NEV!DLJ!V!

- jedna od najvećih privilegija je vidjeti nevidljive -

Dišem noćni zrak s balkona Lisinskog, grad pulsira, iz nekadašnjeg predgrađa do današnjeg centra.
Tu su još dovoljno široke ulice za pristojne prolaske autobusa i pristajanje taksija, nema površnosti koja nastaje provlačenjem ispod Miramarske. Tu je grad svjetski, francuski usnuo i njemački organiziran te engleski diskretno distanciran. To je ta pitoma veličina Zagreba.
Smoking i pjenušac u ruci su previše za tekst koji će odsamovati na blogu i skupiti komentar dva na fejsu, ipak mene taj Zagreb kupi zauvijek i imam ga potrebu pohvaliti kada mi god da šansu.
Mnogo puta tvrdeći da je Lisinski prevelik za Zagreb, jer njega pune tek Oliver, Balašević i Đinović ([ne znam jeli Đ ili DŽ], a i poredajte trojicu kako vam milo), pitam se nije li njegovo postojanje možda zadnja stepenica u gradacijama prije kojih su sve nijanse sive? I nema ih 55!

Grad živi, i stvari se usprkos svemu odvijaju, par dobrih klubova u centru, nešto još boljih sadržaja po dvoranama, miče se, zahvaljujući ponajviše nevidljivima.
Nevidljivi su oni koji učine da dobre stvari ipak prođu, dese se, zažive u nekom inatnom obliku potpuno suprotnom od trenda i komercijalne (i pazi sad – društvene) prihvatljivosti.
Pogonjeni sadržajem i zahtjevni po formi koja treba omogućiti da se sadržaj adekvatno smjesti, umjesto da njih nevidljive afirmira vidljivošću. Jer nevidljivost i je sazdana od sadržaja.
Nisu ni složeni ni jednostavni, ni banalni ni kompleksni, najtočnije bi bilo reći da su jasni i povezani sa svrhom.
Najbolje programe koje sam vidio i koncepte koje sam shvatio, uglavnom su omogućili nevidljivi.
Za neke znam, a za neke nisam siguran jer su možda i za mene bili nevidljivi.
U glavnom, Zagreb je još prihvatljiv grad za življenje najviše zbog – koga čega – nevidljivih naravno.
Sve ih je više jer se brzo troše, a u stvari sve ih je manje, jer se prebrzo troše. Njih nema na odjavnim špicama, većina nas ih zna i većina nas ih ne prepoznaje. Nevidljivi vrlo rijetko griješe, a kada i griješe te greške ispravljaju, zato ih je dobro uzeti kao nevidljivi štit, na kraju bitke mi smo netaknuti i šminka je postojana, stoga fotografiranje može otpočeti. U koliko i potrošimo kojeg nevidljivog uz put, dovoljno je zatražiti pomoć ili izgledati bespomoćno, to je mamac koji nevidljivi ne propuštaju progutati, ako ih naravno ima u blizini. Ako nemamo svoje nevidljive onda smo u problemu i morat' ćemo opravdati svoju vidljivost stvarnim znojem. U svakom slučaju treba se potruditi nabaviti nevidljive, osim toga nevidljive je najlakše (ne)platiti, pogađate zašto – jer su nevidljivi. Mnoge su prednosti nevidljivih, daju nam supermoći, odrade poslove kojih se ne bi nikada prihvatili ili sjetili - umjesto nas ili za nas, a ne smetaju svojim sjenama.
Mislim da ček i TBF pjeva o nevidljivima, barem u fragmentu „grad spava čujem mu disanje“ . Tu ritmičnost prihvatljivog, sadržaja, daju nam nevidljivi. Siguran sam u to kao da sam svojim očima vidio, al', već smo se složili da su – nevidljivi, baš kao što je i ovaj tekst nevidljiv onima kojima su nevidljivi nevidljivi.

https://www.youtube.com/watch?v=Z8CeAHfAD2w

Oznake: nevidljivi