ponedjeljak, 27.09.2021.
NIJE ZA MENE
Biti u situaciji...stajati naspram nečega za što znate da nije za vas i da vjerovano neće dobro završiti a ipak pružite ruku ili u najgorem slučaju pružite srce. Kakva je to sila da nas na to tjera? Zašto to radimo? Jer smo u svojoj biti autodestruktivni?
Ne možemo se lagati da to radimo nesvjesno jer i kad osjetimo neopisivu želju postoji onaj glasić ali ga ignoriramo. Sad da li se radilo o hrani...o kupovini...o ljudima. Posegnemo za svime time a znamo da nije za nas...nije za mene. Stvarno bih željela da mogu odoljeti mirisu toplih krafni jer osjećam da mi ne treba dok gutam ali opet kada zabrazdiš doktor te osvijesti i tako banke kada zabrazdiš u kupovinu ali kaj je s ljudima? Tko nas može osvijestiti kad pružimo ruku...srce...ljudima koji nisu za nas ma koliko dobro bili upakirani. Sva ona bliješteća trenutna osjećanja zamute našu prosudbu i utišaju ono iskonsko saznaje da to nije za nas. Mi ljudi u sebi imamo ugrađen sistem samozaštite koji je zove instinkt (sva bića ga imaju) samo što mi svjesno ignoriramo taj prvi alarm. Razumijem da ponekada odvažemo stvari i emocije koje si možemo priuštiti ali kaj je kada je u pitanju nasilje. Da li stvarno nasilnu osobu ne prepoznamo? Da li lažljivu osobu ne prepoznamo? Da li prevaranta/prevaranticu ne prepoznamo? Koliko svjesno idemo u to? Taj dio mi nije jasan.
Svi donosimo stotine loši odluka ... manjih il većih... i znam da zdrava logika mi kaže da to nešto nije za mene ali eto me pružam ruku...srce...
