Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 31.10.2011.
Novi proizvod na našem tržištu – neograničene mogućnosti!
Nažalost, ne mogu vam prevesti reklamnu kampanju za novi proizvod, nazvan Bio-Optic Organized Knowledge device, skraćeno nazvan BOOK, jer se bojim da bi se u prijevodu štošta izgubilo. No, za one koji barataju engleskim jezikom, vjerujem da će ova preporuka novog proizvoda biti predstavljati izvrstan poklon za nadolazeće božićne blagdane, za rođendane dragim osobama, kao i za vlastitu svakodnevnu uporabu.
“Introducing the New Bio-Optic Organized Knowledge device, trade named BOOK.
BOOK is a revolutionary breakthrough in technology: no wires, no electronic circuits, no batteries, nothing to be connected or switched on. It is so easy to use, even a child can operate it.
Compact and portable, it can be used anywhere- even sitting in an armchair by the fire- yet it is powerful enough to hold as much information as a CD-ROM.
Here is how it works: BOOK is constructed of sequential numbered sheets of paper (recyclable) each capable of holding thousands of bits of information.
The sheets are locked together with a custom-fit device called a binder which keeps the sheets in their correct sequence. Opaque Paper Technology (OPT) allows the manufacturers to use both sides of the sheet, doubling the information density and cutting costs. Experts are divided on the prospects of further increases in information density; for now BOOKS with more information simply use more sheets.
Each sheet is scanned optically, registering information directly into your brain. A flick of the finger takes you to the next sheet.
BOOK never crashes or requires rebooting. The "browse" feature allows you to move instantly to any sheet, forward and backward as you wish. Many come with an "index" feature, which pinpoints the exact location of any selected information for instant retrieval.
An optional "BOOKmark" accessory allows you to open BOOK to the exact place you left it in a previous session-even if BOOK has been closed.
BOOKmarks fit universal design standards. Thus, a single BOOKmark can be used in BOOKs by various manufacturers. Conversely, numerous BOOKmarkers can be used in a single BOOK if the user wants to store numerous views at once. The number is limited only by the number of sheets in BOOK.
You can also make personal notes next to BOOK text entries with an optional programming tool, the Portable Erasable Nib Cryptic Intercommunication Language Stylus (PENCILS).
Portable, durable, affordable, BOOK is being hailed as a precursor of a new entertainment wave. Also BOOK's appeal seems so certain that thousands of content creators have committed to the platform and investors are reportedly flocking. Look for a flood of new titles soon. “
petak, 28.10.2011.
Kim Kiyosaki: "Bogata žena"
Knjiga o investiranju za žene (s podnaslovom: „Zato što mrzim da mi se govori što da radim!") autorice Kim Kiyosaki mi je otvorila neke nove spoznaje o zarađivanju novca. No idemo redom: Kim Kiyosaki je supruga slavnog Roberta Kiyosakija, poznatog po knjizi „Bogati otac, siromašni otac“ („Rich Dad, Poor Dad“) koja je također bacila novo svjetlo na zarađivanje novca. Naime, filozofija Roberta Kiyosakija se bazira na tome da čovjek, da bi bio bogat, mora stjecati imovinu koja će mu generirati dobit, odnosno pozitivan protok novca zbog kojega neće više morati raditi (bračni par Kiyosaki se umirovio 1994. godine u dobi od 37, odnosno 44 godine kad su im prihodi od dividendi, prodaje dionica i iznajmljivanja nekretnina donosili 10.000 dolara godišnje i tako pokrivali sve njihove životne troškove, zbog čega više nisu morali raditi). Nakon što se proslavio Robert Kiyosaki, i njegova je supruga osjetila da mora sa ženama podijeliti neke tajne njihova uspjeha.
No, je li to doista bilo potrebno? Ne mogu li i žene pročitati „Bogatog oca, siromašnog oca“? Čemu još jedna ista knjiga, ali ovaj puta za žene? Kim Kiyosaki kaže da nije baš tako jednostavno:
Pa zašto bi onda bila potrebna knjiga o ulaganju namijenjena samo ženama?
Odgovor je zato što su, kad se radi o novcu, muškarci i žene različiti – povijesno, psihološki, mentalno i emocionalno.
Te su razlike glavni razlog zbog kojeg je toliko mnogo žena danas u potpunom neznanju kad se radi o novcu i ulaganju. Te razlike razdvajaju spolove i zato je ova knjiga namijenjena ženama.“
Gluposti koje žene čine (između ostalog, i zbog novca), po mišljenju autorice sačinjavaju dug popis, koji između ostalog uključuje i udaju zbog novca, ostajanje u nesretnom braku ili lošoj vezi jer se boje da same ne bi mogle uspjeti, dopuštanje muškarcima da donose sve važnije financijske odluke, prihvaćanje predrasude da muškarci bolje barataju novcem, prihvaćanje savjeta od muških „stručnjaka“ jer se misli da su pametniji, patnju na poslu samo zbog redovite plaće (koja je niža od plaće muških ekvivalenata)...
Knjiga je koncipirana kao niz susreta između autorice i njezinih kolegica s fakulteta koje se nalaze 20 godina nakon studija da bi vidjele gdje su i što rade. Jedna je zarobljena na poslu koji ne voli jer je samohrana majka, druga se odlučila biti domaćica i zato prepušta mužu sve financijske odluke, treća ima vlastiti biznis koji joj oduzima čitavo vrijeme, a četvrta zbog posla koji visi o koncu propušta druženja sa svojom djecom. Procjenjujući svoje uspjehe, ove prijateljice odlučuju da moraju učiniti sve što je potrebno za lagodniji i sretniji život.
Osobito mi se svidjelo to što su autorica i njezin suprug na vlastitoj koži isprobali svoju filozofiju zarađivanja, koja je isprva bila čupava. Dakle, ne radi se o ljudima koji su uvijek bili bogati, već o paru koji je doslovce živio u automobilu u 1985. godini koju autorica naziva najgorom godinom njihovog života.
