mediterraneo

Ne gledam televiziju, osim u koliko na njoj ne gubi moja repka ili ja u nekoj igri sa sinom, međutim jučer je pri slučajnom paljenju na ekranu pisalo Mediterraneo :-)

Tim filmom Gabriele Salvatoresa nekada davno sam artikulirtao prostor svoga bijega jednom kada budem uspješan i stvaran, točnije - ostvaren. Bilo je zgodno vidjeti perceptivni odmak od jednom zamišljene oaze. Naravno da je drugačije. Negdje na pola puta od gledanja filma do danas '04 u Italiji sretnem se s istoimenim mirisom od Chartusie kojim napravim mirisnu poveznicu s tom "idilom". Jučer, gotovo 10 godina kasnije "vidim" neki drugi film, samo je sunce jednako visoko. Ujedno prizovem mirisnu poveznicu i ne ostvarim taj ambijentalni transfer misli i emocija. Promjenilo se, film je ostao isti baš kao i miris, no miris je prizivao sve te konotativno emotivne arhive, film ne. Ja sam se promijenio, u svom nastavku idealiziranja kreirao sam "veću" sliku od prvotne.

Mi ljudi smo zajebana vrsta u odnosu na naše ljubavi te zakonitosti migriranja njihovih dimenzija. S moje strane ovo zvući kao hereza, reciprocitet senzacije je ipak bitan.

Izvodeći poučak vezan na stavove i dojmove, a i u sprezi na interpersonalno usudio bih se reći: slike u odnosu na iluzije blijede - mirisi ne.