petak, 11.02.2022.
ZNAŠ DA ZNAM...ZNAM DA ZNAŠ
Ponekad nam se neki ljudi jednostavno dese i nakon tih nekih događanja odrastemo odnosno izađemo drugačiji. Ponekada jednostavno nemamo izbora ni načina ni da se borimo a ni da odustanemo nego lebdimo tu negdje između.
Znate onda kada vidite nekoga i odmah imate osjećaj kao da je to nešto oduvijek vaše i da pripada vama i kao da je oduvijek bilo tu…onaj suludi osjećaj koji se kosi sa stvarnošću a jasniji je od sunca na nebu…e taj isti osjećaj koji nosite i ga ćutite. Zametete svaki mogući trag kao i da ne postoji. Kao da si prestao da voliš, a nisi nego je samo drugačije.
Više ne čekate i ne očekujete, više ni ne sanjate, više se ni ne nadate, nit žalite nit želite… prazno mjesto, prazna stolica, prazno a ispunjeno pripadnošću. I čovjek se saživi sa time. Stvoriš novi odnos s time istim. I opet se smiješ i opet si zadovoljan i sretan i sve ide dalje. Nitko ne umire od ljubavi ni zbog ljubavi.
Potpuna stranca dva a znam da znaš i znaš da znam….
Mi nismo zaljubljeni...nismo čak ni prijatelji. Mi smo samo dva stranca koja se previše dobro poznaju. Previše različiti da bi se voljeli. Previše slični da bi se mrzili. Previše navikli jedno na drugo da bi se rastali, a previše važni jedno drugom da bi prijatelji ostali.
nedjelja, 16.01.2022.
ŠTETA JER BIO SI SAVRŠEN PO MJERI
Faza 1. (nije prema špranci)
Život u pravilu živimo prema obrascu reagiranja, dakle uvježbani smo kako reagirati na ljude, pojedine situacije, prilike. Sve to radimo manje-više nesvjesno ali ipak to je ona unutarnja stabilnost di mislimo da znamo tko smo, što smo i kamo idemo.
Onda se dese trenutci kada nas netko ili nešto na neki osebujan način izbaci iz tog istog balansa i onda se ne znamo ponašati u tom novom obliku jer je nekakav kemijska reakcija izazvana u našem mozgu naspram koje smo na neki način nemoćni jer u početku ni ne osjećamo taj „napad“. Nije problem kada nešto željno iščekujemo jer onda imamo nekakav scenarij u glavi nego problem nastaje kada nemamo i to je naša najslabija karika. Izgubimo kompas. Neki to nazivaju zaljubljenošću.
Postoje ljudi koji su skloni zaljubljivanju pa im je kao i kod svih opijata učinak sablji jer su razvili tolerantnost a kod onih koji nemaju tu tolerantnost to je dva puta teže. Kako god, prekršaj je prekršaj a nitko od nas težinu kazne ne želi snositi sam pa traži odgovornost. I čija je to odgovornost? Ali u ovom trenutku nećemo o tome jer nismo još došli do te faze i jer sada smo još pod utjecajem omamljenosti.
Faza 2. (kreativnost)
Ljudska kreativnost je zapanjujuća kada želi da nešto uspije ili kada želi sebi da prilagodi prihvatljivost određene situacije. Silna potreba da taj netko ili to nešto bude posebno. Što više mu posebnosti daš to kasnije tu osobu više prezireš i želiš da bude kriva jer nije onakva kakvom smo je zamislili. Nerijetke su situacije kada u ovoj fazi preuveličavamo reakcije te druge osobe i zapravo i najmanji pomak prstom shvaćamo kao veliku gestu. Dozvoljavamo sebi situacije koje da nismo pod utjecajem ne bi dozvolili. Dozvoliš sebi vjerovanje da ako nešto dovoljno puta ponoviš da će postati stvarnost … dozvoliš sebi da na glas izgovoriš „ljubav“.
