27
utorak
siječanj
2015
Priroda i društvo
Danas sutra da sretnem Jelenu Veljaču na ulici stisla bi joj ruku. Onako pravo muški ( iako sam žensko) kako i valja, a ne ko kuhana riba. Žena bi me vjerojatno blijedo gledala jer se ne poznajemo ( naravno),ali meni to ne bi bilo bitno. Ja znam zašto bi joj dala ruku,a to je najbitnije.
Razlog je kolumna koju je napisala za nedjeljno izdanje Jutarnjeg lista. Često dok prelistavam nedjeljni Jutarnji zastanem pored njezinih tekstova. Ovisno o temi ponekad ju pročitam ponekad ne. Prošle nedjelje naziv kolumne je glasio- "Bojim se obnavljanja domoljublja. Zašto? Pa, kako se ne bojati nacionalizma u nas."
Odmah da se razumijemo, ovaj blog se nikada neće baviti nacionalizmom, politikom i političkim stavovima i sličnim stvarima. Ali ponekad se moram osvrnuti na stvari koje se događaju oko mene. Dopustit ćete mi ponekad koju iznimku.
U tom tekstu Jelena Veljača je savršeno sažela i opisala zašto hrvatsko društvo stoji na klimavim nogama. Kako se vječno bojimo nekoga, a ni sami ne znamo koga. Tih duhova iz prošlosti za koje nas uvjeravaju da postoje.
Kako nas i dan danas neki pokušavaju dijeliti na dobre i loše Hrvate. Kada nam je danas još uvijek glavno pitanje u društvu koliko tko voli tu našu Hrvatsku, a odgovor na to pitanje se da isčitati samo iz nečijeg prezimena. I prema tome bi nas netko htio ocijenjivati i suditi nam.
Really, čovjek bi pomislio da smo mentalno zreliji od toga, ali istina je da nismo. Žalosno? Vrlo žalosno, naravno.
Danas vikni Bog i Hrvati i pola ljudi će te slijediti kao ovce, a to što držiš figu u džepu nebitna je stvar. Jer što jače vikneš riječ Hrvatska za onom govornicom to si veći domoljub. Što više puta kažeš sloboda, branitelji, domovina to rasteš u očima široke mase koja se davno pozdravila sa zdravim razumom. Jeftina priča rekli biste. Jeftino je danas očito u modi onda.
Odgajana sam da mislim vlastitom glavom. Da postavljam pitanja i da poštujem različitosti. I na tome sam vječno zahvalna svojim roditeljima. Hvala vam što niste dopustili da budem još jedna ovca u nizu. Što ste usadili u mene zdrav razum, da znam zagrebati ispod površine jer nije zlato sve što sja.
Dakle Bog i Hrvati? Ja ne igram tu vašu jeftinu igru ispod pojasa. To mi je ispod svake časti, ali hvala na pozivu.
Skidam kapu Jeleni Veljači i potpisujem svaku riječ iz tog njezinog teksta. Ako se ikad sretnemo plačam piće pod obavezno.
komentiraj (7) * ispiši * #
26
ponedjeljak
siječanj
2015
Mala pomoć bi dobro došla :)
Nešto sam danas malo prtljala po blogu pa sam skužila da nemam blogova koje pratim, a ima vas punooo koji odlično pišete. Pa ako bi neko bio voljan da mi kaže kako vas mogu pratit jer ja to u postavkama nikako ne mogu nać iskreno. Hvala vam unaprijed i naravno šaljem čokoladu onom tko pomogne :))
komentiraj (9) * ispiši * #
24
subota
siječanj
2015
Srce na mjestu
Soba je bila uredna. Krevet složen, radni stol bez pretjeranog nereda, ormar koji je otvorio da bi uzeo majicu također. Pored radnog stola je stajala gitara. Znala sam da svira, ali ga nikad nisam čula.
Kako je primjetio da se meškoljim po sobi rekao je: -Sad ću ja evo.-
Pritom je razvukao onaj svoj osmijeh od uha do uha, koji me je tjerao da mu uzvratim iste sekunde.
-Ma samo ti polako, nigdje nam se ne žuri- rekla sam.
Ionako smo krenuli samo na kavu, kada je kiša krenula, a on je bio samo u majici kratkih rukava.
