se tiče ovog „romana“, valja reći da se radi o trinaest pripovjedaka povezanih istim likom po imenu Olive Kitteridge, visokom i jakom učiteljicom matematike u gradiću Crosbyu u saveznoj državi Maine.
Što saznajemo o Olive? Na početku knjige, njezin suprug Henry je ljekarnik u jednom od onih starih američkih drugstorea (pa odlazi u mirovinu nakon što ih kupi veliki trgovački lanac), ima sina Christophera koji ne ispada sasvim kako bi njegova majka htjela. Olive su se svi bojali – njezini učenici, ponekad njezin muž, a svakako i njezin sin, ali je dotakla živote mnogih sugrađana, pa i onih koji su njihov mali gradić davno napustili.
Poruka ove knjige, čini mi se, jest da istovremeno starimo, ali i evoluiramo – u svojim shvaćanjima, u popustljivosti prema sebi i drugima, u polaganom odustajanju od principa koji su nam se na početku činili tako važnima. Smanjujemo svoja očekivanja prema dragim ljudima i shvaćamo da je važnije biti u društvu nego biti u pravu.
Ali da, ovo je knjiga o starenju, o ljubavi koja ne bira aktere i sredstva, o bolesti, smrti, ali i kućanskim poslovima, rješavanju stambenog pitanja i mnogim drugim praktičnim i tehničkim pitanjima.
„Olive Kitteridge“ mogla bi se svidjeti ženama, pogotovo starijim gospođama (iako ne isključujem ovdje niti mlađe) i svima onima koji razmišljaju o tome kako nam život prolijeće pred očima.
P.S. Trenutno čitam „Carevu djecu“ Claire Messud (i još uvijek mi nije jasno o čemu se tu točno radi), a kako se radi o pozamašnom štivu, nadam se da ćete me pričekati s dojmovima.