Danas sutra da sretnem Jelenu Veljaču na ulici stisla bi joj ruku. Onako pravo muški ( iako sam žensko) kako i valja, a ne ko kuhana riba. Žena bi me vjerojatno blijedo gledala jer se ne poznajemo ( naravno),ali meni to ne bi bilo bitno. Ja znam zašto bi joj dala ruku,a to je najbitnije.
Razlog je kolumna koju je napisala za nedjeljno izdanje Jutarnjeg lista. Često dok prelistavam nedjeljni Jutarnji zastanem pored njezinih tekstova. Ovisno o temi ponekad ju pročitam ponekad ne. Prošle nedjelje naziv kolumne je glasio- "Bojim se obnavljanja domoljublja. Zašto? Pa, kako se ne bojati nacionalizma u nas."
Odmah da se razumijemo, ovaj blog se nikada neće baviti nacionalizmom, politikom i političkim stavovima i sličnim stvarima. Ali ponekad se moram osvrnuti na stvari koje se događaju oko mene. Dopustit ćete mi ponekad koju iznimku.
U tom tekstu Jelena Veljača je savršeno sažela i opisala zašto hrvatsko društvo stoji na klimavim nogama. Kako se vječno bojimo nekoga, a ni sami ne znamo koga. Tih duhova iz prošlosti za koje nas uvjeravaju da postoje.
Kako nas i dan danas neki pokušavaju dijeliti na dobre i loše Hrvate. Kada nam je danas još uvijek glavno pitanje u društvu koliko tko voli tu našu Hrvatsku, a odgovor na to pitanje se da isčitati samo iz nečijeg prezimena. I prema tome bi nas netko htio ocijenjivati i suditi nam.
Really, čovjek bi pomislio da smo mentalno zreliji od toga, ali istina je da nismo. Žalosno? Vrlo žalosno, naravno.
Danas vikni Bog i Hrvati i pola ljudi će te slijediti kao ovce, a to što držiš figu u džepu nebitna je stvar. Jer što jače vikneš riječ Hrvatska za onom govornicom to si veći domoljub. Što više puta kažeš sloboda, branitelji, domovina to rasteš u očima široke mase koja se davno pozdravila sa zdravim razumom. Jeftina priča rekli biste. Jeftino je danas očito u modi onda.
Odgajana sam da mislim vlastitom glavom. Da postavljam pitanja i da poštujem različitosti. I na tome sam vječno zahvalna svojim roditeljima. Hvala vam što niste dopustili da budem još jedna ovca u nizu. Što ste usadili u mene zdrav razum, da znam zagrebati ispod površine jer nije zlato sve što sja.
Dakle Bog i Hrvati? Ja ne igram tu vašu jeftinu igru ispod pojasa. To mi je ispod svake časti, ali hvala na pozivu.
Skidam kapu Jeleni Veljači i potpisujem svaku riječ iz tog njezinog teksta. Ako se ikad sretnemo plačam piće pod obavezno.
Post je objavljen 27.01.2015. u 17:16 sati.