ZID MOJIH UVJERENJA

subota, 30.01.2021.

ONO ŠTO PREŠUTIMO

Ono što prešutimo- toga me najviše strah. Strah me da me to ne proguta.
Svi mi vičemo nešto na glas te se dokazujemo i borimo za neke svoje stavove. Zahtjevom, želimo, udaramo, lažemo, kreiramo razno razne prezentacije sebe okolini ili čak i prezentacije sebe sebi. Mi smo jaki, snažni, zastrašujući i onda nas slomi ono nešto malo što smo prešutjeli. Razlozi za prešućivanje mogu biti svakojaki a uglavnom je strah od ogoljivanja sebe. Ono što kažemo na glas postaje stvarno.
Ne znam do koje granice možemo ignorirati sebe i to što prešućujemo.
Ne želim reći da sve treba biti rečeno jer ne bi i ne smije se reći jer puno stvari koje u trenutku mislimo i želimo često su nepromišljene i posljedica trenutnih stanja a ono što zbilja prešućujemo je zbilja opasna stvar. Često se prešućuje vlastita krivnja i odgovornost u određenim stvarima/odnosima ili pak stvarno osjećanje. Po društveno prihvatljivim normativima nas uče da treba sve kaj je društveno neprihvatljivo ili što bi remetilo društveno socijalnu idilu potrebno prešutjeti.....sad to može biti prevara, nasilje, ljubav, mišljenje, potreba...i onda nas to obuzme baš onda kada ne bismo željeli ...kaj i nije strašno ako je to nešto lijepo a što ako nas pretvori u ružne ljude...toga se bojim. Bojim se da će me ono prešućeno izmijeniti u smjeru koji ne želim. Što ako mi/nam neke stvari koje nisu uredu postanu ok...drugi but će biti samo lakše ponoviti. Samo jednom čovjek osjeti krivnju i odgovornost do mjere da shvaća i prihvaća da griješi i samo u tom trenutku može učiniti pravednu reakciju te se iskupiti i učiniti pravu stvar ...i ako nije tada za to prešućeno samo nalazi i stvara opravdanja. A drugi , treći, peti put biti će samo lakše. Sada nije bitno na čiju će to štetu biti nego da ne popustimo pravi trenutak i da ga znamo prepoznati jer onda štete ne bi trebalo biti odnosno šteta bi bila recimo kontrolirana. Ako nešto treba da me boli neka me boli odmah i neka se čupa iz mene odmah jer kada se raširi pod kožom i mislima je gotovo. Moć zavaravanja nije vječna.
Ono što prešutimo - toga me najviše strah. Strah me da me to ne proguta.

30.01.2021. u 20:24 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.01.2021.

PONUDA I POTRAŽNJA

-Idemo u lov na cure/dečke?
-Idemo van jer možda nađem dečka/curu?
-Kako joj/mu prići?
-Znaš koji dobar ulet?

Često na filmovima, serijama, životu nailazimo na scene u kojima idemo u taj nekakav "lov" na "srodnu" dušu. Ali da li je to zbilja moguće? Na netu postoje hrpe uputa i priručnika o uletima. Čak i razumijem kada si balavac do nekih 25 (bez uvrede) pa istražuješ sebe i svoje mogućnosti ali kakve su zbilja šanse za upoznavanje nekoga a da to nije neki instant kratkotrajni odnos svrsi shodan (sex ili trošenje vremena) ? Da li je dovoljna namjera i net priručnik? Mogu zamisliti scenu u kakvom klubu prilaziš curi/frajeru i kažeš nešto tipa: " šećeru nemoj na sunce da se ne otopiš koliko si slatka / sladak."..ono zbilja? zbilja? Osobno i ja sam sa svojim kokama išla u te neke pohode ali nikad nisam nikoga našla niti sam imala potrebu kome prići...bitno da sam se s namjerom napirlitalasretan. S druge strane tu je i to nepisano pravilo da su muškarci ti koji moraju da priđu dami bez obzira na nevolju koju nosi sa sobom naughtysmijeh i to je još jedna glupa generalizacija.
Dakle, kako se traži srodna ili barem privremeno srodna duša?
Glupo je i to kaj u startu postavljamo te nekakve kriterije o tome kako mora taj prvi susret biti ko iz španjolskih sapunica iz doba Esmeralde gdje na prvu osjetiš navalu adrenalina i ljubavi i suza i smijeha ko da si na nekim drogama. Nema toga. Još bolje od tih kriterija mi je kada kažemo da nema više dobrih žena a ni muškaraca pa ispada da smo u masi mi jedini od izumiruće vrste savršenih. Koje gluposti. Generalno smo puni predrasuda i sve bi nešto na silu po nekim ludim pravilima. Ljubav i srodna duša nisu stvari koje uzmeš na polici u supermarketu. Možda bi bilo lakše da je tako ali nije.
Ništa ne možeš na silu ni uzeti ni zadržati jer su to umjetni uvjeti koji nisu održivi u stvarnosti. Kemije ili ima ili nema a onaj koji ti treba doći u životu dođe samo je stvar u tome da se okanimo tih filtera koje stavljamo na ljubav jer nećemo moći prepoznati ljubav i kada dođe. Možda je već tu negdje. Treba imati otvoren um i biti na čisto sa sobom te u svakom trenutku znati što nudiš a i što tražiš. Prekrasnih ljudi ima svugdje samo treba dati priliku da ih upoznaš. Ponuda i potražnja je ogromna samo ti filteri u tražilici su pogrešni. A lov na ljubav ne postoji kao ni na prijatelje.

