CVJETNICA JE VJEROVALI ILI NE

Majka s kolicima panično se okreće i poziva dječaka od 2-3 godine koji je prepriječio biciklističku stazu desetak metara iza nje. Dolazim mu ususret biciklom prolazeći pokraj njegove mame u polupanici. Dječak sjedi na drvenom biciklu bez pedala, onom što služi da se savlada ravnoteža, podižući pogled prema majci koja ga je prenula iz vrlo važe radnje, stavljanja prsta na konkavnu metalnu zakovicu, na dijelu gdje je pričvršćen guvernal. Bez obzira što je prepriječen na biciklističkoj stazi ja imam dovoljno mjesta zaobići ga. On me je već ranije periferno opazio ili osjetio, on nije u panici ni ja nisam u panici. Instinktom životinjice zna da mu ne prijeti opasnost i da je opažen ili „osjećen“ s moje strane. Baš kao pas kada mu priđete koji ne osjećajući opasnost dozvoljavajući da ga pomilujete i da se na tren pomazi s vama. Sve je mirno i sve je OK u svijetu djeteta i prostoru u koji ću mu na tren ući i mirno iz njega izaći. Nema tu problema, no ima spoznaje koja se odvijala na glatkoj zaobjenoj glavi zakovice koju je dodirivao i pritiskao prstom. Uz hladnjikav zrak koji mi struji oko ušiju i hladi mi ćelavu glavu postajem svjedokom učenja. Trenutka u kojem je dječak koji se vrlo vjerovatno dugo druži sa svojim biciklom „otkrio“ dugo mu već poznatu zakovicu i odlučio je primiti u svoj spoznajni fond pod punom usredotočenošću cijelog njegovog malog bića. Kao da tvornica radi punom parom, huči i pokreče masivne poluge, a zamašnjaci tješte ogromne zupčanike uz tutnjavu i škripu svih djelova mehanizma, što drobe neku rudaču i tale je te topeći kuju i pretvaraju u funkcionalnu formu – sve to samo bez zvuka, podrhtavanja i dima - je taj proces učenja djeteta.

Nedugo zatim u uredu primam pozive nekoliko, ljudi uz kurtoaznu ispriku za nedjelju svi nešto trebaju. Ritualno projurim par portala i fejs dok se podižu fontovi u „Expertu“. Ovi „obavezni likovi“ mi oduzmu neko vrijeme, a pozivi mi ostave dodatnu domaću zadaću do kraja dana.
Počinjem raditi al' dječak i fejs mi ostanu motati se glavom, dječak svojim sjajnim - na sve receptore osjetilnim učenjem, a fejs mučenjem.

Točnije postovima mučenja životinja i djece, za životinje znam da su djelo djelomične propagande, iako je razvidno sveprisutno, no za djecu,
kako za ime Boga, za djecu!?

Naslovili smo Cvijetnicu pa je stoga i jasno da je ovaj tjedan posvećen barem za vjernike muci iskupljenja. Al ' na fejsu je ta muka neovisna o kršćanskim blagdanima. Davno smo se složili (ili barem ja sa samim sobom) da je to jedan od kirurško točnih psihoanalitičkih alata, i kad nećeš govoriš o sebi – dakako za one koji to mogu (ili žele) isčitati. Ubacivanje kugle u rupu je ubacivanje kugle u rupu, pa bilo to i od mantinele, ili više njih.

Jako mi se ne sviđa što u većini vidim, al' jebatga, stvorilo nas kao društvena bića, pa u daljnjem slijedu i kao društvenomrežna bića. Biramo što objavljujemo, naša selekcija također govori kako o nama tako i o zonama naših interesa, afiniteta ali i prioriteta. Nisu bitni sadržaji iako ja volim reći da jesu, u ovom slučaju bitne su poruke i njihove podloge na kojima su mogle nastati, a većina od njih nosi latentan korijen podijele i isključivosti koja ishodišno i u datim okolnostima može dovesti do uskraćivanja prava na slobodu odrastanja i učenja – te time i potpuno jasno na uskraćivanje ljubavi. (Sloboda odrastanja je odrastanje u brizi i ljubavi – za dlakojajajaste tražioce.)

Dječak iz uvoda će odrasti. U kakvog čovjeka?
Nevjerojatno mnogo, o nama svima i nama sada - to ovisi!

Ne mogu se oteti dojmu da će vam ovaj tekst (osim što će vam se činiti gubitkom vremena - prvenstveno vašeg u čitanju, a onda i moga u pisanju) ići na živce, no upravo taj dojam me i potiče da ga napišem.

Fejs uza sve mane ima i jednu realnu prednost, a to je mogućnost djelovanja u prostorima nastanka problema - stvarno. Mi volimo biti samoafirmirajući, polarizirajući ili moralizirajući, u svakom slučaju retroaktivni. OK, nismo proaktivni, budimo bar reakativni. Stoga sljedeći puta prije no što prenesemo vijest ili video o maltretiranju djeteta, bilo bi dobro da pokušamo nešto po tom pitanju i stvarno učiniti – virtualno ili materijalno umjesto da samo šernemo link nekog čina ili događaja maltretiranja djeteta ili kojeg drugog živog bića, a koji jasno govori o tome - da ćemo (kao humani i plemeniti) nestati i prije no što se zemlja dovoljno zagrije.