Fascinantna je ta količina energije koja nas u tom trenutku pokreće i kako nađemo uporište za vjerovanje. Hrpa velikih i malih riječi, nekih novih rutina i nekih novih bitnih datuma koje zamišljaš da slaviš. Sapleteš se hrpu pretpostavki o toj drugoj osobi i onom što se između vas dešava. Precjenjuješ svoje mogućnosti i ono što možeš pružiti toj drugoj osobi. Sve ovo znaš ali zanemaruješ jer sad u ovoj fazi to ni nije bitno...i zbilja nije bitno. Prepustiš se trenutku, dodiru, okusu, glasu te koliko god glupo bilo isplati se platiti cijenu proživljavanja ove faze.
Faza 3. (promjena vremena)
Znate li čega se ljudi najteže odriču? Komoditeta. A znate što im najteže pada? Promjena rutine. Službeni naziv za simbiozu tih komponenata je realnost. Dođe do promijene vremena i malo se sve razbistri pa se sve jasnije i vidi. Onda vjerovanje da je netko jedinstven i vaš se mijenja jer taj netko vam više nije ni jedinstven a još manje vaš a ipak se još barem vrhovima prstiju želite pridržati za to nešto…za tog nekog. Znaš da neide jer su svari iznad tvojih mogućnosti pružanja ili ne dobivaš više na razini koja ti je potrebna. Pad intenziteta. Do ove faze svi smo isti a razlika nastaje ako nam se ne poklopi odluka oko toga da li ćemo odustati ili se potruditi i boriti. I cijelo vrijeme zaboravljamo pitati osobu do nas što želi i kako želi i da li je njoj udobno pored nas. Zbog takvih ponašanja ispada da je ljubav sebična stvar a ne nekakvo dijeljenje i davanje. Cisto uzimanje.
Borba. Ako nešto želiš nađeš načina na koji način nešto u neko vrijeme i realizirati. Ne danas, ne sutra nego kada bude sve optimalno za sve. Borba uključuje kompromise, zajednički interes, zajedničko ulaganje vremena i živaca i vjeru da ta osoba ispred tebe je netko tko će znati da te voli na najbolji način mogući u svim tvojim oblicima kao i da ćeš ti njoj moći omogućiti optimalni tretman.
Odustajanje. Traženje idealnog načina da iz svega izađeš čist sa što manje štete za oboje ili samo za jednu osobu jer to ovisi o čovjeku.
Faza 4. (inkvizicija)
Sos …zemlja zove razum. Potrebno je hitno neko logičko objašnjenje za ovaj kolaps i odgovor na pitanje „šta uopće radimo tu?“…i zašto nas nitko nije na vrijeme probudio. Hitno slaganje potrebnog scenarija koji će držati vodu kada se pojave neka pitanja. Lista izgovora.
U ovoj fazi se dijelimo na neke tri vrste ljudi:
-one koji misle da točno rade pravu stvar a ne vide da je to samo prava stvar iz njihove prespektive te da za drugu osobu ne mora biti tako iako to rade na najbolji mogući način koji znaju s najboljom namjerom
- one koji traže gdje su pogriješili – traže grešku ne kako bi popravili stvar jer već je nepropravljivo nego kako ne bi ponovo pogriješili
-oni što samo zatvore vrata i sve blokiraju a na čiju štetu ili korist nitko ne zna
Svi mi u svojim očima prvenstveno pa i u tuđima želimo ispasti fer i korektni … biti nevini u bilo čemu a i tamo gdje nismo dati jako dobar izgovor gdje nismo da nismo ni bili u mogućnosti da drugačije postupamo.
Njaveća greška u ovoj fazi je kada počnemo sažaljevati drugu osobu i onda kako bi ispali primjerene osobe dajemo obećanja koja ne možemo ispuniti. Ne ispunjeno obećanje je laž. I čemu obećanja kada nas nitko ne tjera na njih.
Sad smo došli do stupnja odgovornosti… Dakle rijetko kad se dovedemo u prethodne faze ako nam nitko nije dao povoda za takvo nešto i nas svojim postupcima na neki način uvjerio da je takvo nešto moguće…samo što to ne znači da nismo jednako odgovorni. Nitko nas nije na ništa prisilo.