- Nego, mogao bi mi odsvirat nešto na gitari, kad smo već tu- rekla sam primajući gitaru za vrat.
-Pa mogao bi, ako želiš.-
-Nije mi problem- rekao je gledajući me onim svojim velikim očima.
-Naravno da želim, ajde- rekla sam pružajući mu gitaru. Pazeći pritom da njome ne opalim u neki predmet u sobi.
Sjela sam na njegov krevet,a on je privukao stolac od radnog stola. Krenuo je nasumično svirati akorde da vidi da li je gitara uštimana. Sjedio mi je nasuprot i toliko blizu da sam mogla osjetiti njegov parfem.
-Imaš li možda kakvu glazbenu želju?- pitao me dok je još bio usredotočen na gitaru.
-Hmmm- uzdahnula sam glasno kako bi pokušala mozak pokrenuti da se sjeti nečeg pametnog.
-Ma hajde, bilo što- rekao je to ovog puta u potpunosti usredotočen na mene.
-Može li All of me od Johna Legenda?- upitala sam gotovo posramljena jer se ničeg drugog nisam mogla sjetiti,a znala sam da to baš nije njegov tip glazbe.
-Savršeno!- rekao je na moje iznenađenje.
Krenuo je svirati, a ja nisam mogla skinuti oči s njega. Bilo je u njemu nešto posebno. U isti tren sam se pored njega osjećala i smireno i uzbuđeno.
I dok je on svirao "All of me" pritom savršeno pogađajući svaki akord, ja sam osjetila da se ne mogu kontrolirati. Bio mi je preblizu da ga usne ne bi poželjele. Približila sam mu se pritom osjetivši njegovu dvodnevnu bradu na svojoj koži. Bila je gruba, ali mi je godila.
Na tren je utihnuo i on i njegova gitara. Pogledala sam ga u oči, a on je zadržao pogled na mojim usnama.
Poljubila sam ga nježno, ali odlučno. Dugo sam držala usne na njegovima. Nije mi pokušao ukrasti taj poljubac, bio me spreman pustiti da ja vodim. Nije htio dominirati.
Usne se nisu htjele odvojiti od njegovih. Ruke su ga obuhvatile oko vrata i dodirivale njegovu bradu. Bio je jednako nježan kao i ja. Osjetila sam njegovo ubrzano disanje,a moje srce je radilo jednakom brzinom.
Prisilila sam usne da se odvoje, još uvijek ga držeći oko vrata.
- Da sam znao da će gitara imati takav utjecaj na tebe, davno bi ti nešto odsvirao- rekao je dok je prstima nježno prolazio kroz moju kosu.
Nasmijala sam se,a ovog puta je on meni uzvratio jednako. Trenutak savršene sreće.
komentiraj (9) * ispiši * #
19
ponedjeljak
siječanj
2015
Stvarnost
Sanjam, da ja sanjam
Ne sanjam tebe niti sebe
Što?
Sanjam svijet, ljubav, dobrotu
Svijet koji pruža sigurnost
Zatvaram oči pokušavam osjetiti
Što?
Samo lagani povjetarac
Koji prolazi mojom kosom
Onaj jedan trenutak ...
Što?
Da,crna sjena me podsjeća
Mrak oko mene, jeza se zavlači
Cvijeće postaje otrov, svijet...
Što?
Mijenja se u podlog štakora, bol, tugu, suze
Izgleda kao...
Što?
stvarnost.
komentiraj (4) * ispiši * #
15
četvrtak
siječanj
2015
Fališ mi
Samo ti piši te stihove. Piši, hajde bit će nešto od tog. I ćorava koka nabode zrno. Izbaci to iz sebe na papir, bit će ti lakše. Da, trebalo bi bit. Ali ne ide. Stihovi se ne žele posložiti ma koliko god se ja trudila.
I nije da nemam što za reći, imam i previše toga. Pa se misli uzburkaju, zbrkaju, zaborave bit. Pokušavam ih složit, razvrstat, dajem im vremena da se uobliče u smislenu cijelinu, ali ne ide.
