koalicija
utorak , 21.05.2013.Vrijeme prije osam rezervirano je za one koji rade negdje u blizini i to je jasno iz svega što se vidi.
Tip u dobro pripijenom antracit odijelu i bijeloj košulji mirno hoda s vrećicama u ruci, u desnoj neka brendirana tamna i u lijevoj mala vrećica HaundEma i prozirna sa stiroporskom kutijom u kojoj je vjerojatno doručak ili ručak kupljen u K&K (Konzumu na Kvatriću). Tamne očale daju mu tu potrebnu odsutnost, no prekratke hlače cinkaju onu „modnu pripijenost“ modela i guraju ga samo u „premalo“. Biciklisti piče na sve strane, opažam prenisko podešena sjedala kod žena u tridesetima, ili im to nema tko podesiti ili ne znaju il' neće i nije im važno ili jednostavno nemaju dobre odnose s partnerima, ili jebatga; partnere boli ona stvar. Hoće to godište žena bit' prgavo, na podlozi od samosvijesti i u vlastitom umaku od rutina i važnosti postavljenih ciljeva.
Meškoljim sitniš desnom rukom u džepu hlača dok u lijevoj svako malo vibracijom označi spam moj „životni suputnik“ ipak provjerim isti. Jako je glupo imat' mobitel na hrvatskom, promijenit ću na engleski čim se koliko toliko sprijateljim s „pokretima i gestama“ te „zračnim pregledavanjem“.
Tih 12 kuna je spremno za prosjake s moje uobičajene rute, no istih nema, kao da im je neugodno prositi od ovih koji rade. Hmm, ne mo'š prosit' od istih kao ti.
Lukićeva slikovnica „Kapetanica nebodera“ zadjenuta za oluk bez prave funkcije nje same kao i oluka za ovakva sunčana jutra tjera me da pomislim prije na gubitak smisla njih oboje no na nečiju namjeru da slikovnicu podari nekome tko je želi. Takva, ostavljena u klinču s olukom ne šalje poruku „uzmi me“ prije govori „tu sam, jer sam nekome bila višak“.
Važnost prisutnosti dnevnog svjetla pri šminkanju je krucijalna, baš kao i veličina ogledala, Steve Madden štikle štikle vrište koliko i bijelo lice, a oboje izviru iz crnog „kompletića“ četrdesetgodišnjakinje s menađer gardom i nejednako nanesenom i do gležnjeva ne razvučenom kremom za samotamnjenje. Bez obzira na zgodne plavušine noge prestraši me taj „mastbi“ koncept.
Naočale me ne sakriju od njenog „vot d faking ju luking et“ pogleda i kao spas pažnju mi odvuče jureća anoreksična mama režeći na dva pretila dječaka u dobi 5 i recimo 8 koji su obučeni poput blizanaca. Koji horor za mlađeg, ako ispustimo bazni deficit „majčinske topline“ njega za tri godine opet čeka odjevna kombinacija koju sada nosi, naravno pod uvjetom da majka ne ustraje na „duplić“ kombinaciji. Iako bi joj bilo bolje ustrajati na strpljenju i afirmiranju svega toplog majčinskog, u koliko im dakako nije bebisiterica – e' u tom slučaju su stvarno nadrljali.
Nema prosjaka, al' ima šrinkova, stoje i piju kavu s barskog stola na ulici. Jedan je moj frend. Mahne. Kao da čekiram svoje mentalne sustave, ok rade, uz to osvijestim melodiju koju Mihaly Simka Varnagy kucka na električnom čelu, po čijem ritmu vjerojatno još od doma hodam.
Od 8-9 pijem kavu, a od 9-11 spašavam živote - kaže. Žestoka ti ta privatna praksa kad se može od dva sata živjeti, rekoh. A ne, on radi na Rebru – dodaje, zar misliš da bih radio samo dva sata da radim za sebe. Na kratko dignem desnu, a spustim lijevu obrvu. Što ću popiti, pita me, konobarica ne on. Zahvaljujem se. Neke kave se piju, a neke odbiju.