Ovo je faza dubinskih analiza i ruku na srce najlakše bi bilo uprijeti u nekog drugog prstom i reći ti si kriv pa lupati vratima i mrziti cijeli svijet iako znamo da nije to tako.
Stvar je u tome da kada sve zbrojimo i oduzmemo nije ni bitno. Toliko drame i pompe a u biti nije više bitno. I kada dođete do toga da shvatite da nije bitno ulazite u zadnju fazu.
Faza 5. (Nitko se nikome nije desio slučajno)
Možemo sve minimalizirati i uobličiti u nešto u neku formu koja će odgovarati našim mentalnim probavnim mogućnostima kako bi se saživi sa činjenicom osjećanja nisu vječna i da ne možemo nekome nametnuti ili narediti ljubav niti mijenjati ljubav za neku drugu ljubav. Nitko se nikome nije desio slučajno i u datom trenutku je bilo zbilja posebno. Teško je jer nas boli srce, duša i osjećamo se izdanima i glupima ali na kraju sve bude uredu. Prođe. Prestane. Nestane. I ne zaboravite nije samo nama tako i najgore na svijetu. Odnos čini dvoje ljudi i koliko god gadne stvari bile poštujte tu drugu osobu, njenu tugu i njenu bol jer nikad ne znate koja vas uloga sutra čeka.
ponedjeljak, 25.10.2021.
TI MENE NE VOLIŠ
Svi mi imamo neku viziju kako bi to trebalo izgledati kada nas netko voli i koji bi to osjećaj trebalo izazvati u nama...i znate kaj... to bi i trebalo biti to jer onoga trenutka kada počnete stvarati izlike za tog nekoga zbog koga se osjećate loše ili plačete...to nije dobro. Daleko od toga da ne treba dramiti za svaku situaciju ali ono osnovno poštovanje naših potreba od strane partnera bi trebalo držati na nekoj razini. Nikome od nas ne treba sažaljenje ili da budemo nekome navika ili stalni obožavatelj da bi se drugi osjećao bolje.
Ljubav nije jednosmjerna i nije nikad bitna jedna osoba...to je hrpa kompromisa i kaj je najbitnije mogućnost prepoznavanja tuđih trenutnih potreba koje možete zadovoljiti na tako banalan način da vas to ne košta ni vremena ni truda. Svi mi imamo neka trenutna stanja na koja imamo pravo ali da li je zbilja uredu da njima zakidamo drugu osobu? Jer postoji taj neki prag tolerancije i poštovanja.
Odnosi imaju svoje uspone i padove ali iz poštovanja prema sebi i tom s druge strane jednostavno trebamo reći kako stoje stvari jer vjerujte da taj ispred vas jako dobro zna da ga nevolimo ili volimo da li to rekli ili ne.
I samo još jedna sitnica ... prije nego završite recite tom nekome kaj je to još falilo i gdje je došlo do greške da pokuša popraviti...čisto da sve bude nekako dovršeno jer nije to sramota...nije...ako ne ide ne ide...jer ti znaš da te nevolim...jer ja znam da ti mene ne voliš...
ponedjeljak, 04.10.2021.
NEPRIMJERENO
Koliko četo upadnete u zamku neprimjerenog? Neprimjerene riječi, neprimjerene misli, neprimjerene želje, neprimjerene potrebe, neprimjerene situacije... i kojom brzinom osudite drugoga ako ga vidite u takvoj situaciji. Laž je da vam se to ne može desiti i taj sram za to je najmanje što možete osjetiti i znam ja jako dobro kako vam je. Možemo za sve okriviti provokaciju odnosno da smo bili nečim isprovocirani ali nije tako...samo smo tražili poticaj za svoje postojeće potrebe. A da li je normalno da nam se to dešava? Naravno da je. Uzbuđenje, adrenalin...
