utorak, 28.09.2021.
PRISILITI SEBE- baš i ne
Kako prisiliti sebe da budeš bolja osoba? Naravno prvo izađeš iz zone komfora da priznaš sebi da baš i nisi nešto divno i krasno biće trenutno i makneš sve izlike i opravdanja zašto si takav kakav jesi. Kada se skine taj prvi sloj onda moramo skinuti sloj predrasuda prema sebi i prema drugima. nakon toga moramo prihvatiti uvjerenje da nismo centar svemira i da drugi ljudi imaju pametnijeg posla nego se baviti nama. Nitko ne živi samo da bi se mi osjećali ko kraljevi niti da bi nam uništio život (ako mu nismo nešto loše napravili). Prihvatimo da nije dovoljno samo postojati nego treba dati i uložiti sebe da bi se primilo. i sada bla bla bla...kako to jednostavno zvuči na papiru. Svi znamo sve i možemo do sutra kimati glavom ali stvarnost nije takva. Zašto nije takva? Jer mi ne želimo tako i ne možemo bez drame. Ako ne osjetimo bol, ljutnju, ushićenje, entuzijazam, prezir, ljubomoru, laskanje...nismo živi. Da li je to uredu? Vjerovano nije ali znate kaj...sveci ne postoje i to je mit. Daleko od toga da trebamo biti bolji ljudi i imati malo više pozitive u sebi i zahvalnosti te raditi na tome svaki dan...ali ne dosadno idealni.
Osobno trudim se biti bez predrasuda jer sve je nekakvo iz nekog razloga i ne znači da je zato što je drugačije od mene pogrešno. Puno stvari mi je nerazumno i ne bih ja to tako ali je uredu. Nisam ja ničiji vođa ili spasitelj a u ostalom ne možeš spasiti onog koji ne želi biti spašen ali neću ni odmoći niti smetati. Sad ne znam da li to znači da sam indiferentna i imam manjka socijalne osjetljivosti ali mislim da malo kada sam imala ikakvog efekta kada sam pokušala pomoći odnosno nije mi se vratilo dobrim ni zahvalnošću.
Uglavnom bude dobri prema sebi i nemojte puno suditi drugima jer je to uzalud potrošena energija. A prisiljavati sebe da budemo nešto kaj nismo je glupost.
ponedjeljak, 27.09.2021.
NIJE ZA MENE
Biti u situaciji...stajati naspram nečega za što znate da nije za vas i da vjerovano neće dobro završiti a ipak pružite ruku ili u najgorem slučaju pružite srce. Kakva je to sila da nas na to tjera? Zašto to radimo? Jer smo u svojoj biti autodestruktivni?
Ne možemo se lagati da to radimo nesvjesno jer i kad osjetimo neopisivu želju postoji onaj glasić ali ga ignoriramo. Sad da li se radilo o hrani...o kupovini...o ljudima. Posegnemo za svime time a znamo da nije za nas...nije za mene. Stvarno bih željela da mogu odoljeti mirisu toplih krafni jer osjećam da mi ne treba dok gutam ali opet kada zabrazdiš doktor te osvijesti i tako banke kada zabrazdiš u kupovinu ali kaj je s ljudima? Tko nas može osvijestiti kad pružimo ruku...srce...ljudima koji nisu za nas ma koliko dobro bili upakirani. Sva ona bliješteća trenutna osjećanja zamute našu prosudbu i utišaju ono iskonsko saznaje da to nije za nas. Mi ljudi u sebi imamo ugrađen sistem samozaštite koji je zove instinkt (sva bića ga imaju) samo što mi svjesno ignoriramo taj prvi alarm. Razumijem da ponekada odvažemo stvari i emocije koje si možemo priuštiti ali kaj je kada je u pitanju nasilje. Da li stvarno nasilnu osobu ne prepoznamo? Da li lažljivu osobu ne prepoznamo? Da li prevaranta/prevaranticu ne prepoznamo? Koliko svjesno idemo u to? Taj dio mi nije jasan.
Svi donosimo stotine loši odluka ... manjih il većih... i znam da zdrava logika mi kaže da to nešto nije za mene ali eto me pružam ruku...srce...
srijeda, 22.09.2021.
VRIJEME...PRIJATELJ ILI LIJEK
To vrijeme je zapravo tako okrutna svemoćna stvar. Neopipljivo a tako sveprisutno i nekoga uništava a nekoga liječi ali mislim da generalno i nije na našoj strani. Štoviše mi smo u tihom hladnom ratu s vremenom. Najviše me smeta što se zbog njega osjećam potrošno i s rokom trajanja. Sve ima rok trajanja...ljudi... ljudski odnosi...stvari... sve...
Zamislite savršen trenutak...uviđate li da taj savršeni trenutak je uvijek je na početku nečega...jer za savršen trenutak treba doza želje, doza iščekivanja, doza srama, doza hrabrosti i doza ludosti i onda se desi taj savršeni trenutak ...i on je tren a vrijeme ide dalje i kako ide dalje taj savršen trenutak je nešto kaj je diglo ljestvicu očekivanja pa nam sve nakon toga nije dovoljno dobro...zapravo jedina prednost je u svemu tome da si imamo priliku u raznim segmentima života priuštiti više savršenih trenutaka...
Ja bi stvarno htjela da u nekim trenucima vrijeme stane...da mogu zalediti neke prizore koje sam okom uhvatila...zadržati osjećaje koje sam osjetila a vrijeme mi ih uzima...ne želim da mi oduzima...
