DVIJE KAPI

četvrtak , 08.05.2014.

Kada na dlan staviš dvije kaplje vode, svaka izgleda isto. Jednako čisto i radosno. Zrcali nebo iznad lica koje se ogleda u njemu i kožu koja se prozire. Život u svom najmanjem obliku. Ne treba ti puno da dojuri Dobriša Cesarić.
Jednostavan je to pokus i može ga izvesti svatko. Potrebno je imati kapaljku ili samo grančicu koju umočite u izvor i odmjerite pad jedne kaplje na dlan. Isti postupak ponovite s vodom iz kaljuže ili kojom drugom mutnom vodom. Obje kaplje na dlanu će izgledati isto, i ako je vjerovati Cesariću, svaka predstavlja jednog od nas. Možda je svaka za sebe beznačajna no ovako upoređene djeluju iste. Isto prozirne i isto bistre. Jedna izvađena iz čistog slapa druga iz lokve s ceste, zamijeniš li im mjesta ništa se neće promijeniti.
Da stvarano „što znači moja mala kap“, ili?

Analiza kapljica bi dala drugi rezultat, posebice ove druge kaplje.
Nije to voda ni za piće ni za kuhanje, a ni bijelu robu ne možeš njome prati. Jer kada pomnožiš ovu čistu kapljicu s na primjer, nešto više od četiri milijuna drugih takvih istih kapljica dobiješ čistu vodu, isti postupak s ovom drugom kapljicom stvara mutnu vodurinu.

Ali to je voda našeg društva. Postepeno se zamutila. Nekolicinom prljavih kapljica, a zatim trendom kvarenja kapljica.

Možemo ih zvati Kaplja i Kapljica, svejedno je, ovako izolirane ni jedna ni druga ništa bitnoga ne predstavljaju. Nismo mi čitali Cesarića, nismo u stvari čitali uopće. Samo smo se polako uz put i nizvodno – zamutili. Poneki od nas iskoče iz toga toka i s obale promatraju sebe zgroženi tekućom prljavštinom kojom tečemo, analiziramo i ogledamo se fobičnom potrebom utjehe, kako u stvari nismo takvi, već smo samo jedna, na izgled obična i čista – kap. Utjeha djeluje, baš kao i isparavanje zbog kojega treba skliznuti natrag u neprozirni tok.

Zna se kako se mutne vode čiste, baš kao što se i zna što iza njih ostaje, kako se to što ostaje tretira te kako se voda održava dalje bistrom. Sve sam ovo već ispričao bezbroj puta na jednako toliko načina, možda svaki taj puta kad iskočim iz mutnila. Čak i ako uspijem sebe očistiti moram se vratiti u taj slap, zar ne Dobriša?
Teško je prezirati vodu, kad si kap!
U koliko postoji još kapljica sa sličnim traumama i pitanjima zašto se nije pristupilo čišćenju ili zašto nikada nije uspjelo?

Samo zato, što se nikad nije pokušalo!

Oznake: kap, slap, Dobriša Cesarić, društvo