Neki kažu da je to znak krize u odnosu koje god vrste bio...ali ne nužno jer nam netko nije ni manji a ni veći prijatelj i obrnuto ako nam koji put pobjegnu neke neprimjerene riječi i lude misli. Iskreno nekad nam se smanji prag tolerancije na glupost pa poželimo nekoga zadaviti, nalupati i svašta mu reći ali to je u efektu i nema težinu. Možda su samo malo škakljivije one neprimjerene misli koje imaju veze sa seksualnim nabojem ali i to prođe. Kaj da se radi kada su svi ti turski glumci tako zgodni ....hahahha...
Najveći problem neprimjerenost je taj da ovisi s koje strane se toga nalazimo jer tuđa neprimjerenost može nas poniziti, uvrijediti i povrijediti tako da ljudi pazite sa svojom neprimjerenošću...
utorak, 28.09.2021.
PRISILITI SEBE- baš i ne
Kako prisiliti sebe da budeš bolja osoba? Naravno prvo izađeš iz zone komfora da priznaš sebi da baš i nisi nešto divno i krasno biće trenutno i makneš sve izlike i opravdanja zašto si takav kakav jesi. Kada se skine taj prvi sloj onda moramo skinuti sloj predrasuda prema sebi i prema drugima. nakon toga moramo prihvatiti uvjerenje da nismo centar svemira i da drugi ljudi imaju pametnijeg posla nego se baviti nama. Nitko ne živi samo da bi se mi osjećali ko kraljevi niti da bi nam uništio život (ako mu nismo nešto loše napravili). Prihvatimo da nije dovoljno samo postojati nego treba dati i uložiti sebe da bi se primilo. i sada bla bla bla...kako to jednostavno zvuči na papiru. Svi znamo sve i možemo do sutra kimati glavom ali stvarnost nije takva. Zašto nije takva? Jer mi ne želimo tako i ne možemo bez drame. Ako ne osjetimo bol, ljutnju, ushićenje, entuzijazam, prezir, ljubomoru, laskanje...nismo živi. Da li je to uredu? Vjerovano nije ali znate kaj...sveci ne postoje i to je mit. Daleko od toga da trebamo biti bolji ljudi i imati malo više pozitive u sebi i zahvalnosti te raditi na tome svaki dan...ali ne dosadno idealni.
Osobno trudim se biti bez predrasuda jer sve je nekakvo iz nekog razloga i ne znači da je zato što je drugačije od mene pogrešno. Puno stvari mi je nerazumno i ne bih ja to tako ali je uredu. Nisam ja ničiji vođa ili spasitelj a u ostalom ne možeš spasiti onog koji ne želi biti spašen ali neću ni odmoći niti smetati. Sad ne znam da li to znači da sam indiferentna i imam manjka socijalne osjetljivosti ali mislim da malo kada sam imala ikakvog efekta kada sam pokušala pomoći odnosno nije mi se vratilo dobrim ni zahvalnošću.
Uglavnom bude dobri prema sebi i nemojte puno suditi drugima jer je to uzalud potrošena energija. A prisiljavati sebe da budemo nešto kaj nismo je glupost.
ponedjeljak, 27.09.2021.
NIJE ZA MENE
Biti u situaciji...stajati naspram nečega za što znate da nije za vas i da vjerovano neće dobro završiti a ipak pružite ruku ili u najgorem slučaju pružite srce. Kakva je to sila da nas na to tjera? Zašto to radimo? Jer smo u svojoj biti autodestruktivni?