Prije no što se pozdravimo pita me ono već u zadnje vrijeme dosadno opetovanje zašto sam tako smršavio i jesam li dobro. Ovo „dobro“ se odnosi na to jesam li zdrav. Dobro sam i ne da mi se objašnjavati da sam slučajno smršavio te mu kažem da sam zaljubljen. I od toga se mršavi, zar ne? Poneki puta zajebeš zajebanta :-) . Pozdravljamo se, odlazim i zapravo ga ostavljam u nedoumici tko je koga tu.
Hodam dalje, ovako u svjetlo sivom kao da sam u „maskirnom odijelu za grad“, te se ne razaznajem na ulici kroz atektonsku sjenu.
Na trgu je kalkofonija veća, svi u stvari „delaju“, i bez obzira što relacija Maksimirska – Vlaška ponekad podsjeti na bilo koji grad na svijetu, trg je Zagreb. Da, logično je da Bandić dobije izbore, gurnem i drugu ruku u džep i potražim ključeve ureda.
Teta što mi „čuva“ bicikl dok prodaje jagode kako bi upotpunila svoje nedovoljne prihode od penzije, mi kratko i srdačno mahne, vratim joj širokim osmjehom.
Zajebani su ovi moji putovi do ureda - mislim si, autom ne vidiš ljude, a biciklom ili romobilom samo projuriš kraj njih i ne stigneš se uplesti u mreže njihovih života i misli ili pak mojih percepcija o istima. Iako na prvi pogled svi izgledaju kao da su u dobroj koaliciji sami sa sobom.
Hmm, baš kao što i ja izgledam tako.
komentiraj (6) * ispiši * #
Tri vrste ljudi
subota , 11.05.2013.postoje tri vrste ljudi;
jedni koji prosvjeduju,
drugi koji su u norijadi
i treći koji piju kavu
Ovaj tekst pišem u svojstvu tri osobe ili entiteta: Kao član GOH tima, kao član tima koji je 2000. - 2003. kreirao scenarije razvoja Hrvatske 2010 (kroz Zakladu 2020.) te u svoje osobno ime slikara, dizajnera i stratega.
Ne dozvolite da vas količina slova i riječi udalji od namjere da pročitate ovaj tekst do kraja, upravo nas je taj način jeftine brze konzumerske i površne informacije, usluge te uopće voljne komponente doveo tu gdje jesmo. Točnije imamo upravo takvu vladu i takvu državu kakvu smo spremni percipirati. I da, mi smo odgovorni za to.
Mi građani i mediji - skupa i ponajviše.
O scenarijima i ljudima!
Procesi takvoga tipa snažno povezuju ljude koji su učestvovali u njima i na jedan način ih trajno hendikepiraju, prvo činjenicom da „znaju“ što će se dogoditi, drugo da postaju intenzivno povezani i gotovo dezorijentirani bez kolega iz procesa. Ponekad mi se čini da stvaram nesretne ljude, pa se tako i danas osjećam odgovornim i pomalo krivim što sam to po drugi puta učinio. Znate priču o tri praščića? E sada pokušajte zamisliti te ljude kako trče okolo naokolo i svima govore da ne grade kuće od sijena jer da kada dođe vuk neće se moći zaštiti, no na to svi samo odmahuju rukom i gledaju ih pomalo s podsmjehom. (Ove graditelje kuća od slame možete poistovjetiti s državnim institucijama)
Tada i sada!
Počet ću kao ona treća komponenta iz uvoda i tom istom komponentom ću na kraju i završiti.
S obzirom da sam uz svoj strateško razvojni rad bio uključen i u realni sektor iz područja vizualnih i procesnih komunikacija (kome je lakše to shvatiti marketingom neka to tako čita) te radio i živio od njega na realnom hrvatskom tržištu , mogu povući vrlo interesantne i znakovite paralele iz oba razdoblja kreiranja scenarija razvoja Hrvatske.