Konkretno, o čemu se ovdje radi? Kim Kiyosaki je svoje bogatstvo (radi se o njezinom vlastitom bogatstvu, neovisnom od suprugova) sagradila kupujući nekretnine za iznajmljivanje. Počela je bez novca, dižući kredite i na druge načine. Nakon toga je nekretnine iznajmljivanja, a od novca plaćenog kao najamnina je servisirala ratu kredita i druge troškove, dok je ono što bi joj ostajalo bio upravo „pozitivan protok novca“. Drugi ulagači rade na druge načine: ulažu u tuđe tvrtke, u dionice, u investicijske fondove, u robu, plemenite metale i slično, što god donosi određeni profit tako da vi ne morate raditi za novac, već novac radi za vas. Ako već zapošljavate svoj novac, važno je napomenuti da se ulaganja, kao i muškarci, dijele u tri skupine: loši momci, dobri momci i mlakonje. Pa bi tako mlakonja bio bilo kakva bankovna štednja, dobri momak bi bilo (u neko ranije vrijeme) investicijski fond, dok bi loš momak (onaj koji vam može nauditi) bila kupovina dionica ili ulaganje u nečije poslovanje.
Puno sam razmišljala o ovoj knjizi, a zatim sam zavirila na korice. Knjiga je pisana 2006. godine, a kod nas je objavljena 2010. godine. Moram priznati da se bojim da u recesijsko vrijeme ja nikome mirne duše ne bih savjetovala da se zaduži radi kupovine nekretnine za iznajmljivanje, a kamoli da uloži u nečije poslovanje. Čini mi se da je recesijska tendencija raditi na samoodržanju, a ne na investiranju (za razliku od naše optimistične Vlade, ja ne nazirem kraj svjetskoj ekonomskoj krizi i očekujem da će nas kroz kojih pola godine, početkom 2012., pogoditi takav val krize da ćemo se samo čuditi). Vidim to po tome što ljudi ponovno ulažu u vlastitu obradu zemlje, u izgradnju i proširivanje vrtova, u činjenicu da se odjeća šije i prepravlja (više ne samo zbog modne, već i zbog gospodarske svijesti), da se ulaže u kupovinu bicikla, a ne gorivo za automobil i slično. Teorija bračnog para Kiyosaki – da, slažem se, ali ne sada, i ne za nas koji životarimo od plaće do plaće. No ipak vjerujem da će mnogima ova knjiga biti zanimljiva i inspirativna. A ako imate viška novaca – dakako, investirajte, i sami ste čuli da samo novac stvara novac.
četvrtak, 27.10.2011.
Tjedan štednje na Bookeraj blogu: Ispovijed jednog štediše
Što bi Tjedan štednje bio bez konzultiranja Pametne kune? Danas donosim osobnu ispovijed jednog štediše koji je otkrio inovativan, ali osvježavajuće logičan način štednje.
T-ZOMBIX ISTRAŽUJE: KAKO ŠTEDJETI BEZ BANKE
Žene, koje već tradicionalno drže tri ugla kuće, glavne su i osobno zadužene za štednju domaćinstva (zato se i ja osjećam potpuno prozvano govoriti o štednji, to mi je u genetskom kodu).
ŠTEDNJA U DOMAĆINSTVU
Sezona grijanja donosi nove izazove i prepreke vašoj odluci o štednji. No ne očajavajte (jeste očajavali?), postoje načini kako možete uštedjeti i u osobito opakoj sezoni grijanja.
SAVJETI ZA ŠTEDNJU ENERGIJE
Konačno, najgori neprijatelj svake štednje je neizbježni odlazak u šoping. Međutim, valja vidjeti što Nacional ima reći na tu temu.
KAKO ŠTEDJETI, A NIČEGA SE NE ODREĆI
Svakako dodajte ovoj temi i vlastita iskustva i načine na koje štedite!
srijeda, 26.10.2011.
Tjedan štednje na Bookeraj blogu: Štednja po horoskopu
Nema što astrolozi nisu zaključili: koja vam je omiljena boja ako ste Bik u podznaku, koji je vaš dragi kamen ako ste Lav, a očito, ni kako ćete štedjeti ako ste Škorpion. Provjerite kako štede horoskopski znakovi.
ŠTEDNJA PO HOROSKOPU
Međutim, ni astrolozi nemaju odgovor na pitanje kako započeti štedjeti novac kad štucate od plaće do plaće, kad je cijeli budžet raspoređen do u lipu. Ipak, može se naći i odgovor na to pitanje.
KAKO ZAPOČETI ŠTEDJETI NOVAC KAD GA NEMATE
Keramička gica ili oročenje u banci? U svakom slučaju, postoje načini kako se može štedjeti.
KAKO NAJPAMETNIJE ŠTEDJETI
Konačno, ako još i niste došli do zaključka kako štedjeti, gdje staviti novac sa strane i kako ga oploditi, nadam ste da ste svjesni zašto treba štedjeti. Ako niste, evo nekoliko razloga zašto trebate iskoristiti što je ostalo od ove godine da bi počeli štedjeti.
ČETIRI DOBRA RAZLOGA ZA ŠTEDNJU U 2011.
utorak, 25.10.2011.
Tjedan štednje na Bookeraj blogu: Razmislite o ovome
Kao prvo, valja vidjeti što je štednja, a o tome će nam najbolje reći Wikipedia.
ŠTEDNJA
Najvažnija stavka u svakom kućanstvu su režije, voda i energija. Stoga predlažem da krenemo od najvažnijeg:
KAKO ŠTEDJETI VODU I STRUJU
PRAKTIČNI SAVJETI ZA ŠTEDNJU VODE
Da ovo ne bi bio bizarni davež od teksta u kojem vam nabijam grižnju savjesti zbog toga što trošite novac koji ste mukotrpno zaradili (i tako mu maloga miša, imate ga pravo potrošiti na što god želite!), pogledajte i najbizarnije savjete za štednju ikad. Ako slučajno imate mačke – ni ne pomišljajte! Ako imate požudno gledate tetrapak – okanite se daljnjeg čitanja tog linka!
NAJBIZARNIJI SAVJETI ZA ŠTEDNJU
ponedjeljak, 24.10.2011.
