Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 24.06.2012.
Cecelia Ahern: "Knjiga sutrašnjice"
Ahem (o ovom smo pričali neki dan, tko je čitao, znat će). Uglavnom, ovo je priča o šesnaestogodišnjakinji po imenu Tamara Goodwin koja se s majkom nakon obiteljske tragedije seli u unutrašnjost Irske kod ujaka Arthura i njegove supruge Rosaleen.
Nemojte je odmah simpatizirati: kao četrnaestogodišnjakinja, Tamara je bila razmaženo derište, njezini su roditelji bili izrazito bogati i mogli su joj (a često i jesu) priuštiti što god joj je srce poželjelo – od ljetovanja u Marbelli do zimovanja u Verbieru, najskuplju odjeću, šminku i sve ostalo što može zamisliti mozak jedne razmažene četrnaestogodišnjakinje. Zauzvrat, ona je danomice iskazivala obijest i imala izljeve bijesa usmjerene prema roditeljima (iskradala se kroz prozor, pila i pušila, pipkala se s dečkima i slično).
Nakon već spomenute tragedije, kako već rekoh, ustaljeni se stavovi naše glavne junakinje nužno moraju mijenjati, jer dolazi u kuću u kojoj je svaka stvar barem 100 godina stara, u kojoj se nema ništa za raditi, gdje je najbliži grad udaljen pola sata vožnje, i gdje ne prolazi autobusna linija.
Upravo mi je ta promjena životnog stila bila najzanimljivija – odjednom je zanimljiv i ruševni dvorac, i pčelarstvo, i obiteljska povijest i muha zujara... Kao da nas svi ovi gadgeti i gluposti čine tupima za suptilne promjene vanjskog svijeta (primjećujem i kod sebe kako sam prije puno više zamjećivala, puno više stvari registrirala... Možda je to tempo, ali možda su sve te nebitne stvarčice i igračke koje nas ometaju. Razmislite.)
Recimo, dogodilo mi se nedavno da sam morala putovati vlakom doma. Dovršila sam čitanje knjige, ostala sam sama u kupeu, a do kraja mog putovanja ostalo je još oko sat i pol vremena. Nakon što sam nazvala sve ljude s kojima sam mogla razmijeniti koju riječ, nakon što sam prosurfala, nakon što sam dodirnula svaku stvar koju sam imala u torbi... ostalo je još sat i petnaest minuta. Vrijeme je bilo odlično, a u vlaku zagušljivo pa sam otvorila prozor, nabila sunčane naočale i gledala što se zbiva vani (ljudi su radili vrtove, djeca su se igrala, žito se blistalo). Već dugo nisam imala takav trenutak (to je nešto što vam može priuštiti samo HŽ, vjerujte mi na riječ) i moram priznati da sam se psihički odmorila.
Ubrzo, u cijelu se priču oko Tamare Goodwin upliće i jedan tajanstveni dnevnik koji, po svemu sudeći, sam sebe piše pa imamo i zgodnu notu fantastike u romanu.
Priča je zanimljiva, iako pomalo pisana za djecu (pomalo podsjeća na „stvarne životne priče“ iz Teena i OK-a), ali lako se čita i zgodno je. Preporučujem ukoliko ovog produženog vikenda ne budete imali što drugo raditi (obvezno morate slušati "Call me maybe" uz ovu knjigu, jako se lijepo slaže.)
