nedjelja, 16.01.2022.
ŠTETA JER BIO SI SAVRŠEN PO MJERI
Faza 1. (nije prema špranci)
Život u pravilu živimo prema obrascu reagiranja, dakle uvježbani smo kako reagirati na ljude, pojedine situacije, prilike. Sve to radimo manje-više nesvjesno ali ipak to je ona unutarnja stabilnost di mislimo da znamo tko smo, što smo i kamo idemo.
Onda se dese trenutci kada nas netko ili nešto na neki osebujan način izbaci iz tog istog balansa i onda se ne znamo ponašati u tom novom obliku jer je nekakav kemijska reakcija izazvana u našem mozgu naspram koje smo na neki način nemoćni jer u početku ni ne osjećamo taj „napad“. Nije problem kada nešto željno iščekujemo jer onda imamo nekakav scenarij u glavi nego problem nastaje kada nemamo i to je naša najslabija karika. Izgubimo kompas. Neki to nazivaju zaljubljenošću.
Postoje ljudi koji su skloni zaljubljivanju pa im je kao i kod svih opijata učinak sablji jer su razvili tolerantnost a kod onih koji nemaju tu tolerantnost to je dva puta teže. Kako god, prekršaj je prekršaj a nitko od nas težinu kazne ne želi snositi sam pa traži odgovornost. I čija je to odgovornost? Ali u ovom trenutku nećemo o tome jer nismo još došli do te faze i jer sada smo još pod utjecajem omamljenosti.
Faza 2. (kreativnost)
Ljudska kreativnost je zapanjujuća kada želi da nešto uspije ili kada želi sebi da prilagodi prihvatljivost određene situacije. Silna potreba da taj netko ili to nešto bude posebno. Što više mu posebnosti daš to kasnije tu osobu više prezireš i želiš da bude kriva jer nije onakva kakvom smo je zamislili. Nerijetke su situacije kada u ovoj fazi preuveličavamo reakcije te druge osobe i zapravo i najmanji pomak prstom shvaćamo kao veliku gestu. Dozvoljavamo sebi situacije koje da nismo pod utjecajem ne bi dozvolili. Dozvoliš sebi vjerovanje da ako nešto dovoljno puta ponoviš da će postati stvarnost … dozvoliš sebi da na glas izgovoriš „ljubav“.
Fascinantna je ta količina energije koja nas u tom trenutku pokreće i kako nađemo uporište za vjerovanje. Hrpa velikih i malih riječi, nekih novih rutina i nekih novih bitnih datuma koje zamišljaš da slaviš. Sapleteš se hrpu pretpostavki o toj drugoj osobi i onom što se između vas dešava. Precjenjuješ svoje mogućnosti i ono što možeš pružiti toj drugoj osobi. Sve ovo znaš ali zanemaruješ jer sad u ovoj fazi to ni nije bitno...i zbilja nije bitno. Prepustiš se trenutku, dodiru, okusu, glasu te koliko god glupo bilo isplati se platiti cijenu proživljavanja ove faze.
Faza 3. (promjena vremena)
Znate li čega se ljudi najteže odriču? Komoditeta. A znate što im najteže pada? Promjena rutine. Službeni naziv za simbiozu tih komponenata je realnost. Dođe do promijene vremena i malo se sve razbistri pa se sve jasnije i vidi. Onda vjerovanje da je netko jedinstven i vaš se mijenja jer taj netko vam više nije ni jedinstven a još manje vaš a ipak se još barem vrhovima prstiju želite pridržati za to nešto…za tog nekog. Znaš da neide jer su svari iznad tvojih mogućnosti pružanja ili ne dobivaš više na razini koja ti je potrebna. Pad intenziteta. Do ove faze svi smo isti a razlika nastaje ako nam se ne poklopi odluka oko toga da li ćemo odustati ili se potruditi i boriti. I cijelo vrijeme zaboravljamo pitati osobu do nas što želi i kako želi i da li je njoj udobno pored nas. Zbog takvih ponašanja ispada da je ljubav sebična stvar a ne nekakvo dijeljenje i davanje. Cisto uzimanje.
