nedjelja, 28.02.2021.
BIJEG
Čovjek bi našao neko logično i razumno objašnjenje iliti izliku kada bježi od ljudi , stvari i pojava. Bježimo jer nam to nešto ne odgovara, nas opterećuje, nas smara, ili ga se bojimo. U svakom slučaju moguće je fizički pobjeći i iz ignorirati i s vremenom zaboraviti koliko se može tj. ovisno o susretu s asocijacijama na ono od čega bježimo. Sve je to ok...ali kako pobjeći od sebe.
Mislim...možeš bježati od sebe neko vrijeme ali kad tada dođe trenutak kada te sustigne i onda padaš bez ispaljenog metka. Tražila sam i ne postoji na netu nikakav priručnik kako bježati od sebe ili kako prevariti sebe...nema. Zašto to uopće želimo? Pobjeći od sebe? Jer nam je iz nekog razloga ta naša misao, osjećaj neprihvatljiv i jer ako ga prihvatimo morati ćemo nešto mijenjati a na promijene nismo spremni. Možda nam je neprihvatljivo to što mislimo. Svi mi imamo stav o onome kakvi smo, kakvi želimo biti i koji su naši dometi ...i onda desi nam se nešto što nam pobrka sve te naše stavove koje smo godinama gradili i radili...ispada da je sve bilo pogrešno. Tu nas i malo ego muči jer tko je, što je ta mala stvar da može tako izbaciti iz naše putanje. Taj mali izlaz iz putanje sada može odvesti na neku drugu lokaciju...i čovjek može poželjeti neku drugu destinaciju.
Pravimo se blesavi sami sebi...bježimo od sebe jer ne znamo..nemamo hrabrosti ni vjere da skočimo a ne znamo da li padobran radi. Je li let vrijedan pada? I znaš da nije...razum ti govori da nije...a ti skačeš...jebeno skačeš... i zato bježimo od sebe ...da ne bi skočili a padobran se ne otvori i svom silinom udarimo od stvarnost. ...ili pak se padobran otvori i mi sletimo na noge u stvarnost. Koje ludilo u glavi...
Kao da trčiš marčnom ulicom iz sve snage a kondicije baš i nemaš i osjećaš kako te ta tvoja suluda misao ili osjećaj proždire ali bježiš i dalje...tu i tamo se sakriješ ...
Da sad ne filozofiram baš previše...možemo bježati koliko hoćemo ali kada legneš u krevet ...ugase se svijetla i nastupi tišina možeš točno osjetiti kako kraj tebe leži i diše upravo ta miso od koje bježiš...i onda se umiriš još više da je ne probudiš... barem dok netko ne složi priručnik za bježanje od sebe.
srijeda, 24.02.2021.
SECIRANJE LJUBAVI
Što smo to učinili od ljubavi? Secirali smo je i razdijelili te njene dijelove komercijalizirali. Mi ljudi smo baš grozna bića. Ne znam da li je to do znatiželje ili nam je samo bilo dosadno pa da vidimo kakvu utrobu ima ljubav. Svi znamo da ako želimo nešto secirati onda to moramo i ubiti iako se meni čini da smo ljubav kidali na komade još dok je bila živa. Nehumanost na djelu. Prvo smo iz ljubavi odstranili fizički kontakt. Fizički iskaz ljubavi sada može biti ako želimo isključivo tjelesni užitak. Više nije bitno tko nas miluje i koga milujemo jer onoga ispred nas gledamo ali ne vidimo. Više nije bitno. Tijela su nam programirana na fizički podražaj…akcija reakcija. Onda smo iz ljubavi odstranili pripadnost. Možemo s nekim živjeti, držati se za ruke, šaputati na jastuku ali ne moramo nužno toj osobi pripadati ni dušom ni tijelom. Niti tog nekoga ne nazivamo svojim. A da ni ne spominjemo papir koji nas veže i koji je sada jednostavno papir bez obzira na vez. U tolike smo ekstreme otišli da sada nismo nužno zaljubljeni u živo biće. Nije više potrebno da naš ljubljeni predmet ima srce, toplinu, krvotok…možemo biti zaljubljeni u zid. Jel vi ljudi vidite što se dešava? Da li je to normalno?