Kada sam se dvijetisućitih u stanu na Ilirskom trgu budio i prolazio pokraj dnevne sobe u kupaonu (gol kako to najčešće ide kad spavaš), često sam bio iznenađen pogledima od strane interventnih policajaca pod punom spremom naguranih u autobus parkiran uz moje prozore na dnevnoj sobi, čekajući zapovijed kako bi u uskoj Opatičkoj ulici zaustavili prosvjednike na putu prema saboru.
Kada su 2003 kreirani scenariji razvoja hrvatske gospodarstvo je bilo u fazi „zamaha“, a moja tvrtka je radila za velike klijente poglavito iz područja proizvodnje hrane. U to doba mnoge ambalaže koje su nastajale kao i komunikacijski planovi bili su preusmjeravani iz svojih izvornih koncepata u jedan smjer koji smo mi interno kolokvijalno nazvali „bogato-seljački“, i na žalost nije bilo druge no „vezati konja gdje gazda kaže“.
Danas, deset godina kasnije, kada se lansiraju novi scenariji razvoja Hrvatske 2021., pod prozorom moga ureda na Cvjetnom trgu tutnje zviždaljke maturanata u kakofoniji s megafonima prosvjednika DTR-a. A sve to mirno promatra kavoispijajući auditorij čvrsto usidren u svoje stolice na terasama kafićima prepunog trga.
Sve miriše na isto samo što je „bogato seljački“ zamijenio trend „cheap & plastic“.
Jedno je zajedničko, kao društvo nismo ništa naučili osim slijediti stereotipe uz već dobro etablirani trend našeg naslijeđa afirmativnog djelovanja; diletantizam i prosječnost.
A sada – tekst!
Svaka nova hrvatska vlada, svaki novi hrvatski predsjednik, te povremeno neki od gospodarstvenika zavape: „Hrvatskoj je potrebna strategija razvoja“.
Postala je to svojevrsna mantra naših političkih i gospodarstvenih lidera, koja je pri plasiranju u javnost postaje siguran „Zicer“ ili „Winner“.
Naime kad netko izjavi „Hrvatskoj je potrebna strategija razvoja“ upotrijebio je tzv. „truizam“, odn. nepobitnu istinu za koju nitko nema protuargument, svi se s njom slažu, a zvuči tako „pametno“ da vlasnik te izjave sa sigurnošću može računati na pozitivnu reakciju javnosti, pa i stručnog okruženja.
Vlasnik izjave obično kratkoročno uživa u količini medijske pažnje koju po pravilu takva izjava izazove, uživa i u komentarima svojih kolega koji takvu izjavu podrže i odmah podignu njenog autora; doduše vrlo rijetko se iza takve izjave rodi i kakva formalna inicijativa čiji raspon značaja varira od novinskih članaka do bezvrijedne državne strategije, ali nepobitna i katastrofalna činjenica jest da:
Hrvatska od svog osamostaljenja nikad nije imala niti danas ima - kvalitetno donesenu strategiju svog razvoja. Čak štoviše – nikad nije imala niti preduvjet za tu strategiju – razvojnu viziju – oko koje bi bio stvoren javni i politički konsenzus i koja bi predstavljala temelj za izradu opće strategije hrvatskog razvitka, ali i temelj za izrade svih granskih strateško razvojnih dokumenta.
Iz perspektive vremena izrade prvih scenarija
Nakon ovog uvoda, pokušat ću stručnoj i laičkoj javnosti objasniti kako se u ozbiljnim državama postupa u slučajevima kada država, njeni građani i državno vodstvo ne znaju kako ili u kojem smjeru pokrenuti razvoj svoje države. Jedina vizija i strategija koju smo u našoj zemlji godinama slušali bila je sublimirana u izjavi: Hrvatska će postati članica NATO-a i EU. Ma što to značilo i kakve reperkusije imalo na naš razvoj - to je bilo sve što smo godinama mogli čuti od naših političkih lidera.