25.01.2021. u 20:28 • 6 KomentaraPrint#

OVISNOST O DRUGOJ OSOBI

Ljude koji su ovisni o drugoj osobi su ljudi koje najviše žalim...žalim te moje prijatelje i prijateljice. Vjerujem da ovisnik u toj ljubavi trpi emocionalnu bol. Teško je toj osobi a i nama oko njih koji sve vidimo posebno ako taj njihov odnos traje s tim njihovim predmetom obožavanja neovisno o stvarnom odnosu i trajanju veze. Kako im reći da to nije stvarno? Oni ulažu toliko energije, snage, napora, volje da zadrži tu osobu pod bilo koju cijenu u nekakvom kontaktu i odnosu pa dođu čak do tog stanja da izgube svoje "ja" i ne postoji život izvan tog odnosa kojem podrede sve svoje potrebe. Vjerujem da smo se svi našli u situaciji da znamo da netko nije za tog našeg prijatelja ili prijateljicu ali da ne bi izazivali tenzije šutimo i iz prvog reda gledamo tragediju. Čak i nije strašno ako ta druga osoba pati od suprotnog sindroma odnosno od potrebe da bude obožavana pa im odnos odgovara.....ali opet na naše oči taj neko naš propada.
Mene zanima sad da li postoji nekakvo naše prijateljsko pravo na koje se možemo pozvati i reći da to ne ide tako ... da prestanu...da uvide da taj netko nije za njih a da ne izgubimo prijatelja? Da li postoji način?
Pokušavam razmišljati iz druge perspektive. Zaljubim se i obožavam tog nekoga i onda mi prijatelj/prijateljica kažu da ta osoba nije za mene. Naravno da na prvu osjećaš revolt i pomisliš kako su ljudi zavidni na vašoj ljubavi te nalaziš stotine izlika i opravdanja za ukazane probleme tog odnosa. Sada nakon prvog dijela bi trebao slijediti dio gdje se osvješćujemo i dolazimo sebi u stvarnost. Tužni smo ali prihvaćamo da to nije za nas...i sada u tom dijelu negdje zapinje...zašto? Zašto patimo za tom jednom osobom kada je svijet pun još takvih osoba sa varijacijom na temu? Kao da nema ni jednog drugog živog bića na planetu. Zašto? To...to nije ljubav...ovisnost nije ljubav. To nije ni strast ni požuda...to je bolest i ako smo bolesni trebamo pitati za pomoć.
A možda želimo takav odnos jer volimo patiti...volimo to svoje manično i depresivno stanje jer drugačije nismo živi ali onda pobogu ne opterećujmo svoje prijatelje suzama, dramom, stanjima ludosti iako nije drama drama ako nema publike.
Više ne znam ni sama...ne želim depresivne prijatelje ni ovisnike o bilo čemu a kamoli o drugoj osobi...želim svoje prijateljsko pravo da kažem da je dosta...

25.01.2021. u 17:59 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.01.2021.