Tjedan štednje na Bookeraj blogu: Kako sačuvati novac
Nedavno sam čitala e-book report Todda Adamsa o tome kako sačuvati novac i moram priznati da je Todd Adams, vjerojatno Amerikanac, mala beba za mene kad je u pitanju što i kako uštedjeti. Njegovi se savjeti svode na to da otkažete članstvo u skupoj teretani koja ima i wellness i spa, i da se (kad već 90% ljudi prestane ići u teretanu nakon tri mjeseca) učlanite u jeftiniju teretanu (kod mene je to: role i trčanje, za nula kuna, nikakva teretana. Sve i da se odlučim za neku sportsku aktivnost, radije bih uključila Youtube i mahala rukama pred ekranom). Što se tiče hrane, predlaže bezmesni ponedjeljak (kod mene je ponedjeljak valjda jedini mesni dan, kad ostane ručak od nedjelje), zajedničko kuhanje (tipa: umjesto odlazaka u restoran, više obitelji se okupe u nečijoj kući i naprave pinkl-bal), kuhanje jednom mjesečno za zamrzavanje (sve smo to prošli...) jer se tako najbolje mogu iskoristiti velika pakiranja hrane koja su obično jeftinija. Zatim, pijte vodu u restoranima (i kod kuće) – to smo oduvijek znali. Glede tehnike – zapitajte se je li vam skupo produljeno jamstvo doista potrebno? (ja sam svoje za HP dobila besplatno, zato ga imam). Glede posla koji radite – možete uštedjeti na non-print reklamiranju (internet i drugo), i primjenom barter-sistema (radi se o B2B sistemu koji se zapravo bazira da mijenjate neke svoje usluge koje trebaju nekom drugom za usluge koje vi trebate od tog nekog drugog – mislim da je to samo fensi način da se kaže kompenzacija, poslovanje bez love). Barter-sistem možete iskoristiti i u planiranju kućnog budžeta pa tako vi nečije dijete možete instruirati u matematici dok vam njegova majka može besplatno napraviti frizuru, recimo. Što se tiče roditelja i djece, uvijek se za garderobu, kolica i hodalice valja raspitati kod drugih mama čija su djeca te artikle prerasla (pogotovo zato što su hodalice nešto što dijete koristi kakva dva-tri mjeseca, u onoj međufazi kad se pokušava uspraviti pa sve dok ne prohoda), te autor predlaže planiranje kupnje odjeće unaprijed (na sezonskim rasprodajama, recimo). Što se tiče izlazaka, umjesto restorana i kafića, autor predlaže filmske večeri kod kuće, te knjižnice kao mjesto izlazaka, pogotovo zato što dobro opremljene knjižnice danas imaju uslugu iznajmljivanja filmova na DVD-ima. Glede garderobe, autor predlaže prepravke odjeće, razmjenu s prijateljicama, te prodaju trudničke garderobe na eBayu. Kod obrazovanja, predlaže rabljene knjige i online-tečajeve, a osobito se vrijedi raspitati plaća li poslodavac za dodatnu edukaciju (ja znam za par primjera velikih tvrtki kod nas koje sudjeluju u plaćanju poslijediplomskih studija – vezanih uz radno mjesto – za svoje zaposlenike). Što se tiče putovanja, autor predlaže korištenje last minute-aranžmana i bookiranje internetom (a ne preko turističke agencije). Valja izabrati najjeftinije putovanje (ako se putuje iz užitka, možda će vas autobusna ili željeznička karta manje koštati nego putovanje automobilom, a vrijeme putovanja vam tada i neće biti odlučno). Kod plaćanja računa, uvijek provjerite izvode da vas kartičari nisu negdje preveslali. Naravno, vrijedi pravilo da uvijek propitujete svaki trošak, a valja kupovati i na charge-karticu (još bolje, karticu vezanu uz tekući račun) da imate dokaz o svakoj kupnji i bolje možete pratiti troškove. Ne znam hoće li vam ovo pomoći, ali mislim da su Hrvati definitivno navikli živjeti stegnutog remena i u neprestanoj brizi oko novca. Ja znam da sam ja u takvom grču otkad sama zarađujem, dakle već pet godina.
Sjećam se jednog teksta iz Glasa Slavonije oko kojeg su se ljudi prilično uzrujali, a govorio je o tome što se sve u Osijeku može raditi za iznos od 10 kuna (naime, uzrujavanje je išlo na taj račun što je žalosno da ljudi moraju razmišljati o tome kako bi se što bolje proveli s bijednim iznosom od 10 kuna). Tekst je predlagao odlazak u osječki zoološki vrt (doista, dnevna karta za osječki ZOO je 10 kuna), vožnju tramvajem čitav dan, kavu u nekom od osječkih kafića uz besplatno čitanje novina, odlazak na dvije kugle sladoleda, odlazak na osječku tržnicu za nula kuna, odlazak u knjižnicu za nula kuna, odlazak u Muzej Slavonije, Galeriju i Arheološki muzej za ulaznicu od 10 kuna (doduše, ja te lokalitete obilazim jednom godišnje na Noć muzeja za nula kuna), burek i jogurt uz sjedenje na osječkoj Promenadi. (Mala digresija: ono što više ne možete jest kupiti pivo i sjediti na Promenadi jer po novom komunalnom redu za nošenje otvorenih boca alkoholnih pića može se zaraditi kazna od 1.000,00 kuna.) Možete slušati ulične svirače na Korzu za nula kuna, šetati po gradu i generalno gubiti vrijeme. Možete s društvom igrati jamb, belu, odigrati dvije partije bilijara u Mignonu, šah, čovječe, ne ljuti se...Mislim da možete i na dječju predstavu u Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Donjem gradu. Ako je ljeto, možete i na kupanje na Kopiku, Dravu kod Želje ili Dravu kod Pampasa. Možete u jednu od desetak osječkih crkvi i još svašta nešto. Ako ste student, za taj novac možete dobiti kompletan ručak u STUC-u ili Gaudeamusu. Uglavnom, shvaćate na što se tekst svodio.
Ono što definitivno znam jest da smo se možda najbolje u životu zabavljali kad smo imali nula kuna u džepu, ili samo za jednu kavu, kad smo bili studenti i kad je svo vrijeme ovog svijeta bilo pred nama. Mozak nam je bio prazan pa smo stoga imali napretek kreativne energije, ideja i volje (za razliku od sad kad smo već pomalo zatupljeni poslom, obvezama i političkim prepucavanjima). I nikad nam nije bilo dosadno, ma koliko siromašni bili. Time hoću reći, ne brinite se (previše) zbog novca, novac vas ne čini sretnima niti nesretnima. Imati novca ne znači da ćete se bolje osjećati, niti nedostatak novca sam po sebi znači da se morate loše osjećati.
Ipak, kako u nadolazećim danima očekujemo Svjetski dan štednje (31. listopada), dopustite da proglasim cijeli ovaj tjedan Tjednom štednje na Bookeraj blogu, pa vam obećavam da već od idućih nekoliko dana donosim nove tekstove i spoznaje na tu temu. Štedimo zajedno, bit će lakše!
petak, 21.10.2011.