Osnovali smo Zakladu 2020. kao pokušaj prvog hrvatskog „think tank-a“ (promišljajuće grupe ljudi koja daje nove ideje i inicijative, te ih pokreće u društvu) i započeli svoje aktivnosti organizirajući međunarodne skupove i konferencije na temu hrvatske budućnosti, te u tu svrhu dovodeći u našu zemlju vrsne svjetske znanstvenike, političare, gospodarstvenike i stručnjake raznih profila, koji su u suradnji s našim stručnjacima govorili o načinima kako kreirati budućnost svoje zemlje.
Iz tih konferencija izrodila se ponajprije inicijativa, a potom, 2001. i 2002. godine, dvogodišnji projekt izrade scenarija hrvatskog razvoja 2010. Projekt je uz pomoć švedske tvrtke Nextwork (u vlasništvu Bo Ekmana, savjetnika UN-a, Volvo-a, Vatenfalla, Švedske banke, AT&T-a, Shell-a i sličnih kompanija te mnogih svjetskih vlada), provela Zaklada 2020. odnosno sudionici njenog projekta - grupa hrvatskih stručnjaka različitih profila. U projektu je volonterski sudjelovalo preko 40 osoba iz različitih hrvatskih kompanija i institucija, vladinog, nevladinog i privatnog sektora.
Osnovni motiv tog projekta bio je - pomoći hrvatskoj vladi koja je upravo u to vrijeme pokrenula projekt izrade Strategije razvitka RH, te za tu svrhu osnovala poseban Vladin ured, imenovala voditelja tog Ureda, izdvojila između 4,5 i 5,5 milijuna kuna; te kroz taj Ured angažirala preko 600 stručnjaka koji su podijeljeni u 23 granska područja počeli izrađivati granske strateške dokumente (najvećim dijelom vadeći iz ladica stare dokumente i adaptirajući ih za tadašnje potrebe).
Tadašnjeg premijera, Ivicu Račana, pokušali smo uvjeriti u ispravnost postupnog i sustavnog procesa izrade nekoliko scenarija razvoja Hrvatske, potom izrade optimizirane razvojne vizije oko koje bi se stvorio javni i politički konsenzus i konačno izrade strategije razvoja kojoj bi navedena razvojna vizija bila temelj. Premijer je po razumijevanju stvari, kao pravi pragmatičar, preporučio suradnju s uredom za strategiju razvoja u ingerenciji tadašnjeg koalicijskog partnera HSLS-a, pod vodstvom Harisa Boke.
Skratit' ću priču: na tom sastanku voditelj Ureda za strategiju razvitka RH, poučavao nas je prvih 45 minuta sastanka o svom liku i djelu, zatim o tome kako treba raditi strategiju i kako je on već krenuo u taj projekt, a kad je nakon sat i pol završio monolog, nismo baš imali niti vremena niti mogućnosti objašnjavati mu kako ide krivim smjerom. Sastanak je po nas završio razočaravajuće, a vladin projekt završio je na slijedeći način: angažirano je preko 600 stručnjaka koji su u 23 različita područja, neovisno odn. nekoordinirano napravili 23 strategije razvoja različitih područja na preko 6000 stranica materijala koji je potom objavljen na vladinoj web stranici.
Iako je naravno u pojedinim partijama tog materijala bilo kvalitetnih dijelova, možda i kvalitetnih strategija razvoja pojedinih područja, luksuz čitanja 6000 stranica materijala malo tko si je mogao priuštiti.
Shvatili su to i izvršitelji projekta, pa su u konačnici poslali u hotel Croatia u Cavtatu nekolicinu sudionika tog procesa, sa zadatkom da iz tog materijala sintetiziraju strategiju razvoja. Nakon nekoliko dana, skupina je objavila malu knjižicu pod naslovom „Načela razvitka RH“. Kvaliteta materijala napravljenog na taj način bila je upravo proporcionalna njenom odjeku. Nikakva.
