Uhvatila sam sebe kako sve manje vjerujem u magiju...i kako sam sve više jednodimenzionalno realna u pogledu na sve. Jel to umire dijete u meni? Da li to znači da umire ludost u meni? Što mi se dešava? Ne mogu reći da sam u životu imala nekih ekstra razočarenja van standarda uobičajenih životnih drama pa da bih mogla reći da me život prisilio da očvrsnem i učinio realnom...reala je hladna a ja nisam takva...barem nisam bila. Koliko god zvučalo ludo počinjem da zavidim naivcima koji mogu stvoriti cijeli spektar boja na nečijem crnom obrazu i vidjeti ljepotu. Gube mi se i asocijacije poput mirisa toplih krafna koje su značile zimu i smijeh.
I ne nisam depresivna ili tužna ili nezadovoljna nego bih htjela više nemira unutar sebe...uzbuđenja...iščekivanja...hjela bi da me nešto dirne...pokrene a da o tome ne napravim dubinsku analizu sa prednostima i manama...da mi bude nebitno koliko gubim i da li gubim.
Čuje li me tko? Vidili tko da iza osmijeha nije ništa? I da...imam sve ali ne znači mi ništa.
Tko sam ja ako više ne plačem na tužne scene filmova?
Post je objavljen 02.02.2021. u 20:10 sati.