Ljudi vole tugu. Vole tužne priče drugih ljudi. To im je prilika da se osjete sigurni u tuđoj boli. Da izdaleka osjete vatru izgaranja tuđih svijetova, znajući da se neće opeći. Približit će se tek na distancu da osjete toplinu, ali ne bliže. To je u ljudskoj prirodi. Sve dok se i sami ne nađu u istoj situaciji.
Zato je ponekad lakše i pisati o tuzi nego o sreći. Lakše je izraziti raspad sistema nego iznimnu sreću. Tuga češće nailazi na razumijevanje, a sreća na ljubomoru. Jer kad ništa drugo ne preostaje tuga je ta koja nas može povezati. Kad vidimo da nismo sami, da još netko osjeća isto što i mi. Svatko će svoju tugu opisati drugačije i svatko ima pravo na to. Ona je moja i ničija tuđa. To je ono što nam je ostalo i toga se čvrsto držimo.
Tuga i sreća su dvije strane iste medalje. Ono što u nama izaziva neizmjernu bol nekad je vjerojatno izazivalo veliku sreću. I tuga i sreća nam mogu izmaknuti tlo pod nogama, natjerati nas da plačemo, da igramo protiv pravila, da se izgubimo u vlastitom umu i razumu, da radimo nezamislive stvari. Razlika? Za srećom trčimo dok se od tuge skrivamo. Ali iako sreću možda nikad nećemo sustić, tuga će nas pronaći kad tad.
Post je objavljen 09.01.2015. u 18:08 sati.