Lydie Salvayre: "Moć muha"
O Lydie Salvayre već se dosta zna, nešto o tome sam pisala i ja kad sam obrađivala jednu njezinu knjigu (mislim da se radi o „U društvu sablasti“), ali evo nekoliko dodatnih crtica iz biografije ove plodne suvremene spisateljice. Rođena je u Francuskoj kao dijete španjolskih izbjeglica, a književnu je karijeru počela relativno kasno, u svojim pedesetim godinama (studij književnosti je napustila kako bi se posvetila studiju medicine i psihijatrije, pa danas uz pisanje radi kao psihijatrica za djecu).
Knjige „U društvu sablasti“ sjećam se kao knjige koja je opisivala snažnu obiteljsku temu – jaz između stare majke i stareće kćeri. Knjiga o kojoj ću pisati danas (podsjetimo, riječ je o „Moći muha“), priča je o obiteljskoj (naučenoj) uvjetovanosti jednog zlostavljača (obiteljskog nasilnika) koji daje svoj iskaz pred sudom u obliku monologa. On govori sucu, ćelijskom drugaru, psihijatru i svima ostalima koji žele ili moraju slušati.
Nasljeđe obiteljskog nasilja vjerojatno je najgore i najpodmuklije nasljedstvo koje može prijeći s roditelja na djecu (moje sadašnje zaposlenje mi donosi nedvojbenu potvrdu toga). Kako sjebati svoju djecu? Čitajte.
Mama se uvijek brine za tatino zdravlje i nikada mu ne zaboravlja dati tabletu equanila. Jer tata je nervozan, tvrdi mama, koja nikada ne kaže da je tata zao. Tata mami iz ljubavi ništa ne može sakriti. Kaže joj sve što misli. Primjerice, govori joj da je glupa kuja kad god to pomisli. Odnosno često. Mama iz ljubavi ništa ne odvrati. Samo uzme za svjedoka neku treću osobu (strop ili mene) i promrmlja: Bolje mi je da zavežem.
Događa se da tata prebije mamu. Ali mama u tatinim udarcima vidi samo posljedicu njegova umora i očaja. Jadan tvoj otac, uzdiše ona dok mi o njemu priča.“
Inače, o kome se tu radi? Anti-junak ovog romana je vodič u muzeju, fasciniran likom i djelom Blaisea Pascala, koji nakon gubitka posla pada u sve veću lijenost, apatiju i potpunu rezignaciju iz koje možemo iščitati gubitak volje, razuma i konačan pad u ludilo. Stoga valja napomenuti da se ne radi samo o romanu iz kojega možemo iščitati anamnezu jednog obiteljskog nasilja, već i ozbiljne posljedice koje ono ima na pojedinca.
srijeda, 19.10.2011.
Mala zemlja za velike posjetitelje
Neprikladno kao i uvijek, za svoje sam čitanje u prvom naletu hladnih jesenskih dana izabrala i – turistički vodič.
Mladi autori Kristijan Vujičić i Željko Špoljar napisali su knjigu „Welcome to Croatia“, podnaslovljenu kao „Doživljaji jednog turističkog vodiča“. Ljubaznošću biblioteke Bookmarker Naklade Ljevak (tu biblioteku inače toplo preporučujem, mnogi meni dragi publicistički naslovi su našli svoj prijevod upravo tamo), ta je knjiga i objavljena. O čemu se tu radi? Trinaest poglavlja i trinaest putovanja na koja je sa svojim njemačkim penzionerkama pošao mladi turistički vodič Lovro Belin, otkrivajući nam, primjerice, kako je Alfred Hitchcock boravio u Zadru i tamo imao nesretan susret s jednim onodobnim transvestitom (priča dalje kaže da je tako dobio ideju za čuvenu scenu iz „Psiha“). Ili recimo, kako je Daniel Day-Lewis utjelovio vjerojatno najboljeg Hamleta na dubrovačkom Lovrjencu. Marija Terezija se, sukladno legendama, voljela pohvatati po kutjevačkom vinskom podrumu s brkatim barunom Trenkom (iz osobnog iskustva znam kakve su odore Trenkovih pandura pa se pitam nije li im smetala ona barunova kapica na glavi), dok je navodno tijekom snimanja filma, drug Tito prijateljevao s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor.
Istovremeno, ova je priča, koju ne mogu jasno svrstati u publicistiku niti u beletristiku, labavo uokvirena osobnim ljubavnim dogodovštinama mladog turističkog vodiča, a predstavlja i lirsko putovanje Hrvatskom, koje kombinira književnost, turističke brošure i vlastite unutarnje doživljaje hrvatskih geografskih i kulturnih znamenitosti u očima glavnog aktera knjige. Tako autori spominju i roman „Starac i more“ Ernesta Hemingwaya, „Galeba Jonathana Livingstonea“ Richarda Bacha, „Enciklopediju mrtvih“ Danila Kiša i brojne druge naslove.
Turistička sezona je gotova, dame i gospodo. Po Ljubi Ćesiću Rojsu, tko je jamio (godišnji), jamio je. Sad nema odmora... do idućeg godišnjeg. Stoga razmišljam kako sam možda prekasno pročitala ovu knjigu – možda je trebalo lansirati ove misli i ideje kad je godina još bila mlada i kad je mirisala na avanturu. Ili ipak – shvatite ovaj moj tekst kao pomalo patetičan, ali ipak drag pokušaj da vam još malo produljim osjećaj slobode, ljeta i mladosti kakav imate prilike iskusiti samo kad niste pritisnuti svakodnevnim obvezama. Uživajte još koji tjedan, dan, ili barem idućih nekoliko minuta dok očima prelijećete ovaj tekst.
ponedjeljak, 17.10.2011.
C. J. Sansom: "Raskol"
Projekt „Knjiga dostupna svima“ doista je neke knjige koje možda ne bih kupila ili ne bih naišla na njih učinio bližima. „Raskol“, roman autora C.J. Sansoma, jedna je od tih knjiga. Ovaj autor kriminalističkih romana, inače po struci pravnik (a posjeduje i doktorat iz povijesti, svestranog li čovjeka!) portretira misterije iz razdoblja 16. stoljeća, a glavni je lik njegovih romana grbavi neugledni odvjetnik Matthew Shardlake.