Znam da ne postoji isključiva ljubav prema jednom biću i da su ljudi zaljubljive prirode i da ne volimo kada nas misli bole ali da li je ovo stvarno ok kako dijelimo ljubav? Dakle postoji ljubav, postoji sex, postoji zaljubljenost. Sad se razmišljam da li je možda to pravo stanje stvari i da smo ljubav izmislili kako bi se misli zabavile i malo si uljepšali svrhu razmnožavanja....hm...ne ne želim ni pomisliti da je tako...
Ja želim da mi zbog nekog živog bića stane dah. Da njegova toplina grije moje tijelo. Da nam se misli isprepletu skupa sa prstima. Želim da ne mogu bez njega i da me boli svaki dio tijela kada ode od mene. Želim znati prstima oslikati njegove crte lica i prepoznati ga i kada je oko nas mrkli mrak. Ne želim da iz mene vade ljubav kao da je stvar. Ona je moja i samo moja kojom god bojom bila obojana.
ponedjeljak, 22.02.2021.
BITI PREVAREN
Nebitna je situacija, razlog, opravdanje ili kaj god vec nego samo činjenica da si prevarena osoba. Netko te je prevario bilo u ljubavi, prijateljstvu, poslu...netko te prevario. Koji je to miks osjećaja koji prevara izazove u nama. Dok pokušavaš doći do zraka u glavi se vrti cijeli spektar misli...
Zašto?
Nisam dovoljno dobar/dobra?
Gdje sam pogriješio/pogriješila?
On/ona su zli ljudi?
Tko ga/ju je to oteo od mene?
Želim nekoga/nešto ozlijediti
Želim vrištati
Srce i duša me boli
Mi smo bili prijatelji
Je to ono/ona meni dao/dala cijenu?
Zašto meni kada sam divan/divna ?
A dao/dala sam mu sve...
U minuti se sruše na tebe sve te misli...pa si tužan, bijesan, tužan, bijesan...povrijeđen...
Najbolje mi je kada se oko tebi se sjati stotine dušobrižnika koji znaju kaj je najbolje za tebe i rastežu tvoju bol u svim smjerovima glumeći spasioce u toj situaciji...rade dubinske analize , a svi su znali sve prije tebe...i svi te nešto tapšu i sažalijevaj...užas...ali iz svoje kože ne možeš. Onda u jednom trenutku shvatiš da uopće više razlozi i logična objašnjenja nisu bitna jer te boli i samo želiš da prestane.
Biti izdan i prevaren...užasan osjećaj...
A što je u takvom trenutku najbolje napraviti nakon prvog naleta emocija? Kako se riješit svih posljedica koje nosi sa sobom osjećaj da ste prevareni? Da trebalo bi oprostiti i pustiti kažu...ali oprost ...hm... zvuči precjenjeno... zar ne? Jel kome bilo bolje?
Uglavnom...shvaćate li koje ludilo to donosi? Kako učiniti najbolje za osobu koja je u tom stanju? Stvarno ne znam, ali vidim da to nema spol, godine ili ne znam kaj...i nemoćan si u toj situaciji nad tom osobom. Želiš biti potpora i jak za oboje ali možda to treba jednostavno odraditi i organizam sam iz sebe izbaciti tu negativnu emociju.
Molim vas nemojte mi varati meni bitne ljude. Hvala!
nedjelja, 21.02.2021.
ZID MOJIH UVJERENJA
Gola ljudska duša ne može sama stajati jer nažalost bi bila izgubljena jer ovo nije vrijeme kada možeš bezbrižno trčati proplancima jer trnja na sve strane...i kamenja za spoticanje. Zato oko sebe gradimo zidove od svojih uvjerenja i stavova. Svaki taj kamen zida je neki stav. Stav koji može biti stvoren iz straha, iz iskustva, iz pretpostavke, iz predrasuda. Sad koja je konstrukcija jača?
Stav stvoren iz straha...najviše se bojimo nepoznatog jer to nepoznato može nas možda povrijediti, poniziti, raskrvariti, ozlijediti, slomiti. Strah da nam se ne dogodi nešto loše sa čime se ne bi znali nositi. Ne znači nužno čak i da može biti nešto loše jer i sreća je nešto s čime se treba nositi i može biti jednako blokirajući za nas. Sreća nas ogoli jednako kao i tuga jer tada smo ranjivi...emocije bez kontrole.
