„Odmah po izlasku ovaj neobičan roman osigurao je spisateljici Meg Rosoff zvjezdani status, a ovjenčan je nagradama Michael L. Printz Award i ALA Best Books For Young Adults.“
Iako sam davno izašla iz dobi kad sam ciljana publika za ovakvu vrstu knjiga, svidjela mi se. Glavna junakinja Daisy dolazi iz Amerike iz nesređene obitelji sastavljene od oca udovca i njegove nove trudne žene, u englesko selo u kojem je dočekuje sestra njezine pokojne majke, teta Penn, i njezina djeca, blizanci Edmond i Isaac, najstariji brat Osbert i najmlađa sestrica Piper. Kao dijete s asfalta (koje usput, bogbudisnama, boluje i od poremećaja u prehrani), Daisy se u neobično kratkom roku uspijeva naviknuti na seoski način života – na koze i ovce, pse ovčare i domaće povrće.
Međutim, pravi zaplet započinje tek kad teta Penn napusti zemlju i ode u Oslo govoriti na antiratnom skupu. Daisy tada otkriva nježnu mladenačku ljubav, no i više od toga – čitavu zemlju zahvaćaju zbunjujuća i vrlo opasna ratna zbivanja o kojima autorica piše iz vrlo uvjerljive perspektive petnaestogodišnjakinje. O toj okupaciji, o raseljavanju stanovništva i nasilnom oduzimanju imovine za potrebe vojske ne saznajemo puno, tek onoliko koliko dvije djevojčice, razdvojene od svoje braće, uspijevaju vidjeti. Na žalost za druge sudionike ove priče, Daisyn otac uspijeva je prebaciti u Ameriku. Nakon što se vihor rata u Engleskoj smiri, Daisy se odlučuje vratiti iz jednog (najblaže rečeno) postapokaliptičnog svijeta u drugi.
Ovo je priča o tome kako se brzo odrasta u ratu, što smo mi hrvatska djeca itekako imala prilike osjetiti na vlastitoj koži. I ovo je također priča o tome kako se mijenjamo pod utjecajem okolnosti (Daisyno lamentiranje o hrani: kako joj se sada, dok drugi ljudi gladuju, čini nepriličnim i nepristojnim odbijati hranu, pa je stoga njezin poremećaj prehrane sasvim nestao; meni se činilo osobito dirljivim) i kako ljubav vjerojatno pobjeđuje sve. O tome kako je odgovornost za druge vjerojatno najveća obveza koju čovjek može preuzeti u životu, bio on petnaestogodišnje dijete ili odrasla osoba... Ima tu toliko puno aspekata da ih praktički ne mogu pobrojati.
Čitajući, jasno sam osjetila kako ovo nije knjiga za mene. Na početku, Daisy je nabusita, bahata i pretjerano samosvjesna, kako to tinejdžeri znaju biti. Međutim, pitam se je li slikovitost ratnih prizora koji su opisani u knjizi doista prikladna za tinejdžere, odnosno samo malo veću djecu? Nekako ih imam potrebu zaštititi od toga, ali nisam sigurna bi li trebalo i može li se uopće nekoga štititi od nepobitnih životnih činjenica?
Moji su roditelji, dok smo bili djeca, uvijek prebacivali program kad bi se u filmu pojavila ljubavna scena, ali nikad to nisu činili kad je bilo prikazano ekstremno nasilje. Ponekad se, i u ovoj svojoj skoro pa poznoj dobi, pitam kako to da je prirodnije gledati izravno u prikaz agresije i mržnje nego u iskaz ljubavi.