I da mogu ostala bi tu. Ostala bi udisati taj tvoj morski zrak i tu toplinu sunca. Ionako osjećam da ovdje pripadam više nego u vlastitom gradu. Srcu je ovdje nekako ugodnije. Ostavila bi iza sebe svoje zime i snijegove, bez problema. Hladna jutra i ledene zimske noći zamijenila bih burom.
Budim se, lagano. Znam da mi je ovo zadnje jutro u tvome gradu, da sam ti blizu. Jebem mu kako je brzo prošlo. Još lagano mamurna od prethodne noći sjedam na rub kreveta dok mi toplina sunca grije noge. Fuck.. kako ću ja otići? To je pitanje koje mi se vrti po glavi. Kako ću podnijeti da nas toliki kilometri dijele. Jer me već dugo nitko nije ljubio tako nježno kao ti. Tvoje usne kao da su krojene po mojima. Kao da jesu...
Jebiga, da ti barem svaka riječ i svaki dodir nisu na mjestu. Barem bi onda imala utjehu da nisi bio toliko savršen za mene. Bilo bi lakše otići. Cijeniti ono što smo imali. S vremena na vrijeme njegovati uspomene i to je to. Ali ovako... jako teško.
Neki kažu dovoljno je da znaš da postoji tako netko. Nee, ja takvu činjenicu ne prihvaćam. Ja želim da si tu, svakog dana, svake noći da si uz mene. Jer nikad nisam bolje spavala nego kad sam bila pored tebe. Sebično, znam, ali ne mogu protiv toga. Prokleto je ljudsko biće hoće sve i to odmah, jebiga.
Lagano ustajem i krećem se spremat, ništa drugo mi ne preostaje. Slažem kofer, a majcu koja miriše na tebe oblačim da me podsjeća na tebe na putu do doma. Sjedam u bus i čekam da krenemo. Sunce mi ide u oči, ali mi ne smeta, godi mi njegova toplina. Krećemo,a ja se tek tad pokušavam sjetiti jesam li sve uzela sa sobom. Nisam... i ne mogu, jedan dio mene ostaje tu. A drugi dio odlazi umotan u tvoj miris.
Borit ću se za tebe, obećajem.
Post je objavljen 12.01.2015. u 18:06 sati.