O Lydie Salvayre već se dosta zna, nešto o tome sam pisala i ja kad sam obrađivala jednu njezinu knjigu (mislim da se radi o „U društvu sablasti“), ali evo nekoliko dodatnih crtica iz biografije ove plodne suvremene spisateljice. Rođena je u Francuskoj kao dijete španjolskih izbjeglica, a književnu je karijeru počela relativno kasno, u svojim pedesetim godinama (studij književnosti je napustila kako bi se posvetila studiju medicine i psihijatrije, pa danas uz pisanje radi kao psihijatrica za djecu).
Knjige „U društvu sablasti“ sjećam se kao knjige koja je opisivala snažnu obiteljsku temu – jaz između stare majke i stareće kćeri. Knjiga o kojoj ću pisati danas (podsjetimo, riječ je o „Moći muha“), priča je o obiteljskoj (naučenoj) uvjetovanosti jednog zlostavljača (obiteljskog nasilnika) koji daje svoj iskaz pred sudom u obliku monologa. On govori sucu, ćelijskom drugaru, psihijatru i svima ostalima koji žele ili moraju slušati.
„Meni jako teško pada, gospodine suče, što moram podnositi ženin oprost i njezin tužan i rezigniran izraz lica. Da vam pravo kažem, on me dovodi do ludila. I to zato što me podsjeća na jedan drugi tužan i rezigniran izraz lica, podsjeća me na mamin izraz lica na fotografiji s vjenčanja koja još u kući mojeg oca ukrašava vitrinu u blagovaonici. Na toj fotografiji moj otac je pijan. Napio se kao zemlja da proslavi sreću koja mu se smiješi. Moja majka podiže pogled prema aparatu s onim izrazom neutješne dobrote koja joj više ne silazi s lica otkako je srela svojega muža. I kad vidim svoju ženu kako obavlja kućanske poslove s tim istim izrazom svetice osuđene na pogubljenje, kad vidim kako pere suđe s pogledom punim prigušene boli i kako širi oči da zadrži suze, kad je vidim kako prolazi s licem na kojemu se može očitati oprost, s tim izrazom žrtve, dođe mi da je lupim, gospodine suče, ne bih vam smio govoriti takve stvari, mogle bi mi naštetiti, ali mi dođe da je lupim, gospodine suče, jer me u tom trenutku preplavi osjećaj da sam isti kao moj otac, jesam li naslijedio, pitam se, njegovu zloću, je li se on podmuklo nastanio u meni da bi sebe nadživio i mene ubio, eto što kažem sam sebi, gospodine suče, i te me misli izluđuju, one me doslovce izluđuju, jer sam se zakleo da nikada neću biti nalik svojemu ocu, zakleo sam se i još se uvijek kunem, kunem se glavama svoje majke i Blaisea Pascala zajedno, da nikada neću nalikovati svojemu ocu. Nikada.“
Nasljeđe obiteljskog nasilja vjerojatno je najgore i najpodmuklije nasljedstvo koje može prijeći s roditelja na djecu (moje sadašnje zaposlenje mi donosi nedvojbenu potvrdu toga). Kako sjebati svoju djecu? Čitajte.
„Mama se nikada ne žali na tatinu zloću. Mama naime voli tatu od dana kada joj je na uho šapnuo prostote za koje je ona mislila da su nježne riječi.
Mama se uvijek brine za tatino zdravlje i nikada mu ne zaboravlja dati tabletu equanila. Jer tata je nervozan, tvrdi mama, koja nikada ne kaže da je tata zao. Tata mami iz ljubavi ništa ne može sakriti. Kaže joj sve što misli. Primjerice, govori joj da je glupa kuja kad god to pomisli. Odnosno često. Mama iz ljubavi ništa ne odvrati. Samo uzme za svjedoka neku treću osobu (strop ili mene) i promrmlja: Bolje mi je da zavežem.
Događa se da tata prebije mamu. Ali mama u tatinim udarcima vidi samo posljedicu njegova umora i očaja. Jadan tvoj otac, uzdiše ona dok mi o njemu priča.“
Inače, o kome se tu radi? Anti-junak ovog romana je vodič u muzeju, fasciniran likom i djelom Blaisea Pascala, koji nakon gubitka posla pada u sve veću lijenost, apatiju i potpunu rezignaciju iz koje možemo iščitati gubitak volje, razuma i konačan pad u ludilo. Stoga valja napomenuti da se ne radi samo o romanu iz kojega možemo iščitati anamnezu jednog obiteljskog nasilja, već i ozbiljne posljedice koje ono ima na pojedinca.