Brzi iz Sarajeva

ponedjeljak , 28.07.2014.

Vozeći se biciklom po tračnicama u smjeru Jelačić placa, nekidan u Jurišićevoj udarih dijete.
Klasična situacija opisivana u auto školama. Kamion parkiran uz same tračnice na mjestu gdje se vrše radovi na fasadi kod Europskog doma, poslužio je kao savršena zamka za prelazak tračnica.
Naime, nakon samog prolaska uz kamion osjetih udarac u desnu ruku. Uz glasno upozoravajuće-opominjuće i izduženo „ej“, obratim se tom nekome tko me umalo ne obori s bicikla.
Kako nisam prebrzo vozio zaustavim se, okrenem i vratim do dječaka koji je čučnuo s ruksakom na leđima, mobitelom u desnoj, a licem u lijevoj ruci.

„Jesi li dobro“- upitah ga dok silazim s bicikla. Ne dobivši odgovor na moje pitanje, čučnem do njega, pogladim ga po glavi i zajedno s njime odmaknem ruku s lica,
- „da vidimo?“ Osim manjeg crvenila na licu nije bilo drugih tragova udarca.

„Jesi li dobro“ – ponovim?
„Aha“- prozbori ne dižući se iz čučnja.
Još jednom pogledam lice uz moj upit gdje ga točno boli?
Kako mi se učinilo da je zbunjen, postavih mu još par pitanja da se uvjerim je li stvarno dobro.

„U koji razred ideš?“
„Sedmi“- reče on.

„Vidi dragi, ova situacija ti je skoro pa najgora moguća za prelazak ceste, a skoro najbolja da te pokupi auto tramvaj ili Brzi iz Sarajeva“.
Shvatih da ova duhovitost s „brzim“ ne doseže do četrnaestogodišnjaka.
S druge strane, ako sam ga zaista volanom na kojem je bila šaka udario u glavu, mogao bi biti ošamućen ili s potresom mozga.

„Moraš paziti kada prelaziš preko ceste na mjestima gdje kao ovdje, ne vidiš od kamiona nailazi li netko“- nastavih s razgovorom više da provjerim kako je dječak, no da ga poučim nečemu što od potpunog stranca svakako neće naučiti.

„Jesi li sigurno dobro, hoćeš da odemo do bolnice da te pogledaju“ – ponovim ja?
„Ne, ne, OK sam“ – odgovori gledajući lijevo desno.

„Da vidimo još jednom taj udarac“ – odmičem mu ruku i opipavajući ga po licu ispod jagodice.
Lice je sada bez tragova crvenila.
Gasi aplikaciju ili poruku koja mu stiže na mobitel dok se uspravlja.

„Stanuješ li u blizini“ – provjeravam prisutnost mog sugovornika?
„Aha, prek' puta“ – gledajući u mobitel.

„Želiš li da te odvedem doma ili negdje drugdje“ - upitam ga, pokušavajući mu uloviti pogled?
Kako sam osim naivnog Hrvata i otac visprenog osmogodišnjaka, primijetim kalkulaciju koja se brzo razvija u dječjoj glavi.
„Da, na Kvatrić“ - zastane na trenutak, „u Mc Donalds“ – završi uz kalkulantski pogled u iščekivanju.

„Jesi li gladan“ - ponovim sada već vrlo ozbiljno, jer nalazili smo 6 do 8 metara udaljeni od Mc Donaldsa u Jurišićevoj?
„Ne“ – smiješeći se onako kako se skriva povrijeđeni ponos, jer ti zajeb nije uspio.

„Ok, gdje te vodim“ – upitam ozbiljno?
„Ok je“ – odvrati kratko, već potpuno ne zainteresirano.

„Sigurno“ – ponovim?
„Da, da“ – namještajući ruksak počne pretrčavati cestu na istom mjestu, iste nepreglednosti uz kočenje mopedistice, koja tek što se nije zabila u mene prijeteći me gledajući. Misleći valjda – kako sam to odgojio dijete?

Podignem obrve, pa pogled, a zatim sjedajući na bicikl provjerim da ne nailazi možda onaj „Brzi iz Sarajeva“ i uputim se dalje prema trgu, razmišljajući kako je najgore što te u Zagrebu može "pokupiti" možda ipak samo – mentalitet.