Projekt je bio totalni fijasko koji je rezultirao potrošenim velikim novcima (uglavnom za honorare 600 stručnjaka, i funkcioniranje Ureda) te generiranjem ogromne količine, uglavnom neupotrebljivog materijala.
Metoda izrade scenarija
Najvažnije za razumijevanje ovog teksta je shvatiti što su scenariji ili planski scenariji (eng.: scenario planning). Dakle, izradu scenarija razvitka razvila je multinacionalna naftna kompanija Shell ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Metodu je posudila od američkog ratnog zrakoplovstva koje je koristilo izradu scenarija kako bi se pripremalo za različite moguće ratno zrakoplovne situacije.
Shell je metodu počeo koristiti u radu sa svojim menadžerima i donositeljima odluka. Formirao je tim stručnjaka koji su se bavili isključivo istraživanjem mogućih događanja u budućnosti, te razvijanjem vjerodostojnih (na temelju podataka dobivenih i prikupljenih različitim načinima i metodama), mogućih i vjerojatnih priča (scenarija) o budućnosti.
Različite priče odn. scenariji, koje su Shellovi stručnjaci prezentirali svojim kolegama koji su donosili odluke o razvojnim projektima kompanije, pomagale su donositeljima odluka upravo u stvaranju robusnih razvojnih strategija jer su u svoje mentalne sklopove ugrađivali različite moguće situacije u budućnosti. Ranih sedamdesetih Shellovi su scenaristi u jednom od scenarija predvidjeli naftnu krizu puno prije svoje konkurencije, a ranih osamdesetih i raspad SSSR-a. Posljednji scenarij upravo je bio predmet ismijavanja CIA-inih stručnjaka, jer tada doslovno nitko (pa niti CIA) nije računao na takav razvoj događaja.
No kada se pojavio Gorbačov i kad su događaji krenuli upravo u tom smjeru, Shell je bio spreman prvi ući na tržište jeftinijeg plina, i preteći konkurenciju upravo zbog toga što su njegovi menadžeri u svojim strategijama računali i na tu mogućnost, pa nisu požurili investirati u puno skuplju Troll platformu u Norveškoj.
Nakon Shella, mnoge kompanije počele su koristiti planske scenarije kao preduvjet izradi svojih strateško razvojnih dokumenata, a počele su to činiti i mnoge vladine i nevladine organizacije mnogih država. Švedska je tako u više navrata izradila scenarije razvoja koji su postali predmetom javnih debata, tv emisija, igranih serija, pa čak i igre poput monopoly-ja, koju su na temu švedske budućnosti svake večeri igrale stotine tisuća švedskih obitelji. Oko takvih javnih priča, kreirao se konsenzus oko toga kojim smjerom i kako Švedska treba ići u budućnosti.
Japan, Kanada, Čile...samo su neke od zemalja koje su se koristile tom metodologijom, a možda je najpoznatiji primjer Južnoafričke Republike, gdje su oko projekta scenarija bili (uz čitav niz stručnjaka) okupljeni i predstavnici suprotstavljenih strana bijele manjine i crne većine.
Razvijajući različite scenarije od kojih su neki implicirali veliku krizu i krvoproliće, stvorena je svjesnost visoke razine o tome da bi takvi scenariji bili pogubni i da Južnoafrička Republika mora izbrati drugačiji put. Na taj način, upravo je taj proces javnog razgovora i promišljanja budućnosti zemlje, te sagledavanje mogućih posljedica nekih scenarija, pomogao toj zemlji krenuti toliko potrebnim putem mirne tranzicije.
Prvi scenario planning projekt u RH - Kreacija Kroacije 2010.