ZBUNJENOST UMA

Koliko puta ste zbunili sami sebe? Koliko puta niste bili u skladu sami sa sobom odnosno vaš razum vas upita : zar zbilja?
Često naletimo na situacije kada naša vlastita reakcija ili ponašanje nije u skladu s nekom logikom uma ili kako se kaže strast ili pobuda pobjedi razum. Imate situacije u kojima se polakomimo za nečim ili pak nečim što nam uopće ne treba u životu. Krademo, varamo, lažemo, jedemo njami, pijemo party...ali zašto se onda osjećamo tada tako dobro? Možda nam razum ne želi reći da ono za što smo mislili da nam je dobro zapravo nije. Zašto žene, muškarci sa "savršenom" vezom, brakom varaju? Da li je moguće da nešto ili bolje reći taj netko tko nas voli, obožava i ispunjava sve standarde možda je divan i krasan ali ipak ne za nas i onda iz nekog suludog razloga navike, ne želje pokazivanja onog što ne osjećamo u svojoj biti ostajemo tu pa nam se "desi" prevara. Iz nehaja činimo još goru stvar. Još nisam čula da je taj netko tko vara mrzio ili da mu nije bilo lijepo sa tim njegovim partnerom ali nije bilo nešto potpuno...falio je onaj x faktor da zatvori krug. Ne, ovo nije opravdanje za one koji prevare ili izlika nego možda poziv da razmisle prije nego zaseru do kraja. Poštenije bi bilo dati svom partneru priliku da poprave nego šutke odustati pa zbuniti sami sebe. U svemu me najviše zastrašuje činjenica da su oni prevareni ili zlostavljani vjerniji svome partneru nego oni kojima je "sve super". Ponekada zbilja živimo svoj život kao da će trajati unedogled pa pristajemo na kompromise pod razno raznim izlikama a u nama samo raste ono neko tupo nezadovoljstvo. I čekamo da se nešto desi. Nešto što će nešto promijeniti na bolje. Kao da se radi o nekome drugom. To je tužno. Možda smo se zbog toga negdje na putu mimoišli sa svojom srećom. I što sada? Gdje sada?
Koliko god mi pričali i vjerovali da su ljubav i prijateljstvo nesebični činovi to je laž jer u tome treba biti sebičan ali ne na način hedonizma nego na način da je jako bitno poznavati sebe i dijeliti sebe samo sa onima koji nas zbilja čine potpunim i sretnim jer sve drugo je prevara i laž ili će u jednom trenutku to postati. Navesti na ljude vjeruju i da nam se daju a da nismo sigurni u sebe i u to što želimo je pogrešno.
OK, često nam se desi da svom silom sebe uvjerimo u nešto i ja osobno sam osoba od uvjerenja i samokontrole ali to ne znači da je to istina i stvarnost. Na početku uspijemo bježati od nekim poriva koji nastaju kao posljedica prekrivenoga nezadovoljstva ali što kada budemo stjerani u kut? Mozak tjera jedno a mi radimo drugo. Ko je tu kriv? Zato treba biti sebičan jer samo onda si na čisto sa sobom i ne pristaješ na kompromise i možda onda naletiš na partnera koji će zbilja biti tvoj i ti njegov. Ponavljam, ne sebičan na okrutan način nego na stvaran način. Kako god okreneš treba najviše voljeti sebe jer onda ne činiš sebi loše stvari pa tako sačuvaš i druge. Iz borbe ili bolje iz bilo kakvog odnosa nitko ne izlazi neizmijenjen i svi nešto uzmemo što nas oblikuje i preoblikuje za budućnost. Kraj nečega nikada ne znači nešto loše nego prilika da napravimo nešto bolje jer sada znamo bolje i pametniji smo. Barem bi trebali biti...ma jesmo...moš mislit...roflsmijehsmijeh

24.01.2021. u 22:29 • 3 KomentaraPrint#

subota, 23.01.2021.

