četvrtak, 04.02.2021.
OKIDAČ
Taman kada pomislite da poznajete sebe i znate kamo idete, kome idete i kamo ne želite ići jer ste najpametniji za tuđe stvari a kamoli za svoje desi vam se ono nešto...nekakav okidač...ko neki reset postavki pa vam se sve pobrka. Neki vanjski podražaj za koji nemate logičko objašnjenje...to nešto pokrene nešto u vama i nemate kontrolu a borite se. Zašto? Zašto se to dešava? Da li je to neka poruka života? Bog? Vrag? Tijelo? Duh? Svo to koprcanje i borba sa tim nekim novim spoznajama, potrebama, strahovima. Kao kada vas zapljusne more...hladno, slano. Nakon toga ide ta neka brzinska (ili manje brzinska) adaptacija na novonastalu situaciju. Krpanje da liči sve na ono kako je bilo ali ne može jer smo iznutra izmijenjeni.
A što ako postoji način da prepoznamo okidač...poput nekog ključa za koji možemo izabrati da li želimo s njime ta neka vrata otvarati...hm...činjenica je da ga predosjetimo ali ga uzmemo zdravo za gotovo jer kaj nam može...možda taj predosjećaj treba doživjeti ozbiljnije.
S druge strane je toliko tih ljudi koji vapi za tim okidačem da dođe i da nešto izmijeni i promijeni kako bi se ponovno osjetili živima. Nešto da ih trgne i povuče za rukav da ponovno pogledaju i sagledaju stvari.
U svakom slučaju ti okidači su van kontrole i tužno je što čine ljudima kada ljudi na njih nisu spremni ali su nužni da spoznaš neke segmente sebe koje si ili zanemario ili ignorirao. Problem je ako je taj okidač i pucanj koji te ubija...ili i ako te i okrzne ti krvariš a to znači da si ranjen i ne možeš da bježiš ni od sebe ni od drugih...možeš eventualno da se sakriješ...skrivaš...do kada?
Tko,što je moj okidač? Tko i što je to što će me izmijeniti iznutra bez mog pristanka? Ne znam kako se osjećam naspram toga...nije me strah ali nisam ni sretan ali tko ga j...neka dođe...tu sam... :-)
