INFERIORNOST REFERENTNOG

ponedjeljak , 03.02.2014.

Mi smo referentno društvo.
Gotovo da nema što naučne, što kakve druge, pa sve do populističke rasprave gdje se znatan dio vremena ne provede u pozivanju (referiranju) na ovog ili onog autora, metodu ili izvor informacija. Takvi dijalozi u pravilu ne vode nigdje, točnije ne vode nigdje novo.
Izvor informacije ili usvajanje početne točke znanja, pa čak ni znanstveni „status“ ne jamči i znanstveni pristup kamo li primjenu tih istih spoznaja u novim situacijama kao i njihovo propitivanje i ugađanje za pristupanje novoj ili novo kreiranoj problematici.
Pseudo ipak najbolje prolazi pod kvazi, osobito ako je referentno s pozivanjem.
Ta obligatnost referentnog nije poštedjela u pravilu nikog tko se dnevno ili po potrebi (unutar poslovnog okružja najčešće „nižeg obrazovnog statusa“) - smatra intelektualcem. Dakako da je riječ o sarkazmu i naravno da je riječ o poluintelektualcima.
Mnogi znanstveni radnici vrlo će teško preko svojih usana prevaliti definiciju sebe kao znanstvenika, kako sam često bio svjedokom takvih „dilema“ vjerujem im u potpunosti i to vlastito propitivanje znanstvenosti kao definicije ih upravo i potvrđuje kao znanstvenike, ista je stvar i s intelektualcima i pripadajućom im definicijom.

Ipak, posebno je teško vidjeti mlade ljude kako se pozivaju na iskustvo temeljeno na znanju usvojenom na neapdejtiranoj verziji ključnog priručnika istoimene klase na faksu i niše u kojoj rade.
Kako ponekad kroz svoj savjetodavni segment posla facilitiram radionice čija je metodika u pravilu “miješanog referentnog sastava“ isti ne navodim, što kako bi fokus održao na bitnom, što kako bih iste rasteretio uspoređivanja. To ipak nije prilika da me učesnici bez obzira na navedeno ne zatraže „referentna uporišta“ izvornih autora metode. Kako ni jedan nije autor cijelog metodološkog pristupa navedem ih sve koji imaju veze s time, i tada tim istim pojedincima - lakne. Taj sindrom baštinimo kao nacija, taj gotovo kolonijalni, podanički, svesrdno nesigurni i posvemašno kompleksni (od imenice kompleks) sindrom.
Nisu nas (na)učili razmišljati, nisu nas naučili učiti, a vjerovati se ne usudimo sami po sebi. Stvoriti vlastiti misaoni model je u rangu sa šarlatanstvom, primjenjivati na njemu temeljen komunikacijski obrazac je pak u rangu s poludjeti.

S druge pak strane, referiranje bez referiranja prolazi ko' po loju. Tu mislim na jednu svježu stranku (u administrativno kronološkom smislu) čije objave što stranačke što liderske obiluju navodima koji su ponekad točno, češće s gubitkom konteksta, a najčešće i s izostankom istog - vrlo poznati navodi još poznatijih autora na koje se ne referiraju. A trebali bi, kako bi mi znali da ih uvažavaju a ne samo skrivajući koriste.

Oznake: referentni izvor