Konkretno, ovo djelo po razini kriminalističkih motiva kritičari uspoređuju s Ecovim „Imenom ruže“, iako se ja možda nikad ne bih sjetila te paralele, unatoč tome što se u oba djela kao mjesta radnje pojavljuju samostani; u Sansomovom slučaju, to je samostan Scarnsea u Engleskoj. U to mjesto dolazi već spomenuti grbavac kao kraljev povjerenik (u to vrijeme je Henrik VIII. već sahranio pola tuceta žena, odmetnuo se od Crkve i stavio lorda Cromwella na mjesto generalnog vikara koji je željeznom, a počesto i krvavom rukom uvodio red među navodno pokvarene crkvene dostojanstvenike). Naime, prethodni je kraljev povjerenik dekapitiran u kuhinji samostana. Došavši u samostan, povjerenik Shardlake uviđa da je okružen pohlepnicima, sodomitima, častohlepnicima, proždrljivcima, pohotnicima i drugim grešnicima (a tu govorim samo o redovnicima – benediktincima). No pitanje je, hoće li Shardlake uspjeti otkriti tko je držao mač koji je dekapitirao prethodnog povjerenika prije nego što ga poplava mrtvih tijela sasvim preplavi?
Kratka preporuka: čita se lako, tečno, prilično precizno govori o jednom mračnom razdoblju u povijesti Velike Britanije, a svira i po nekim moralnim notama, tjerajući nas na razmišljanje o tome jesmo li dobro izabrali kad smo poklonili povjerenje određenoj ideji, ideologiji ili političkoj strukturi. Ovom knjigom vrijedi prikratiti (uskoro) zimsko poslijepodne
subota, 15.10.2011.
J. D. Salinger: "Franny i Zooey"
Konačno sam je pročitala (čovječe, kad pogledam o kako se malenoj knjižici radi, čudi me da se nisam i dulje opirala... doista bi nam trebao znak za sarkazam). Svidjela mi se.
Knjiga je sastavljena od dva dijela: jedan govori o Franny, a drugi o Zooeyu. Naizgled ne može biti jednostavnije. No ipak se radi o vrlo kompleksnom djelu. Iz prvog dijela saznajemo djeliće informacije, ali tek je drugi pravo otkriće. Naime, Franny je studentica iz velike obitelji sa sedmero djece koja su sva sudjelovala u radijskoj emisiji „To je pametno dijete“, od kojih su Franny (Frances) i Zooey (Zachary) dvoje najmlađih. Prvi dio govori o susretu studentice Franny i njezinog dečka Lanea na njegovom fakultetu. Odjednom, Franny oboli i počne se čudno ponašati. Prvi me dio ostavio u uvjerenju da se radi o djelu koje govori o vjerskom prosvjetljenju, s obzirom da Frannyno čudno ponašanje valja pripisati knjizi o nekom ruskom hodočasniku koji je naučio molitvu koja se neprekidno moli.
No, kako na početku drugog dijela govori Buddy Glass, Frannyn i Zooeyev najstariji živući brat, dojam da se radi o djelu koje opisuje vjersko prosvjetljenje, o religioznoj priči, priči o misticizmu, brzo je izblijedio – riječ je zapravo o jednoj (doduše prilično zamršenoj!) ljubavnoj priči, priči koja tematizira obitelj, bratsko-sestrinskoj priči i svemu što si braća (ljudi koji su na mojoj ljestvici vrijednosti najbliži srodnici koji mogu postojati) u životu mogu zamjerati.
Franny, a osobito Zooey, svojoj su starijoj braći Seymouru i Buddyu najviše zamjerali to što su im već od mladosti „naturali klasike“. Međutim, s najmlađima (za razliku od srednje braće) su počinili svojevrstan sociološki eksperiment:
Zooey stoga izražava nevjerojatno ogorčenje govoreći o svojoj najstarijoj braći, što zapravo i nije čudno (ipak, intenzitet tog ogorčenja ostavlja bez daha):
Zooey je, izvana gledajući, uspio u životu: kao ono dijete u obitelji Glass koje je imalo najveću karizmu, u odrasloj je dobi postao glumac. Međutim, on se ne može iskreno veseliti svom uspjehu, već je i u tom smislu izrazito samokritičan:
Franny sa svoje strane dolazi u obiteljski dom da bi u njezinom okrilju zaliječila rane od razočaranja izazvanog zbog nedostatnosti akademskog života. To što je našla na fakultetu nije bilo ono što je tražila (inače, moram reći da su likovi sjajni, sjajno ocrtani, osobito me se dojmila interakcija između Zooeya i mater familias, gospođe Bessie).
Htjela bih vam još govoriti o ovoj knjizi, ali mislim da sam već i ovim prekršila sva pravila duljine jednog blog-posta, pa ću samo reći zbog čega se meni učinila važnom: natjerala me na razmišljanje o izrazito kompliciranim bratsko-sestrinskim odnosima (iskreno, izrazito puno braće i sestara koje ja znam u svim generacijama ne slaže se dobro), pa i o vlastitim odnosima s bratom i sestrom; odnosima koji su najzačudnija i vjerojatno najkompliciranija emocionalna veza koju imam s nekim drugim bićima u svom životu.
Najtoplije preporučujem.
četvrtak, 13.10.2011.
John Maddox Roberts: „Kraljev gambit“
„Katilininu urotu“, drugi roman iz detektivskog serijala SPQR autora Johna Maddoxa Robertsa čitala sam prije nekoliko godina i imam ga u vlastitoj biblioteci. Međutim, nikad nisam otišla dalje od toga, iako čitav koncept zvuči strašno kul – krimić iz starog Rima, tko se toga još sjetio?
Ako ste već čitali neku od knjiga iz ovog serijala, neću daviti detaljima, samo moram napomenuti da se radi o sjajnom glavnom liku – činovnik Decije Cecilije Metel Mlađi je jedan od povjerenika iz povjerenstva dvadesetšestorice i zadužen je za održavanje reda u svojoj gradskoj četvrti Suburi. Nemalo će se iznenaditi kad ga u tek nekoliko dana dočeka jedan ozbiljan požar skladišta, jedno ubojstvo stranca u Rimu (biti stranac u Rimu u to je vrijeme nosilo određenu težinu) i jedno ubojstvo oslobođenika, bivšeg gladijatora (što također ima određeno značenje). Kako u životu ništa nije jednostavno, tako ni ovo nisu tri slučajno vremenski povezana, ali sadržajno različita događaja, već se radi o zločinima koji slijede određene pravilnosti. Simpatični su i Katon i Kasandra, sluge glavnog junaka, kao i njegov vojnik Bur, pratnja njegovih štićenika i njegovo povremeno susretanje s drugim slavnim ličnostima njegova doba, poput Gaja Julija Cezara, koji je u to vrijeme bio tek samo politička ulizica, vječito na potplatima viđenijih rimskih sandala, ili Cicerona, koji je u vrijeme odvijanja ovog romana tek dobio prve važnije političke poene. Rim nije, kao što roman pokazuje, u bitnome ništa različit od država suvremenog doba: korupcija, političke elite i karizma.