Nijedan stih mi nije po guštu. Niti jedan ne pogađa bit i to me ljuti. Bit da mi ne silazi osmijeh sa lica kad ti netko spomene ime, da ne mogu obuzdati suze kada legnem sama bez tebe, da me ubija to što ne mogu prestati misliti na tebe. A daleko si, daleko si toliko da boli. Fizički me boli ta jebena daljina. Fališ mi... a ja to ne mogu izrazit onako kako bih htjela. Ne mogu, oprosti.
komentiraj (15) * ispiši * #
12
ponedjeljak
siječanj
2015
Obećajem
I da mogu ostala bi tu. Ostala bi udisati taj tvoj morski zrak i tu toplinu sunca. Ionako osjećam da ovdje pripadam više nego u vlastitom gradu. Srcu je ovdje nekako ugodnije. Ostavila bi iza sebe svoje zime i snijegove, bez problema. Hladna jutra i ledene zimske noći zamijenila bih burom.
Budim se, lagano. Znam da mi je ovo zadnje jutro u tvome gradu, da sam ti blizu. Jebem mu kako je brzo prošlo. Još lagano mamurna od prethodne noći sjedam na rub kreveta dok mi toplina sunca grije noge. Fuck.. kako ću ja otići? To je pitanje koje mi se vrti po glavi. Kako ću podnijeti da nas toliki kilometri dijele. Jer me već dugo nitko nije ljubio tako nježno kao ti. Tvoje usne kao da su krojene po mojima. Kao da jesu...
Jebiga, da ti barem svaka riječ i svaki dodir nisu na mjestu. Barem bi onda imala utjehu da nisi bio toliko savršen za mene. Bilo bi lakše otići. Cijeniti ono što smo imali. S vremena na vrijeme njegovati uspomene i to je to. Ali ovako... jako teško.
Neki kažu dovoljno je da znaš da postoji tako netko. Nee, ja takvu činjenicu ne prihvaćam. Ja želim da si tu, svakog dana, svake noći da si uz mene. Jer nikad nisam bolje spavala nego kad sam bila pored tebe. Sebično, znam, ali ne mogu protiv toga. Prokleto je ljudsko biće hoće sve i to odmah, jebiga.
Lagano ustajem i krećem se spremat, ništa drugo mi ne preostaje. Slažem kofer, a majcu koja miriše na tebe oblačim da me podsjeća na tebe na putu do doma. Sjedam u bus i čekam da krenemo. Sunce mi ide u oči, ali mi ne smeta, godi mi njegova toplina. Krećemo,a ja se tek tad pokušavam sjetiti jesam li sve uzela sa sobom. Nisam... i ne mogu, jedan dio mene ostaje tu. A drugi dio odlazi umotan u tvoj miris.
Borit ću se za tebe, obećajem.
komentiraj (7) * ispiši * #
09
petak
siječanj
2015
Tuga
Ljudi vole tugu. Vole tužne priče drugih ljudi. To im je prilika da se osjete sigurni u tuđoj boli. Da izdaleka osjete vatru izgaranja tuđih svijetova, znajući da se neće opeći. Približit će se tek na distancu da osjete toplinu, ali ne bliže. To je u ljudskoj prirodi. Sve dok se i sami ne nađu u istoj situaciji.
Zato je ponekad lakše i pisati o tuzi nego o sreći. Lakše je izraziti raspad sistema nego iznimnu sreću. Tuga češće nailazi na razumijevanje, a sreća na ljubomoru. Jer kad ništa drugo ne preostaje tuga je ta koja nas može povezati. Kad vidimo da nismo sami, da još netko osjeća isto što i mi. Svatko će svoju tugu opisati drugačije i svatko ima pravo na to. Ona je moja i ničija tuđa. To je ono što nam je ostalo i toga se čvrsto držimo.
Tuga i sreća su dvije strane iste medalje. Ono što u nama izaziva neizmjernu bol nekad je vjerojatno izazivalo veliku sreću. I tuga i sreća nam mogu izmaknuti tlo pod nogama, natjerati nas da plačemo, da igramo protiv pravila, da se izgubimo u vlastitom umu i razumu, da radimo nezamislive stvari. Razlika? Za srećom trčimo dok se od tuge skrivamo. Ali iako sreću možda nikad nećemo sustić, tuga će nas pronaći kad tad.
komentiraj (6) * ispiši * #