Borba. Ako nešto želiš nađeš načina na koji način nešto u neko vrijeme i realizirati. Ne danas, ne sutra nego kada bude sve optimalno za sve. Borba uključuje kompromise, zajednički interes, zajedničko ulaganje vremena i živaca i vjeru da ta osoba ispred tebe je netko tko će znati da te voli na najbolji način mogući u svim tvojim oblicima kao i da ćeš ti njoj moći omogućiti optimalni tretman.
Odustajanje. Traženje idealnog načina da iz svega izađeš čist sa što manje štete za oboje ili samo za jednu osobu jer to ovisi o čovjeku.
Faza 4. (inkvizicija)
Sos …zemlja zove razum. Potrebno je hitno neko logičko objašnjenje za ovaj kolaps i odgovor na pitanje „šta uopće radimo tu?“…i zašto nas nitko nije na vrijeme probudio. Hitno slaganje potrebnog scenarija koji će držati vodu kada se pojave neka pitanja. Lista izgovora.
U ovoj fazi se dijelimo na neke tri vrste ljudi:
-one koji misle da točno rade pravu stvar a ne vide da je to samo prava stvar iz njihove prespektive te da za drugu osobu ne mora biti tako iako to rade na najbolji mogući način koji znaju s najboljom namjerom
- one koji traže gdje su pogriješili – traže grešku ne kako bi popravili stvar jer već je nepropravljivo nego kako ne bi ponovo pogriješili
-oni što samo zatvore vrata i sve blokiraju a na čiju štetu ili korist nitko ne zna
Svi mi u svojim očima prvenstveno pa i u tuđima želimo ispasti fer i korektni … biti nevini u bilo čemu a i tamo gdje nismo dati jako dobar izgovor gdje nismo da nismo ni bili u mogućnosti da drugačije postupamo.
Njaveća greška u ovoj fazi je kada počnemo sažaljevati drugu osobu i onda kako bi ispali primjerene osobe dajemo obećanja koja ne možemo ispuniti. Ne ispunjeno obećanje je laž. I čemu obećanja kada nas nitko ne tjera na njih.
Sad smo došli do stupnja odgovornosti… Dakle rijetko kad se dovedemo u prethodne faze ako nam nitko nije dao povoda za takvo nešto i nas svojim postupcima na neki način uvjerio da je takvo nešto moguće…samo što to ne znači da nismo jednako odgovorni. Nitko nas nije na ništa prisilo.
Ovo je faza dubinskih analiza i ruku na srce najlakše bi bilo uprijeti u nekog drugog prstom i reći ti si kriv pa lupati vratima i mrziti cijeli svijet iako znamo da nije to tako.
Stvar je u tome da kada sve zbrojimo i oduzmemo nije ni bitno. Toliko drame i pompe a u biti nije više bitno. I kada dođete do toga da shvatite da nije bitno ulazite u zadnju fazu.
Faza 5. (Nitko se nikome nije desio slučajno)
Možemo sve minimalizirati i uobličiti u nešto u neku formu koja će odgovarati našim mentalnim probavnim mogućnostima kako bi se saživi sa činjenicom osjećanja nisu vječna i da ne možemo nekome nametnuti ili narediti ljubav niti mijenjati ljubav za neku drugu ljubav. Nitko se nikome nije desio slučajno i u datom trenutku je bilo zbilja posebno. Teško je jer nas boli srce, duša i osjećamo se izdanima i glupima ali na kraju sve bude uredu. Prođe. Prestane. Nestane. I ne zaboravite nije samo nama tako i najgore na svijetu. Odnos čini dvoje ljudi i koliko god gadne stvari bile poštujte tu drugu osobu, njenu tugu i njenu bol jer nikad ne znate koja vas uloga sutra čeka.