Stav stvoren iz iskustva...opasan i tvrd kamen. Taj stav je nešto kaj nas je obilježilo i u kožu nam se urezalo. Na njemu gradimo obrazac svog ponašanja jer znamo. Najveća sigurnost. Nažalost taj stav je čvrst samo ako gledamo iz naše perspektive jer nije za svakoga isti događaj isto iskustvo.
Stav iz pretpostavke je najslabija karika jer se pravimo pametni i mislimo da sve znamo. Mislimo da smo dorasli situaciji i da možemo procijeniti svoje a i tuđe mogućnosti, snage i slabosti. Tu najčešće pucamo i često se ne uspijemo održati na nogama.
Stav iz predrasuda...najgori oblik stava koji nas najčešće sprječava da budemo sretni i možda zbog njega propuštamo tako divne prilike života i tako divne ljude.
Čovjek bi sada pomislio da su stavovi loši...nisu...potrebni su...potrebni su za preživljavanje u svim svojim oblicima. Ponekada nisu pravedni ali naši su i naše je pravo da se štitimo jer samo sebe imamo kada ostanemo sami. Zidove treba održavati da se ne sruše na nikoga.
Samo nemojte zaboraviti da treba imati i prozore i vrata...
subota, 20.02.2021.
DILEMA ODGOVORNOSTI
Što ako ne znam kako? Kako da hodam u paru, kako da stojim kraj tebe na kiši il suncu, kao da isprepletem svoje prste sa tvojima... jer ne znam. Ne znam kako da stanem pred tebe i te taknem a da te ne slomim...povrijedim. Moje ruke su ledene, a oči mi boje ne vide. Kako da te pustim sebi a da ti dušu ne uzmem? A taj tvoj pogled me mami i priziva ko droga starog ovisnika. Onda uhvatim sebe kako teško zbog tebe dišem jer dozvoljavam da nam se misli sljube. Znam da se trebam dignuti i otići brzinom vjetra jer nije mi mjesto tu jer ja nisam za tebe ali me noge ne slušaju i ne mogu da krenem. Komešam se i borim a ni ti mi ne pomažeš. Ko prijatelj..ko najbolji drug ti savjetujem da spasiš sebe odmene. Nemoj sebi da to radiš jer ja nisam ono kaj misliš i kaj želiš da budem. Ubi to što god da je i koji god naziv imalo. Ili nemoj... Odrasla si osoba i nadam se da znaš kaj radiš. Iskreno, htjela bih te otjerati, prestrašiti ali molim Boga da ostaneš... da pristaneš da te možda i povrijedim...baš sam sebična zar ne... oprosti.
Koliko ste puta bili u dilemi? Razum ili emocije poslušati? Koliko nam emocije iskrivljuju vid ili možda pročišćuj? Ovisi što želimo vjerovati. Mislim da nam instinkt nikad ne laže i da odmah znamo ako je nešto pogrešno a to kaj srljamo je naš odabir a kada odaberete onda znate da račun dolazi na naplatu. Razmislite dva puta u bilo kojoj ulozi odnosa da se nalazite....pitajte ako ne znate sami jer ljudski odnosi nose sa sobom odgovornost. Jutro nakon dođe a grijeh se ne briše molitvama.
utorak, 16.02.2021.
LJUBAV KOJU TREBAM
Zamislite taj idealan trenutak i tog nekog savršeno nesavršenog samo svog....kakvu ljubav želite da vam da i koji osjećaj da probudi u vama. Da li možete?
Nije uopće bitno da li je noć ili dan ...da li sunce ili kiša ...da li su stotine oko nas ili sami...da li nas dijeli metar ili stotine kilometara...sve je nebitno osim nas. Želim da mi te nebesko plave oči daju spokoj i nestašni nemir... da se izgubim u njima a znam u tom bunilu točno kamo idem. Želim u buci čuti samo taj jedan glas za koji mi je sasvim nebitno što govori jer mi odgovara zvuk i ton...slušaš a ništa ne razumiješ. Želim biti totalno omamljena nečijim postojanjem. Kao da sam pijana. Nema kontrole nego samo instinkt.