Inače, u izdanju Frakture je izašla i šesta knjiga iz ovog serijala (ukupno ih je izašlo trinaest, od kojih posljednja prošle godine), pa predlažem da bi trebalo napraviti overdose (ili bolje rečeno: overkill) SPQR-om i pročitati ih sve (iako, uspjela sam dokazati da to i ne mora biti tako dobra ideja s obzirom da uvijek kad napravim overkill s nekim autorom, neizbježno ga počnem prezirati).
Ne znam – što ćete čitati ove zime?
utorak, 11.10.2011.
Kelly Chester Robinson: „Savršena veza“
Postoji čitava jedna tržišna niša ljubavnih romana pisanih za određenu publiku, pri čemu ne mislim, recimo, na chick-lit koji je pisan za neudane žene iznad tridesete, ili na povijesne ljubavne romane koji također imaju svoju publiku, iako se u ovom trenutku ne mogu domisliti tome koja bi to publika bila. Naime, izvjesni pisci, poput E. Lynn Harrisa (koji mi je pao na pamet jer sam čitala jednu njegovu knjigu prije ohoho vremena), pišu ljubavne romane za crnu publiku, odnosno (politički korektnije) za Afroamerikance (ili bolje rečeno, za Afroamerikanke). Takav roman je i „Savršena veza“ pisca Chestera Kellya Robinsona (tako ga krivo naziva Naklada Ljevak, da sam pomislila da se radi o spisateljici).
U središtu radnje je jedan brak – između Mitchella Stonea i njegove supruge Nikki. Taj brak je uvećan u ljubavni trokut Mitchellovom vezom s Ginom, koja je Mitchellu rodila sina Claya, čime taj odnos prerasta u komplicirani četverokut. Paralelnu pak radnju čini priča radijskog voditelja O. J. Petersa koji ostvaruje uspješnu radijsku karijeru, uspijevajući pritom balansirati i privatne odnose s nekoliko djevojaka, s majkom svoje kćeri Cherelle, Keesom i pokušavajući ishoditi bolji ugovor s radijskom kućom za sebe.
Prošla sam živu muku nastojeći pročitati ovu knjigu do kraja. Jednostavno mi se čini da nije dovoljno dobra i da nije dovoljno razrađena (površnost hrvatskog izdavača nije pripomogla), iako je knjiga podijeljena u poglavlja pomoću ispovijedi različitih likova koji su upleteni u ove dvije priče. Karakterizacija likova je površna, njihovi su postupci stoga prilično loše objašnjeni, tanki i neuvjerljivi i moram priznati da nisam uživala onoliko koliko bi čovjek (žena) očekivao u situaciji kad sjedate u fotelju pročitati ljubavni roman pod naslovom „Savršena veza“.
Kratka preporuka: čitati samo ako se zateknete na pustom otoku s ničim drugim osim s ovom knjigom u rukama.
nedjelja, 09.10.2011.
Najljepša istinita priča iz knjižnice IKAD!
Priča počinje ovako: u Škotskoj knjižnici poezije knjižničari su jednog dana u ožujku naišli na anonimno ostavljenu papirnu skulpturu drveta (jer Twitter account Knjižnice glasi „by Leaves We Live“ – „Kroz lišće mi živimo“) na stolu, uz koju je ostavljena i poruka koja glasi „Počelo je s vašim imenom @byleaveswelive i postalo je drvo... znamo da je knjižnica puno više od zgrade ispunjene knjigama... knjiga je neusporedivo više od stranica ispunjenih riječima... Ovo je za vas zbog podrške knjižnicama, knjigama, riječima, idejama... gesta (poetska možda?)“ Nitko nije znao odakle skulptura dolazi i nitko se nije javio, unatoč tomu što je ta doista umjetnička gesta dobila izvjesnu medijsku praćenost. Nakon toga, neobičnu skulpturu je dobila i Nacionalna knjižnica Škotske, pa potom nešto drugačiju Filmska kuća, onda Škotski centar za pričanje priča i konačno, Edinburški festival knjige. Sve su skulpture anonimne, uz sve je ostavljena poruka i sve se nalaze na linku ispod ovog dijela teksta.
Mysterious Paper Sculptures
Nadalje, bloger Željko Obrenović donio je svoj prikaz knjige Davida Mitchella: „Atlas oblaka“ koji možete pročitati na linku dolje. Ostavljam vam link i na svoj post o istoj knjizi, pa usporedite naše dojmove.
Željko Obrenović - Atlas oblaka
Bookeraj - Atlas oblaka
S Pametne kune donosim tekst o iskustvu jednog roditelja koji je uočio kako njegovo dijete brže uči i upija motoričke vještine uz pomoć tehnologije. Iako u društvu vlada prijepor oko toga hoće li to što djeca sve više i sve brže usvajaju vještine iz virtualnog svijeta donijeti više dobrobiti ili u konačnici završiti loše po njih, nepobitna je činjenica da se od tehnologije ne može pobjeći niti se djecu može zaštititi od nje.
Uče li djeca kroz tehnologiju
Još malo o edukaciji – naime, istraživanje je pokazalo da je Wikipedia, besplatni internetski servis za edukaciju, jednako točan kao i Encyclopedia Britannica. To je zapušilo usta onima koji su tvrdili da se ne možete pouzdati u ono što pročitate na internetu. No, očito je da itekako možete.
Wikipedia vs. Encyclopedia Britannica
Za kraj ovog pregleda svjetskih vijesti i događaja, ostavljam vas s jednim video-clipom onoga što znanje i kreativnost mogu učiti zajedno. Na postaji podzemne željeznice u Osaki možete vidjeti doista fascinantan prikaz tzv. vodenog printera koji vodom oslikava različite uzorke i dizajn. Nešto spektakularno!
petak, 07.10.2011.
Linkovi za podsjećanje na drage blogerske uratke – nešto novije i nešto starije
Nedavno sam našla papirić na kojem sam zapisala linkove koje bih voljela podijeliti s vama (papirić se zametnuo, ja sam zaboravila – ne zato što sam vjetropirasta i rastresena, nego zato što puno stvari držim u glavi!), pa ih evo sada...
