Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 03.10.2011.
Goran Tribuson: "Divlja plaža"
Odakle da krenem? Želite li da se nadovežem na prethodni post u kojem opisujem ratna zbivanja u Engleskoj koja su zahvatila jednu malu obitelj sastavljenu od nevine djece, pa da kažem kako je roman o kojemu namjeravam pričati danas nastao upravo zahvaljujući ratnim posljedicama koje su rak-rana suvremene Hrvatske? S tom razlikom što su djeca preživjela, nevinija nego ikad, dok oni koji su zaprljali ruke mogu padati samo još niže.
Ili bolje ne. Prvo moram reći nešto o tome koliko ja volim Tribusona (iako ste to iz mojih usta vjerojatno već čuli, ali ne tako nedavno, s obzirom da ga dugo nisam čitala). Naime, sjećam se jedne divne priče iz usta jednog od dvojice, Tribusona ili Pavličića, koji su rekli kako bi bilo zgodno kad bi njih dvojica imali radionicu za pisanje (i stoga ih uvijek tako zamišljam, kao vješte zanatlije, postolare, bačvare ili stolare), gdje biste im mogli dati likove, ili fabulu, ili riječ, i oni bi vam od toga napravili priču, pjesmu, novelu, pripovijetku ili roman. Tribusonovu „Povijest pornografije“ prvi sam put čitala negdje u sedmom razredu, providnošću jednog prosvijećenog profesora koji mi ju je preporučio, pa čak i donio (to je sjajna knjiga, u onom dijelu Tribusonova opusa koji govori o odrastanju u socijalizmu – tu spadaju još i „Trava i korov“ i „Ne dao Bog većeg zla“). Drugi dio njegova opusa čine kriminalistički romani, koji u Hrvatskoj još uvijek nisu uzeli previše maha, što je silan propust onih koji se busaju u prsa svojim spisateljskim talentom, s obzirom da bi, barem što se ove čitateljice tiče, ljudi radije čitali o krvavim ubojstvima koja se uspješno raspliću nego o dosadnim društvenim odnosima koji se sve više zapliću.
Usput budi rečeno, „Divlju plažu“ na policama knjižara zirkam i mjerkam već mjesecima, ali tek su ovo ljeto knjižare bile dovoljno dobre prema meni da nabace i neke ozbiljnije akcije na knjige. Još akcija, molim!
U središtu je radnje izvjesni Žaki, koji je kao bivši legionar Legije stranaca i bivši branitelj postao bagerist lokalnog drmatora naselja Plinara pa je za njega na plinarskoj šoderici vadio šljunak. Dok jednog dana nije osim šljunka zagrabio i malo veću ribu – leš crvenokosog muškarca koji je očito stradao posredstvom razorne moći metka koji si je probio putanju od njegove sljepoočnice do unutrašnjosti lubanje. I tu se priča zapliće.
Ono o čemu sam razmišljala čitajući ovu knjigu jesu sljedeće stvari: kao prvo, na kakvom mi to Divljem Zapadu živimo? Ljudi još uvijek imaju tonu oružja, carinike još uvijek možete potplatiti da okrenu glave na drugu stranu dok prolazite preko granice, lokalni moćnici mogu što žele, a ljudi ih smatraju polubogovima jer povremeno tutnu kakvu kintu raji za „kruha i igara“... Baš smo Balkan, nismo li? I tko zna hoćemo li ikad prestati biti takav Balkan...