I tako omamljena njime i pijana od čežnje sjedim nasuprot njega. Osjećam njegove ruke na koljenima koje se laganim pokretima kreću preko mojih bedara i prstima omotavaju oko lastika mojih haltera. Kako je moguće toliko čeznuti za nečijim usnama a stajati pred njima ko ukopan? Udaljenost između mojih misli i njegovih je sve manja...i eto ga usne na usnama a ja ne mogu da dišem. Neki val vrućine i slabost u cijelom tijelu jer on klizi usnama po mome vratu. Je li ovo predaja? Jel sva moja obrana pala? Podiže me stavlja me na sebe. Opkoračuje ga nogama a haljina mi je već skinuta. Kao da je sve kuda sam išla i sve što sam radila bio put prema ovdje i sada. Ja iznad njega u njegovim rukama. Želim svaki poljubac svojih usana urezati u njegovu kožu i stezati ga svom svojim snagom i rukama i nogama. Želim ga...njega ..baš takvog.
Ne želim da ovaj osjećaj nestane i prestane. Ne postoji taj fond ili bolje rečeno vrsta riječi koje bi mogla složiti da opišu tu čežnju, nježnost i grubost u isti mah, taj osjećaj pripadanja. Kao da me sastavio svojim rukama...spojio mi dušu sa tijelom i učinio me ovisnom o sebi.
I sad dok ga gledam na drugom kraju prostorije među stotinama ljudi zagrizem si usnicu da me trgne bol iz sna ...jer budna sanjam...osjećam ga po cijelom tijelu...njegove ruke kako prelaze rub mojih gaćica...njegove usne na mojim bradavicama...osjećam ga...jer on nosi i ima ljubav koju trebam...da me njome okupa cijelu. Ja to znam...i on to zna. Gdje je sada muškarac taj?
ponedjeljak, 15.02.2021.
PRIJATELJSTVO BEZ ISKUŠENJA
Postoje stotine teorija o tome da li je moguće muško-žensko prijateljstvo ali to nije tema ovog tekst jer sam zaključila da se takve stvari kao prijateljstvo ne mogu generalizirati. Previše je to kompleksna stvar da bi se generalizirala. Ovdje želim obratiti pažnju na to da iskušenje postoji u mnogim oblicima kada se radi o prijateljstvu a svako iskušenje se svodi na povjerenje. Ja kao žena zbilja se ne želim zamarati stvarima poput toga da moram paziti na fizičke stvari koje mogu djelovati kao podražaj za muškarce ili obrnuto je isto. Zar zbilja zagrljaj ne može biti samo zagrljaj? (iako ga ja ne prakticiram) Zar zbilja moram paziti kako te okrznem? Zar zbilja i obrnuto vrijedi? Da li je moguće da smo toliko podložni takvim stvarima i da nam je taj podražaj bitniji nego ono kaj nam omogućuje prijateljstvo? Ili smo pak očajni?
Ne želim ulaziti u odnose sa strahom da ću biti krivo shvaćena ili pitajući se da li taj netko želi nešto drugo. Ljudi prijateljstvo nije mala stvar i bilo bi dobro ako je nešto drugo posrijedi da se na vrijeme izjasnite i ako niste sposobni ostvariti neki odnos jer vam je instinkt za parenje jači oda nemojte. Uvijek ponavljam isto...nitko ne čita misli a pretpostavka je nešto kaj donosimo subjektivno zato recite na glas kaj želite i trebate pa da se na tome radi i uštedi vremena, živaca i pogrešnih emocija.
Iskušenje je test i svi smo mi na javno dobri, divni i krasni a iskušenje vas testira u mraku kada nitko ne gleda. (ili mislite da nitko ne gleda)
ponedjeljak, 08.02.2021.
ŽAO MI JE
Kada povrijedite nekoga i bude vam žao kako to popraviti? Kako okrenuti svijet naopačke da dokažete da vam je žao? Ne tipa da se opravdate ili iskupite nego da kažete i pokažete da vam je zbilja žao..bez da time želite kao obrisati svoj grijeh prema tom nekome.
Možemo složiti stotine izlika i opravdanja ali to ne mijenja činjenicu da smo svojim djelovanjem nekoga povrijedili jer u tom trenutku nismo vidjeli dalje od sebe. Naravno da treba voljeti najviše sebe i tu je taj instinkt preživljavanja da li fizičkog ili psihičkoj ali nekoga povrijedimo zbog svoje komocije i ega i ishitrene potrebe....to je ružno i mi to znamo. Ali tom nekome to ne olakšava stvar...sad...kako to promijeniti?
