Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 05.09.2011.
Arto Paasilinna: "Urlajući mlinar"
O finskom autoru Artu Paasilinni sam vam već pisala pred koju godinicu kad sam blogirala o njegovoj knjizi „Dražesno kolektivno samoubojstvo“. Nemalo je bilo moje iznenađenje kad sam na polici knjižnice ugledala i druga njegova djela, od kojih posebno ističem „Godinu zeca“ (koju trenutno čitam) i „Urlajućeg mlinara“ iz naslova ovog posta.
Što reći o Artu Paasilinni, a što već ne znamo? Zapravo, ovaj tekst bi se mogao sastojati samo od činjenica koje ne znamo o tom autoru, zar ne? Za naše neznanje (odnosno, protiv njega) pobrinuo se izdavač ove knjige, Naklada Szabo A3 data , koji je u bilješci o piscu ovako izvijestio o Artu Paasilinni: zasjao je prije više od trideset godina na finskom književnom nebu novelom „Starac Alpi, lovac na medvjede“. Nije školovani pisac, kao momak je radio u laponskim šumama, no nije dugo ostao drvosječa, već je završio neku večernju školu i postao novinar u lokalnim novinama. Valja napomenuti da se radi o autoru kojeg Finci čitaju, koji je popularan među čitateljima-smrtnicima, ne i u književnim krugovima i među književnim kritičarima. Napisao je tridesetak romana, najčešće humorističnih, među kojima su najpoznatiji „Godina zeca“ (za koju je autor dobio francusku nagradu Air Inter, te talijansku nagradu Giuseppe Acerbi) i „Urlajući mlinar“.
Sad kad smo to rekli, recimo nešto i o ovoj knjizi. Kad sam je čitala, shvatila sam je možda ozbiljnije nego što bi trebalo, jer se radi o jednom visokom čovjeku koji se doseljava u jedno finsko selo i tamo kupuje mlin. Taj je čovjek marljiv radnik i ambiciozan te vrlo brzo osposobljava mlin za rad. Međutim, s obzirom da je bio vedra duha i često se volio šaliti, oponašajući životinje i uvažene suseljane, mladi su se počeli okupljati oko njega. To je zasmetalo viđenijim seljanima, poput liječnika, načelnika, trgovca i zemljoposjednika, pa su ga proglasili ludim i poslali u umobolnicu u Oulu. Kad je pobjegao odatle i vratio se u svoj mlin, tek su onda počeli problemi. Da, zaboravih i ključnu stvar: taj je mlinar imao i mučnu vojničku prošlost i žena mu je tragično skončala, pa je stoga povremeno volio zaurlati da si da malo oduška. To objašnjava naslov, zar ne?
Zašto sam se zabrinula? Koliko u biti malo treba da vas se proglasi ludim i koliko je lako moguće da dođe do nesporazuma u komunikaciji zbog kojeg bi vas netko mogao promatrati kao da ste pali s Marsa? Recimo, neki ljudi oko mene smatraju mojim luckastim quirkom to što ne pratim nogomet i ne znam što se zbiva s nogometašima. Jer hej, kakav si Hrvat i domoljub ako ne pratiš nogomet? Ili ako povremeno malo vičeš? Ili se smiješ bezveze? U svakom slučaju, dobro mi je poznato da svaka mala, izolirana i zatvorena sredina jako teško trpi ljude koji su drugačiji. Ljudi oko tebe će te nastojati lupiti po glavi i svesti na vlastitu mjeru ako samo malo stršiš, jer to je u ljudskoj prirodi: plaše se nepoznatog i žele se okružiti poznatim, prosječnim i normalnim.
Ono što zapravo želim reći jest da me ova knjiga navela na razmišljanje o tome kako je ponekad teško biti drugačiji (iako vjerujem da niti knjizi, a niti autoru to nije bila namjera, jer se radi o izrazito humorističnom romanu).
KRATKA PREPORUKA:
Finski autor humorističnih romana, Arto Paasillina, napisao je kako „urlajući mlinar“ može poremetiti umove čitavog jednog finskog mjesta svojim neuobičajenim ponašanjem. Ako se osjećate drukčije, neshvaćeno i neuklopljeno u okolinu, ovo je knjiga za vas koja govori – moglo bi biti i gore!
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: marchelina, modesti blejz, ribafish, brod u boci, pero panonski, ggiry2