Ne možemo se lagati da to radimo nesvjesno jer i kad osjetimo neopisivu želju postoji onaj glasić ali ga ignoriramo. Sad da li se radilo o hrani...o kupovini...o ljudima. Posegnemo za svime time a znamo da nije za nas...nije za mene. Stvarno bih željela da mogu odoljeti mirisu toplih krafni jer osjećam da mi ne treba dok gutam ali opet kada zabrazdiš doktor te osvijesti i tako banke kada zabrazdiš u kupovinu ali kaj je s ljudima? Tko nas može osvijestiti kad pružimo ruku...srce...ljudima koji nisu za nas ma koliko dobro bili upakirani. Sva ona bliješteća trenutna osjećanja zamute našu prosudbu i utišaju ono iskonsko saznaje da to nije za nas. Mi ljudi u sebi imamo ugrađen sistem samozaštite koji je zove instinkt (sva bića ga imaju) samo što mi svjesno ignoriramo taj prvi alarm. Razumijem da ponekada odvažemo stvari i emocije koje si možemo priuštiti ali kaj je kada je u pitanju nasilje. Da li stvarno nasilnu osobu ne prepoznamo? Da li lažljivu osobu ne prepoznamo? Da li prevaranta/prevaranticu ne prepoznamo? Koliko svjesno idemo u to? Taj dio mi nije jasan.
Svi donosimo stotine loši odluka ... manjih il većih... i znam da zdrava logika mi kaže da to nešto nije za mene ali eto me pružam ruku...srce...
srijeda, 22.09.2021.
VRIJEME...PRIJATELJ ILI LIJEK
To vrijeme je zapravo tako okrutna svemoćna stvar. Neopipljivo a tako sveprisutno i nekoga uništava a nekoga liječi ali mislim da generalno i nije na našoj strani. Štoviše mi smo u tihom hladnom ratu s vremenom. Najviše me smeta što se zbog njega osjećam potrošno i s rokom trajanja. Sve ima rok trajanja...ljudi... ljudski odnosi...stvari... sve...
Zamislite savršen trenutak...uviđate li da taj savršeni trenutak je uvijek je na početku nečega...jer za savršen trenutak treba doza želje, doza iščekivanja, doza srama, doza hrabrosti i doza ludosti i onda se desi taj savršeni trenutak ...i on je tren a vrijeme ide dalje i kako ide dalje taj savršen trenutak je nešto kaj je diglo ljestvicu očekivanja pa nam sve nakon toga nije dovoljno dobro...zapravo jedina prednost je u svemu tome da si imamo priliku u raznim segmentima života priuštiti više savršenih trenutaka...
Ja bi stvarno htjela da u nekim trenucima vrijeme stane...da mogu zalediti neke prizore koje sam okom uhvatila...zadržati osjećaje koje sam osjetila a vrijeme mi ih uzima...ne želim da mi oduzima...
petak, 16.04.2021.
PARADOKS LJUBAVI
Paradoks ljubavi. Svi mi vežemo ljubav na bajke i kako ljubav popravlja sve i liječi sve. Priča se da je dovoljno voljeti i biti voljen i da sve ostalo nije bitno. Možda je tako ali samo kada se sve ostalo kaj kao nije bitno se poklopi a ljubav bude samo poveznica između svega toga. Postoji idealna ljubav koja je istovremeno unatoč svojoj iracionalnosti realna i moguća jer se sve poklopilo, pa postoji ljubav kada jedan voli a drugi prestane da voli pa patimo i nas boli ali preživimo jer znamo da ponekad ljubav jednostavno umire i postoji ona najgora verzija ljubavi kada se dvoje vole ali životni putevi im nisu isti i nisu namijenjeni jedno drugome jer sama ljubav nije dovoljna. Život i životne okolnosti su stvari zbog kojih nije moguće živjeti samo od emocija i ljubav koliko god bila moćna ne može učiniti da stvari same od sebe funkcioniraju. Šta kada nas život stavi pred zid i moramo se odlučiti da li zbog ljubavi uništiti sve oko sebe ili gušiti ljubav u sebi da bi ostalo funkcioniralo? Moramo prinesti nekakvu žrtvu?
Koja je uopće cijena naše ljubavi? Komfor? Naš? Onih oko nas? I što na kraju ubija ljubav? Kilometri? Tzv. Moral? Odgovornost prema drugima? Predrasude?
Kako god odluka je isključivo naša… a posljedice su opće… Život bez ljubavi je prazan ali ona nije dovoljna za preživljavanje a život bez nje je samo preživljavanje a ne življenje. Ne želim podcijeniti ljubav a ni život ali da se primijetiti da je sve više onih koji preživljavaju život sa minimalnim dozama nečega kaj je samo nalik na ljubav.