Da li netko zna način kako reći žao mi je i nisam htio a tom nekom bude od toga lakše? Kako vrijeme vratiti unatrag? Nemoguće.
Nisam sigurna da li ima natrag u nekim situacijama i da li se razbijena vaza može koristiti ponovo a da nakon lijepljenja ne pušta vodu ma kakvo god cvijeće stavili u nju.
Ljudi moramo raditi na tome da budemo obazriviji prema drugim ljudima jer ova trenutna evolucija ljudi ide u krivom smjeru i ako se ne saberemo i ne urazumimo te otuđimo od drugih posljedice će biti dalekosežnije.
Htjela bih izraziti poštovanje svim onim ljudima koje sam svjesno i nesvijesno povrijedila iz izgleda sebičnih razloga...sad da li će mi oprostiti ili ne njihova stvar i mogu to učiniti radi sebe jer moj dug prema njima neće biti umanjen.
nedjelja, 07.02.2021.
I TO BI BIO KRAJ
Ovo je tako dobro da sigurno mora trajati jer ovakvo uzbuđenje, adrenalin i svaka pomisao o tom nekome nas proždire tako da mora biti vječno. Nemoguće je da se dvije duše ovako sretnu a da to bude slučajno jer se nadopunjuju i prožimaju. Zbilja je savršeno. Ne možeš zamisliti sebe bez te druge osobe.
Verzija 1.Onda u jednom trenutku budiš se kraj tog nekoga i ne možeš reći da ti nije drago da je taj netko tu ili da ti nije bitan ali više nešto nije kako treba. Odjednom imaš druge ljude u mislima ali to je normalno....mora da bude normalno. A i trenutno je udobno i komotno ovako. Bit će bolje...loš je dan. Možda da pitaš nešto ili bolje ne jer ako kažeš na glas postaje stvarno. Ma nije taj netko drugi tako loš. Uzbuđenje kod svakoga splasne s vremenom ali nije strašno. Dešavaju ti se novi ljudi...novi zanimljivi ljudi i trudiš se ostati imun na njih jer ne želiš ga/ju povrijediti. ... u pm...popilo se...zalomilo se...nije bitno jer neće se ponoviti...društvo...neki novi hobi. Neke nove oči osjećaš na sebi...i to je sve jače i ne možeš da se boriš. Znaš da to nije uredu. Što sad treba da radiš? Spavaš u pogrešnom krevetu. Zašto on/ona nešto ne sjebe pa da završiš s time...ne možeš podnesti da budeš sam/sama kriv/kriva....a i nisi takva osoba.
Verzija 2. Baš nam je dobro zajedno...je malo odsutna/odsutan ali svi imamo svoje mušice....nešto me ne grli u zadnje vrijeme...ma nemoguće...čini mi se...hm...već mjesec dana se nismo kresnuli...hm...umoran/umorna je....posao...stres...zapali smo u rutinu...trebamo nešto novo...i večeras spava u dnevnom boravku...moramo napraviti neki ozbiljniji korak...brak...dijete...roditelji i prijatelji od nas to očekuju...mislim da me ne čuje ni ne doživljava...sutra ćemo na zajednički godišnji.
Verzija 3. Dušo moramo popričati jer čini mi se da malo stagniramo i ako ne ide možda najbolje da dok smo normalni riješimo situaciju. Nije ni meni lako ali ne želim raditi gluposti i da nas svijet rasteže po ustima.
Vratimo se na početak jer tamo se dešava kraj. Onog trenutka kada iz nehaja prestanemo raditi na odnosu počinje kraj. Daleko od toga da nismo stvoreni da budemo isključivo u simbiozi sa jednom osobom i da koliko god taj netko bio savršen možda nije za nas mi smo odgovorni za kraj još u dobrim vremenima. Kako nam se takvo nešto podkrade ? Vrlo jednostavno..bilo kome se može desiti. Jako bi bilo dobro da zbog sebe kao i zbog te druge osobe to rješavamo na vrijeme jer malo vremena u životu imamo da bi ga gubili uz nekoga tko nije za nas. Koliko god to ružno zvučalo. I zbilja nije tako strašno pogriješiti jer u trenutku zaljubljenosti ne vidimo koliko smo zbilja kompatibilni. Sve je to uredu....ništa strašno...gore je ići protiv sebe...
