Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 03.06.2008.
J. M. Coetzee: „Elizabeth Costello“ (VBZ, Zagreb, 2007., prijevod s engleskog: Petar Vujačić)
Što da kažem – volim romane koji i nisu romani, kod kojih čitatelj može sam izabrati kako će ih čitati: kao romane, kao zbirku kratkih priča odvojenu poglavljima, a povezanih glavnim likom ili kao zbirku eseja prikupljenih iz različitih periodičnih publikacija i okupljenih u jednoj knjizi. Knjiga „Elizabeth Costello“ J. M. Coetzeea je upravo takva knjiga.
Coetzee, iako je nobelovac, uspio mi je izbjeći radarima: ovo je prva njegova knjiga koju čitam i ugodno me iznenadila, kao i njezin autor, uostalom. Autobiografske momente iščitavam po cijeloj knjizi: Elizabeth Costello australska je spisateljica, dok je Coetzee to postao preseljenjem. Ona se na jednom krstarenju susreće s afričkim piscem Emmanuelom Eguduom (Coetzee je podrijetlom južnoafrički pisac, i dobar dio Eguduovih uvjerenja ne sumnjam da potječu iz Coetzeeovih iskustava). Elizabeth Costello je spisateljica, i Coetzee je pisac, u krajnjoj liniji – ona je više govornica nego spisateljica pred kraj svoje stvaralačke karijere, a tko o držanju govora zna više od Coetzeea koji je održao tolike govore povodom primitaka Nobelove nagrade, dva Bookera, nagrade Jeruzalema, Irish Timesa i mnogih drugih. Detalj za pamćenje: u Hrvatskoj imamo prevedeno još sedam njegovih romana: „Čekajući barbare“, „Doba željeza“, „Gospodar Petersburga“, „Gospodin Foe“, „Sramota“, „Život i doba Michaela K.“ i „Život životinja“ (od kojih je ova posljednja ugrađena i u knjigu „Elizabeth Costello“).
Tako, Coetzee nas uvodi u radnju pripovijedanjem Elizabethinog sina koji prati majku na dodjelu književne nagrade u SAD. Ona tamo drži govor o realizmu, u kojem spominjući i Kafku problematizira i položaj pisca u suvremenom društvu. Elizabeth potom počne ostvarivati karijeru u držanju govora, pa tako odlazi na krstarenje na kojem je zadužena za držanje govora, na kojem sreće gorespomenutog Emmanuela Egudua, gdje u razgovoru s njim problematizira i pitanje afričke književnosti (Egudu zastupa mišljenje da se radi prvenstveno o usmenoj književnosti, koja se ne nosi dobro s pisanjem i papirom, jer to nije u srži afričke tradicije, pa se stoga ne plasiraju dobro u ostatku svijeta. Elizabeth pak ističe da problem vjerojatno leži u publici kojoj je roman namijenjen: europski roman piše se za europske čitatelje, američki za američke, a afrički se roman ne piše za Afrikance, već za strance – u njemu se nastoji objasniti afrička tradicija i stoga se on ne uspijeva baviti dovoljno sobom i Afrikom, stoga se ukorjenjuje niti na afričkom tlu niti izvan njega). Poglavlje u kojem se susreću Elizabeth i Egudu vjerojatno je jedno od rijetkih koje se dotiče i muško – ženskih odnosa.
Emocionalno nabrijavajuće djeluje i poglavlje u kojem Elizabeth u govoru brani prava životinja, uspoređujući patnju stoke s patnjom Židova u logorima, što publiku žestoko zgrane (kao i čitatelja, doista). Osim toga, u poglavlju „Humanističke znanosti u Africi“, roman se dotiče i renesanse i njegove opreke kršćanstvu, nakon toga i ponovno progovara o Drugom svjetskom ratu da bi konačno ova knjiga otišla u apstraktnije smjerove u poglavljima „Pred dverima“ i „Post scriptum“.
Doduše, još uvijek, i nakon čitanja, nisam izabrala kako bih čitala ovu knjigu – kao roman, kao zbirku priča ili kao objedinjenu zbirku eseja sa zajedničkim glavnim likom? Nije ni važno, glavno je da je bilo ugodno, poučno i očaravajuće svježe. Coetzee – autor kojemu se vrijedi vraćati.
