Ponekad nam se neki ljudi jednostavno dese i nakon tih nekih događanja odrastemo odnosno izađemo drugačiji. Ponekada jednostavno nemamo izbora ni načina ni da se borimo a ni da odustanemo nego lebdimo tu negdje između.
Znate onda kada vidite nekoga i odmah imate osjećaj kao da je to nešto oduvijek vaše i da pripada vama i kao da je oduvijek bilo tu…onaj suludi osjećaj koji se kosi sa stvarnošću a jasniji je od sunca na nebu…e taj isti osjećaj koji nosite i ga ćutite. Zametete svaki mogući trag kao i da ne postoji. Kao da si prestao da voliš, a nisi nego je samo drugačije.
Više ne čekate i ne očekujete, više ni ne sanjate, više se ni ne nadate, nit žalite nit želite… prazno mjesto, prazna stolica, prazno a ispunjeno pripadnošću. I čovjek se saživi sa time. Stvoriš novi odnos s time istim. I opet se smiješ i opet si zadovoljan i sretan i sve ide dalje. Nitko ne umire od ljubavi ni zbog ljubavi.
Potpuna stranca dva a znam da znaš i znaš da znam….
Mi nismo zaljubljeni...nismo čak ni prijatelji. Mi smo samo dva stranca koja se previše dobro poznaju. Previše različiti da bi se voljeli. Previše slični da bi se mrzili. Previše navikli jedno na drugo da bi se rastali, a previše važni jedno drugom da bi prijatelji ostali.
Post je objavljen 11.02.2022. u 21:10 sati.