Tužni su ti krajevi...često imamo osjećaj da kidamo srce i dušu ali to je to.
I to bi bio kraj? Da to bi bio kraj!
četvrtak, 04.02.2021.
OKIDAČ
Taman kada pomislite da poznajete sebe i znate kamo idete, kome idete i kamo ne želite ići jer ste najpametniji za tuđe stvari a kamoli za svoje desi vam se ono nešto...nekakav okidač...ko neki reset postavki pa vam se sve pobrka. Neki vanjski podražaj za koji nemate logičko objašnjenje...to nešto pokrene nešto u vama i nemate kontrolu a borite se. Zašto? Zašto se to dešava? Da li je to neka poruka života? Bog? Vrag? Tijelo? Duh? Svo to koprcanje i borba sa tim nekim novim spoznajama, potrebama, strahovima. Kao kada vas zapljusne more...hladno, slano. Nakon toga ide ta neka brzinska (ili manje brzinska) adaptacija na novonastalu situaciju. Krpanje da liči sve na ono kako je bilo ali ne može jer smo iznutra izmijenjeni.
A što ako postoji način da prepoznamo okidač...poput nekog ključa za koji možemo izabrati da li želimo s njime ta neka vrata otvarati...hm...činjenica je da ga predosjetimo ali ga uzmemo zdravo za gotovo jer kaj nam može...možda taj predosjećaj treba doživjeti ozbiljnije.
S druge strane je toliko tih ljudi koji vapi za tim okidačem da dođe i da nešto izmijeni i promijeni kako bi se ponovno osjetili živima. Nešto da ih trgne i povuče za rukav da ponovno pogledaju i sagledaju stvari.
U svakom slučaju ti okidači su van kontrole i tužno je što čine ljudima kada ljudi na njih nisu spremni ali su nužni da spoznaš neke segmente sebe koje si ili zanemario ili ignorirao. Problem je ako je taj okidač i pucanj koji te ubija...ili i ako te i okrzne ti krvariš a to znači da si ranjen i ne možeš da bježiš ni od sebe ni od drugih...možeš eventualno da se sakriješ...skrivaš...do kada?
Tko,što je moj okidač? Tko i što je to što će me izmijeniti iznutra bez mog pristanka? Ne znam kako se osjećam naspram toga...nije me strah ali nisam ni sretan ali tko ga j...neka dođe...tu sam... :-)
srijeda, 03.02.2021.
CENZURA OSJEĆAJA
Malo je glupo i smiješno kako se svi nešto žalimo na te nekakve cenzure u svijetu i kako primamo prilagođene informacije pa zbog toga ne možemo funkcionirati ili kaj već a zapravo mi cijelo vrijeme cenzuriramo sebe. Prilagođavamo svoje ponašanje, osjećanje, življenje tim nekim predodređenima očekivanjima nekih tamo ljudi, stranaka, okolina u kojima se nalazimo. Najviše me brine ta cenzura osjećaja jer tražimo iskrene i stvarne osjećaje ali ih ne dajemo. Kako možemo tražiti i zahtijevati a nismo spremni dati? I ne znam kaj time točno dobivamo... nije da nam je bolje ili da smo sretniji...možda smo malo komotniji jer se osjećamo zaštićeno...hm...još jedna obmana. Što se više cenzuriramo i držimo "pod kontrolom" to su veće šanse da na krivi način puknemo. Cenzuriramo stvari poput tuge, sreće, ljubav i puštamo iz sebe samo ono minimalno da bi se prezentirali drugima kao da smo živi...to dođe kao rumenilo na bijele obraze. Bježimo od strasti i ako je osjetimo u želucu zalijemo rakijom da crkne u nama kaj prije. Čupamo si prilike za sreću na živo iz vlastitog pogleda...samo da je ne vidimo jer možda nije primjerena ta naša sreća. Ili pak je možda lakše kukati i kriviti raspored zvijezda na nebu. Stvar je u tome da nam može biti tako dobro i sve ovo kaj živimo nema reprizu i ne kažem da sada treba odbaciti sva društvena pravila ali treba u njih ugraditi sebe. Cenzura treba postojati ali na glupost a nju nitko ne cenzurira nego se i ponavlja. Razumno je da neke stvari nisu za ljudske oči i uši jer smo skloni da ako nešto previše gledamo i čujemo postanemo imuni na to ali isto ako nečega nema zaboravimo da je postojalo.