23.01.2021. u 22:43 • 0 KomentaraPrint#

SRAM

Sram je negativna emocija koja nastaje kada pomislimo da ne ispunjavamo očekivanja okoline ili sebe samih....ili pak nesigurnost u naša vjerovanja,potrebe,želje koje nisu u skladu s onim što smatramo da trebamo biti. Daleko od toga da se nekih postupaka treba sramiti ali čemu zbilja služi ta emocija? Da li je to kao neka vrsta imaginarne kontrole ili svijetlo na kontrol tabli koje se upali kada činimo nešto "pogrešno". Osobno osjetim sram za neke svoje misli ili postupke ali mi se isto tako te moje neke misli i postupci dopadaju i izazivaju u meni...čuda...
Kada to najčešće osjetimo sram? Da li se uopće razlikuje sram s obzirom na životnu dob? Ili se mijenja intenzitet određenih vrsta srama? Sjećam se kao dijete da je najveći sram bio kada moraš iz nekog razloga istupiti i postati vidljiv drugim ljudima koji ti nisu bliski. U onom trenutku mislim da ni jedno dijete ne zna reći zašto se zbilja tako osjeća i ne zna objasniti svoje stanje. Kao da nam je instinktivno ugrađeno da možda nećemo ispasti dovoljno dobri ili ta potreba da budemo drugima vau ili ta masa iščekivanja nečega od nas na koju nismo spremni...hrpa zbunjujućih osjećaja a mi se sramimo. Imam osjećaj da kako rastemo taj sram prelazi na poimanje naše intimnosti i seksualnosti.
Karikiram...kao djetetu kažu nam da se sramimo ako npr. nešto ukrademo a kako rastemo da se sramimo svoje intimnosti i seksualnosti pa tako nesvjesno počinjemo zbog srama skrivati svoje vlastite potrebe. Sram je nešto nametnuto i to je emocija koja je korigirana na sasvim pogrešan način. Kroz povijest nesvjesno smo natjerani da se sramimo sebe. Zbog toga su nam se uništile seksualne orijentacije odnosno od silnog guranja pod tepih i stavljanja pod veo srama sve je otišlo u jedan više manje negativni ekstremizam seksualnosti. Pod pritiskom se sve pobrkalo. Iz srama je nastao strah i osjećaj ugroženosti. Ne želim ulaziti u to što je pogrešno a što nije jer takve stvari ovise od konteksta u kojem se dešavaju i zbilja vjerujem da granice moraju postojati ali zar je zbilja sramota biti drugačiji? Sramota od koga? Od čega? Zašto da se sramim načina na koji želim biti voljen, biti tretiran, biti dotaknut? Zašto da se sramim načina na koji želim voljeti, nekoga tretirati ili nekoga dotaknuti? Ako se sve odvija između dvoje, troje ili pak deset ljudi koji su jasno i glasno međusobno rekli što žele... zašto bi osjećali sram?
Zamislite da se može ko čarobnim štapićem maknuti sram koje bi neprospavane noći u dvoje imali...naughtyzujo a koliko bi ljudi bilo manje frustrirano i nervozno....zar ima ljepše od toga da nas netko voli na način koji nam odgovara? da nam pruži ono što nam treba...
Ja trebam njega...i znam kako...samo me sram reć...hahahhahahhha

23.01.2021. u 19:46 • 1 KomentaraPrint#

LJUDI

Oduvijek su me fascinirali ljudi i njihova ponašanja. Voljela bih da mogu nekako skupiti nekakvu kolekciju ljudskih osobina i staviti ih u nekakav herbarij. Ljudi nisu ni svjesni svoje fascinantnosti. Toliko slični po nekim osnovnim potrebama preživljavanja a toliko različiti po na osob po tijeku misli i logici razmišljanja. Ni horoskop nas ne može selektirati u grupe. sretan Ma koliko gluposti napravili ja ljude volim. Često smo toliko okupirani trenutnim vlastitim stanjima i vidimo samo onu jednodimenzionalnu sliku koja je trenutno pred ocima pa tako propuštamo toliko dojmljivih stvari i trenutaka. Ljudi, imamo pet osjetila i šesto umno osjetilo koje ujedinjuje onih 5. Da bi imali puni efekt življenja moramo se služiti svima njima i dati priliku da nas dotaknu. Trebamo učiti svoju djecu da se služe njima kako bi živjeli a ne samo preživljavali u utrci s vremenom. Sve je onako kako si složimo u glavi i nitko nam ne dodjeljuje uloge nego mi smo ti koji biramo. Trenutak kada shvatimo da je izbor naš postajemo najmoćnija jedinaka svoga života. Moćni da uživamo, moćni da se borimo, moćni da volimo, moćni da si dozvolimo da po kleknemo i još jači ustanemo...i najbitnije dozvolimo da budemo voljeni. Ne rađa se netko kao dobar ili loš nego kao čisto biće koje iako je pod utjecajem okolnih situacija...stanja...može odabrati što će biti, kakav će biti, kome će biti. I molim vas pustite druge da budu ono što žele jer potrebno je da budemo drugačiji.

23.01.2021. u 19:19 • 0 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  siječanj, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (11)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kako mi ne bi bila još veća zbrka u glavi moram višak misli pustiti van i napraviti mjesta za nove obzirom da nadogradnja memorije nije moguća...a puna memorija usporava procese...pišem jer pišem i kako bi manje pričala...i možda dobijem od nekoga kakvu reakciju ili kakvu korekciju misli...

Linkovi