Da li je ljubav samo još jedno neispunjeno obećanje? Priča…
ponedjeljak, 05.04.2021.
SAMOKONTROLA
Često si razmišljam kako bi čovjek bio idealno biće kada bi mogao kontrolirati sebe. Ne druge nego sebe. Sagorijevamo u tome i gubimo energiju pokušavajući kontrolirati druge ljude, vrijeme, situacije, svijet a apsolutno svaku bitku gubimo jer izgubimo kontrolu nad sobom. Kiksamo zbog manjka samokontrole odnosno on nas ubija. Razboljevamo se jer nemamo kontrole u jelu i piću. Nikada se nismo lošije hranili i pili a više o hrani filozofirali. Tisuće knjiga i kuharica, raščlanjenja, oblika termičke obrade a svi bolesni. Ekstremi u kilažama jer nemamo kontrole i više ne jedemo i pijemo jer je to potreba organizma nego jer njome liječimo psihičke poremećaje i pretvaramo ih u fizičke bolesti. Psihički stradamo jer smo emotivno nestabilni. Želimo više nego što možemo podnijeti i dokazujemo se pretvarajući se da znamo kaj radimo. Zamislite koliko bi bilo situacija bilo bolje odrađeno da se nismo precijenili. Da smo mogli iskopčati emotivnu ludost ili bolje rečeno zaluđenost nekim, nečim.
Mi smo van vlastite kontrole i to nas košta daljnjeg napretka, evolucije. Ne, nema potrebe da budemo roboti ali da se malo sredimo spasili bi svijet i sebe od sebe i svojih niskih pobuda. Koliko bi života bilo spašeno...koliko ljubavi doživljeno... ili pak ne ubijeno..
Ljudi sveti gral sreće je samokontrola. Ne manipulacija ili kalkulacija nego samokontrola. Samokontrola našeg ega.
utorak, 23.03.2021.
LJUDSKI FAKTOR
Da imate priliku da ste onaj koji sudi ili da bira kaj je vrijedno spomena i upisa u knjigu svemira od svega ovoga što se nalazi između neba i zemlje što bi te odabrali?Što je to vrijedno spomena? Prekrasno i zadivljujuće je to što je sama priroda, sunce, nebo, rijeke, zemlja pa čak i životinje ... ma sve što zna svoje mjesto i tijek zapravo svojom ljepotom življenja vrijedno spomena. Sve ima svrhu...svako djelovanje a bez nekog intelekta i razuma...a funkcionira. Tužno je zapravo da bi najveće dostignuće prirode i evolucije trebao biti čovjek. Čovjek kojem je dat cijeli spektar mogućnosti kao cjelina nije nešto za spomen jer pokvario je hrpu stvari precijenivši sebe i svoje mogućnosti.
Dana nam je sentimentalnost i ljubav i osjećaj pripadnosti..privrženosti... a mi iskaz ljubavi komercijalizirali, pripadnosti stavili cijenu a majke ostavljaju svoju djecu kao stvar. Dana nam je mogućnost uživanja u jelu i piću kao i udobnost življenja a mi otišli u ekstreme dokazujući što točno? Da možemo jesti i kada nismo gladni, piti i kada nismo žedni ...i uzeti si za pravo da nekome to oduzmemo jer smo bolji od tog nekoga. Dana nam je moć odluke i da biramo kakvi ćemo biti i kako ćemo živjeti....a mi donosimo odluke ignorirajući posljedice.
Ne želim da pomislite da ne volim ljudski rod jer volim ali mislim da nismo dorasli situaciji. Vjerujem da su svi ljudi u svojoj biti dobri ali jednostavno nismo dorasli situaciji jer ne znamo kontrolirati svoju pohlepu i zavidnost....ali ima nade.
Stoga kao ovlašteni sudac biram da upišem u knjigu svemira i postojanja da između zemlje i neba postoji nešto zvano ljudski faktor. Naša zadnja nada ali jako moćna samo je treba odabrati.