Ja odbijam cenzurirati sebe i svoje stavove i svoje želje i svoje osjećaje ...ne tražim da mi zbog toga netko plješće ali želim da ako dajem priliku da je i dobijem...jer ja sam tu sada a sutra ko zna gdje ...kao i svi vi...pravi trenutak se ne ponavlja a toliko nas je željno ljubavi, prijateljstva, uvažavanja i doživljavanja.
hej ti, molim te da me doživiš ovako ogoljenu bez cenzure jer ako to propustiš i ne vratiš istom mjerom ne prodavaj mi priču o prijateljstvu jer stvarno nemam vremena za nekakve izložbene primjerke nalik na ljude.
utorak, 02.02.2021.
MAGIJA
Uhvatila sam sebe kako sve manje vjerujem u magiju...i kako sam sve više jednodimenzionalno realna u pogledu na sve. Jel to umire dijete u meni? Da li to znači da umire ludost u meni? Što mi se dešava? Ne mogu reći da sam u životu imala nekih ekstra razočarenja van standarda uobičajenih životnih drama pa da bih mogla reći da me život prisilio da očvrsnem i učinio realnom...reala je hladna a ja nisam takva...barem nisam bila. Koliko god zvučalo ludo počinjem da zavidim naivcima koji mogu stvoriti cijeli spektar boja na nečijem crnom obrazu i vidjeti ljepotu. Gube mi se i asocijacije poput mirisa toplih krafna koje su značile zimu i smijeh.
I ne nisam depresivna ili tužna ili nezadovoljna nego bih htjela više nemira unutar sebe...uzbuđenja...iščekivanja...hjela bi da me nešto dirne...pokrene a da o tome ne napravim dubinsku analizu sa prednostima i manama...da mi bude nebitno koliko gubim i da li gubim.
Čuje li me tko? Vidili tko da iza osmijeha nije ništa? I da...imam sve ali ne znači mi ništa.
Tko sam ja ako više ne plačem na tužne scene filmova?
ponedjeljak, 01.02.2021.
FEEDBACK
Ako me nešto zbilja ljuti to je onda kada nema povratne informacije - feedbacka. ...ma da se radi o bilo čemu. Želim da mi se kaže nešto i nije bitno da mi se ugodi nego da bude iskreno i direktno. Ljudi to je ušteda vremena, živaca i često sprječavanje da netko stvori iluzije ili pretpostavke o nečemu ili nekome. Zbilja nije bitno da li vam nešto odgovara ili ne nego samo je potrebno jebeno reći. Posebno ako vidite da se netko trudi....ne zavlačite tu osobu.
U poslu ako vam više nije u interesu ta suradnja i ne želite nešto pa recite da ne želite a ne ono tipa da ćete nazvati za par dana ili varijacije na temu. Jednostavno je...ne zanima me i ne želim. Nije potrebno objašnjavati jer za svoj novac ili vrijeme ne morate se opravdavati nikome.
U prijateljstvu...tu poludim...ako nemam vremena kažem da nemam vremena i da na mene ne računaš narednih dan, mjesec, godinu, ikad...to prijateljstvo mi ne odgovara a ne ono ...čuti ćemo se...drugi tjedan kava...joj nisam stigla/stigao odgovoriti na poruku...halooo...
U vezi...sve super i divno i krasno a kad ono odjednom nestane...ne javlja se...i sada u glavi 100 varijacija di nije išlo ili 100 izgovora za tog istog/istu (koje nažalost sami stvaramo) ...pa pobogu reci da to nije ono što želiš i da nije onako kako želiš jer ti ne odgovara...nije potrebna dubinska analiza nego samo reći da nije za tebe i da imaš druge želje...
U sexu...e tu je jebenih prešućivanja uf...daj reci mi ako sam dobar/dobra ili pak ako nisam kako možemo se uskladiti...to kaj to analiziraš s frendicama ili frendovima a ne kažeš meni to nas neće unaprijediti...
Alo ljudi recite...iskaži te reakciju...i dajte nam priliku...nama oboma...reci mi da li radim nešto dobro ili loše...pomozi mi da se unaprijedim i budem bolji/bolja za tebe ili jednostavno nemoj trošiti moje vrijeme....hvala...