Kao prvo, bloger GP-Zagrebancije je donio jednu fotku koju je nazvao „Ništa od Cole“. Cola ili bez nje, mene veseli ovolika količina javnog čitanja koje je prikazano na slici, pa vas podsjećam na tu veselu zgodu!
Ništa od Cole
Nadalje, dok je bilo ljeto, vrijedno su čitale dvije blogerice (ja vodim evidenciju), od kojih to prva spominje Semiramida u svom postu pod naslovom „Ćušpajz, ništa više“, a također i LittleMissConfused u postu pod naslovom "Ljeto je..." (u tom postu ona u slici i tekstu prenosi ono što je planirala „odraditi“ tijekom ljeta, pa joj držim fige da su joj ljetni praznici bili i više nego ispunjeni). Linkovi su dolje, poslužite se.
Ćušpajz, ništa više
Ljeto je...
A sad prelazimo na nešto novije. Kao prvo, blogerica Indijanka Vegetarijanka je vrijedna čitateljica iz posta u post, pa prenosim nekoliko njenih kratkih preporuka za štiva vrijedna vaše pažnje. U prvom redu, tu je post pod naslovom „O snažnim kostima“ u kojem donosi citat iz kultnog „Waldena“ Henrya Davida Thoreaua, a drugi preporučuje knjigu „Gonič zmajeva“ autora Khaleda Hosseinija.
O snažnim kostima
Khaled Hosseini: Gonič zmajeva
Blogerica Knjižna buba imala je također nekoliko sjajnih preporuka – posljednji post je bio „Bilješka o blogu“ koju sam sa zadovoljstvom pročitala jer vidim da gajimo iste predodžbe o pisanju kao o zanatu koji se uči – jedino pisanjem. Kao i Knjižna buba, i ja sam svojevremeno bila prava skribomanka: pisala sam dnevnik, pisma, priče, poeziju... nešto sam čak i objavljivala, ali onda mi je odjednom prestalo biti zabavno. Zapravo se još i danas pitam što se dogodilo sa mnom (osim samo meni očitih životnih promjena – pronalaska posla, preseljenja, useljenja sa životnim partnerom). Sad kad razmišljam o tome, čini mi se da sam po pitanju svoga pisanja bila na životnoj prekretnici: ili ću postati objavljivani profesionalac, ili ću sasvim prestati pisati. Međutim, odviknuti se od tako ozbiljne ovisnosti bilo je teško, i blog je predstavljao svojevrsni nikotinski flaster: nešto lagano, neozbiljno, ali kreativno da ne puknem od jada i jednoličnosti svoje životne rutine. Vremenom se misija mog bloga iskristalizirala i ja je u svakom trenutku imam u glavi; pri pisanju teksta ili čitanju knjige. Moj je blog specifičan jer je tematski, a kako je područje knjiga, nakladništva i edukacije gotovo neiscrpno, meni vjerojatno nikad neće ponestati tema za pisanje. U inspiraciju ne vjerujem, ali mi treba određeno vrijeme da složim tekstove, pa je to najčešće slobodno poslijepodne nakon posla. Koliko mi je važna čitateljska podrška i broj komentara čitatelja? Jest važan, ali nije presudan (naime, kao i svaki drugi pravnik, volim dobru polemiku, a blogersku volim osobito jer je, ako nije Mirče upleten, najčešće na nivou) – najvažnije mi je da moja preporuka neke knjige, linka ili ideje bude negdje tamo, da pluta u eteru – to je jedini način da za nju sazna upravo ona osoba kojoj je ta knjiga namijenjena.
Bilješka o blogu
Konačno, od Knjižne bube prenosim još i preporuku knjige Emme Donoghue pod naslovom „Soba“ te post koji preporučuje web-stranicu Hrvatski jezik.
Emma Donoghue, Soba
Hrvatski jezik
srijeda, 05.10.2011.
Jeff Lindsay: "Dexter sanja mrak"
Knjiga iz naslova izašla je kao 101. izdanje u nakladi Najbiblioteke Algoritma. Iako moram priznati da: a) zazirem od knjiga koje svoju popularnost duguju popularnim serijama (takve su bile i knjige na temu Bevery Hillsa kojih se sjećam iz djetinjstva) i b) lik Dextera iz istoimene serije me do treće sezone nije uopće privukao, nije mi se svidio i nakon te treće sezone nije mi prirastao srcu, na nagovor drage osobe koja je opčinjena likom i djelom tog sociopata pročitala sam ovu knjigu.
Nije loša, daleko od toga. Međutim, za razliku od serije, ovdje glavni junak ima više potencijala za prirastanje čitateljevu srcu (inače, o fabuli neću previše jer ona navlas prati fabulu prve sezone – pa tko je gledao, gledao je), ali je za mene kasno s obzirom da sam, suprotno vlastitom čitateljskom iskustvu prvo gledala seriju, a potom čitala knjigu (ovo pravilo ima iznimaka, ali vjerujem da smo o tome već razglabali). No ukoliko nemate ranijih iskustava s kriminalističkom serijom „Dexter“, mirne duše možete pristupiti čitanju knjige. Vi koji ga jeste gledali na malim ekranima, knjigu možete čitati ne biste li otkrili razlike. One nisu velike, ali su sigurno značajne.
Zašto je knjiški Dexter bolji od televizijskog? Kao prvo, zato što je knjiga pisana u prvom licu jednine: za razliku od serije, umjesto neuvjerljivog cereka glavnog glumca, možemo čitati njegove unutarnje monologe i kroz njih se povezati s tim sociopatom kojega nitko s normalnom psihološkom motivacijom ne može u potpunosti shvatiti i prihvatiti. Kao drugo, već spomenute „male, ali značajne razlike“ u fabuli dodaju svojevrsnu uvjerljivost glavnom liku. Konačno, ne zaboravite kako „mašta radi svašta“, u ovom, ali i u svim drugim slučajevima u kojima svjesno birate pomučiti se malo za vlastito zadovoljstvo umjesto da dobijete cjelokupno iskustvo servirano na pladnju. Uživajte u čitanju!
ponedjeljak, 03.10.2011.
Goran Tribuson: "Divlja plaža"
Odakle da krenem? Želite li da se nadovežem na prethodni post u kojem opisujem ratna zbivanja u Engleskoj koja su zahvatila jednu malu obitelj sastavljenu od nevine djece, pa da kažem kako je roman o kojemu namjeravam pričati danas nastao upravo zahvaljujući ratnim posljedicama koje su rak-rana suvremene Hrvatske? S tom razlikom što su djeca preživjela, nevinija nego ikad, dok oni koji su zaprljali ruke mogu padati samo još niže.
