Uhvatila sam sebe kako sve manje vjerujem u magiju...i kako sam sve više jednodimenzionalno realna u pogledu na sve. Jel to umire dijete u meni? Da li to znači da umire ludost u meni? Što mi se dešava? Ne mogu reći da sam u životu imala nekih ekstra razočarenja van standarda uobičajenih životnih drama pa da bih mogla reći da me život prisilio da očvrsnem i učinio realnom...reala je hladna a ja nisam takva...barem nisam bila. Koliko god zvučalo ludo počinjem da zavidim naivcima koji mogu stvoriti cijeli spektar boja na nečijem crnom obrazu i vidjeti ljepotu. Gube mi se i asocijacije poput mirisa toplih krafna koje su značile zimu i smijeh.
I ne nisam depresivna ili tužna ili nezadovoljna nego bih htjela više nemira unutar sebe...uzbuđenja...iščekivanja...hjela bi da me nešto dirne...pokrene a da o tome ne napravim dubinsku analizu sa prednostima i manama...da mi bude nebitno koliko gubim i da li gubim.
Čuje li me tko? Vidili tko da iza osmijeha nije ništa? I da...imam sve ali ne znači mi ništa.
Tko sam ja ako više ne plačem na tužne scene filmova?
< | veljača, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kako mi ne bi bila još veća zbrka u glavi moram višak misli pustiti van i napraviti mjesta za nove obzirom da nadogradnja memorije nije moguća...a puna memorija usporava procese...pišem jer pišem i kako bi manje pričala...i možda dobijem od nekoga kakvu reakciju ili kakvu korekciju misli...