Ili bolje ne. Prvo moram reći nešto o tome koliko ja volim Tribusona (iako ste to iz mojih usta vjerojatno već čuli, ali ne tako nedavno, s obzirom da ga dugo nisam čitala). Naime, sjećam se jedne divne priče iz usta jednog od dvojice, Tribusona ili Pavličića, koji su rekli kako bi bilo zgodno kad bi njih dvojica imali radionicu za pisanje (i stoga ih uvijek tako zamišljam, kao vješte zanatlije, postolare, bačvare ili stolare), gdje biste im mogli dati likove, ili fabulu, ili riječ, i oni bi vam od toga napravili priču, pjesmu, novelu, pripovijetku ili roman. Tribusonovu „Povijest pornografije“ prvi sam put čitala negdje u sedmom razredu, providnošću jednog prosvijećenog profesora koji mi ju je preporučio, pa čak i donio (to je sjajna knjiga, u onom dijelu Tribusonova opusa koji govori o odrastanju u socijalizmu – tu spadaju još i „Trava i korov“ i „Ne dao Bog većeg zla“). Drugi dio njegova opusa čine kriminalistički romani, koji u Hrvatskoj još uvijek nisu uzeli previše maha, što je silan propust onih koji se busaju u prsa svojim spisateljskim talentom, s obzirom da bi, barem što se ove čitateljice tiče, ljudi radije čitali o krvavim ubojstvima koja se uspješno raspliću nego o dosadnim društvenim odnosima koji se sve više zapliću.
Usput budi rečeno, „Divlju plažu“ na policama knjižara zirkam i mjerkam već mjesecima, ali tek su ovo ljeto knjižare bile dovoljno dobre prema meni da nabace i neke ozbiljnije akcije na knjige. Još akcija, molim!
U središtu je radnje izvjesni Žaki, koji je kao bivši legionar Legije stranaca i bivši branitelj postao bagerist lokalnog drmatora naselja Plinara pa je za njega na plinarskoj šoderici vadio šljunak. Dok jednog dana nije osim šljunka zagrabio i malo veću ribu – leš crvenokosog muškarca koji je očito stradao posredstvom razorne moći metka koji si je probio putanju od njegove sljepoočnice do unutrašnjosti lubanje. I tu se priča zapliće.
Ono o čemu sam razmišljala čitajući ovu knjigu jesu sljedeće stvari: kao prvo, na kakvom mi to Divljem Zapadu živimo? Ljudi još uvijek imaju tonu oružja, carinike još uvijek možete potplatiti da okrenu glave na drugu stranu dok prolazite preko granice, lokalni moćnici mogu što žele, a ljudi ih smatraju polubogovima jer povremeno tutnu kakvu kintu raji za „kruha i igara“... Baš smo Balkan, nismo li? I tko zna hoćemo li ikad prestati biti takav Balkan...
subota, 01.10.2011.
Meg Rosoff: "Kako živim sada"
Iako sam davno izašla iz dobi kad sam ciljana publika za ovakvu vrstu knjiga, svidjela mi se. Glavna junakinja Daisy dolazi iz Amerike iz nesređene obitelji sastavljene od oca udovca i njegove nove trudne žene, u englesko selo u kojem je dočekuje sestra njezine pokojne majke, teta Penn, i njezina djeca, blizanci Edmond i Isaac, najstariji brat Osbert i najmlađa sestrica Piper. Kao dijete s asfalta (koje usput, bogbudisnama, boluje i od poremećaja u prehrani), Daisy se u neobično kratkom roku uspijeva naviknuti na seoski način života – na koze i ovce, pse ovčare i domaće povrće.
Međutim, pravi zaplet započinje tek kad teta Penn napusti zemlju i ode u Oslo govoriti na antiratnom skupu. Daisy tada otkriva nježnu mladenačku ljubav, no i više od toga – čitavu zemlju zahvaćaju zbunjujuća i vrlo opasna ratna zbivanja o kojima autorica piše iz vrlo uvjerljive perspektive petnaestogodišnjakinje. O toj okupaciji, o raseljavanju stanovništva i nasilnom oduzimanju imovine za potrebe vojske ne saznajemo puno, tek onoliko koliko dvije djevojčice, razdvojene od svoje braće, uspijevaju vidjeti. Na žalost za druge sudionike ove priče, Daisyn otac uspijeva je prebaciti u Ameriku. Nakon što se vihor rata u Engleskoj smiri, Daisy se odlučuje vratiti iz jednog (najblaže rečeno) postapokaliptičnog svijeta u drugi.
Ovo je priča o tome kako se brzo odrasta u ratu, što smo mi hrvatska djeca itekako imala prilike osjetiti na vlastitoj koži. I ovo je također priča o tome kako se mijenjamo pod utjecajem okolnosti (Daisyno lamentiranje o hrani: kako joj se sada, dok drugi ljudi gladuju, čini nepriličnim i nepristojnim odbijati hranu, pa je stoga njezin poremećaj prehrane sasvim nestao; meni se činilo osobito dirljivim) i kako ljubav vjerojatno pobjeđuje sve. O tome kako je odgovornost za druge vjerojatno najveća obveza koju čovjek može preuzeti u životu, bio on petnaestogodišnje dijete ili odrasla osoba... Ima tu toliko puno aspekata da ih praktički ne mogu pobrojati.
Čitajući, jasno sam osjetila kako ovo nije knjiga za mene. Na početku, Daisy je nabusita, bahata i pretjerano samosvjesna, kako to tinejdžeri znaju biti. Međutim, pitam se je li slikovitost ratnih prizora koji su opisani u knjizi doista prikladna za tinejdžere, odnosno samo malo veću djecu? Nekako ih imam potrebu zaštititi od toga, ali nisam sigurna bi li trebalo i može li se uopće nekoga štititi od nepobitnih životnih činjenica?
Moji su roditelji, dok smo bili djeca, uvijek prebacivali program kad bi se u filmu pojavila ljubavna scena, ali nikad to nisu činili kad je bilo prikazano ekstremno nasilje. Ponekad se, i u ovoj svojoj skoro pa poznoj dobi, pitam kako to da je prirodnije gledati izravno u prikaz agresije i mržnje nego u iskaz ljubavi.