Upravo koristeći iskustva navedenih zemalja i sreću da smo došli u kontakt su ljudima koji su u tim projektima sudjelovali, krenuli smo 2001. godine u izradu Scenarija razvitka Hrvatske 2010. pod nazivom „Kreacija Kroacije 2010.“, unatoč činjenici da Vlada nije htjela prihvatiti naš projekt u sklopu izrade svoje strategije, ali s nadom da ćemo bar na neki način pomoći i vladi i javnosti da sagleda moguće putove hrvatskog razvoja i stvori konsenzus oko njegove vizije.
Cilj je bio (a bojim se da je i sada):
a) Izraditi kroz projekt u trajanju od gotovo godinu i pol – nekoliko mogućih scenarija hrvatskog razvoja do 2010. godine
b) Učiniti scenarije (priče) dostupnim javnosti kroz medije, tribine, javne razgovore, te kroz ispitivanja javnog mijenja testirati reakcije na različite scenarije
c) Prijeći u drugu fazu – fazu izrade optimizirane razvojne vizije na temelju različitih scenarija odn. reakcija javnosti na pojedine scenarije odn. njihove dijelove
d) Nakon izrade optimizirane razvojne vizije – i nju učiniti predmetom javne rasprave te ispitivanjem javnog mijenja istom metodologijom kao što je to učinjeno sa rezultatima scenarija
e) Nakon takve procedure, dobili bismo optimiziranu razvojnu viziju (kao rezultat uključivanja cjelokupne stručne i građanske javnosti), te oko nje imali stav većine, dakle nekakvu vrstu većinskog konsenzusa. Taj konsenzus trebala bi konačno potvrditi i državna upravljačka struktura, te temeljem takve vizije
f) Pokrenuti izradu strategije razvitka RH – koja bi u svakom svom segmentu trebala korespondirati, korelirati i svojom realizacijom biti vezana za opće prihvaćenu razvojnu viziju
Takav metodološki postupak, garantirao je puno veći stupanj vjerodostojnosti, uključivanja cjelokupne javnosti, te konačno izradu kvalitetne vizije, pa zatim i kvalitetne strategije. Imali smo mogućnosti i know-how kako tome pristupiti i kako takav projekt realizirati.
Da bi se od te priče napravila nacionalna priča (poput švedskog primjera) i stvorio opći konsenzus, bilo je potrebno imati iza sebe: Politiku (a time i), Medije, Sponzore. Kako smo sve radili volonterski, novac potreban za provedbu tog projekta nije bio velik, a u usporedbi sa novcem koji je utrošila vlada na svoj Ured za strategiju – nikakav.
Politika, naravno, nije podržala projekt iz istog razloga iz kojeg ni danas nema i ne donosi ni općeprihvaćenu viziju niti iz nje deriviranu strategiju razvoja.
Svaka razvojna vizija, općeprihvaćena kao temelj izrade strategije razvoja, bila bi faktor isključenja i ograničavanja mnoštva malih i velikih projekata od velikih interesa različitih interesnih skupina, u kojima se vrti veliki novac i velike zarade.
Primjerice, da postoji općeprihvaćena razvojna vizija u kojoj je Hrvatska 2010. ili 2020. godine turistička destinacija par exellence u Europi, s turističkim atrakcijama potpuno različitim od zemalja u okruženju, zemlja koja ulaže u ekološku poljoprivredu, zdravu hranu, agroturizam, male hotele, biciklistički turizam, jedriličarstvo, avanturistički turizam; zemlja s vrhunski školovanim turističkim kadrom, zemlja obrazovanja i sl. onda možda u strategiji razvoja ne bi prošli: Veliki hoteli, betonska turistička naselja i apartmanizacija nasuprot malim hotelima i agroturizmu; Golf igrališta nasuprot ekološkoj poljoprivredi; velike športske dvorane i priredbe nasuprot novim školama i školskim športskim objektima itd.
Ili, ako bismo imali viziju razvoja poput Španjolske možda bi situacija bila obrnuta.
Ne pledirajući u ovom tekstu ni za kakvu opciju, pokušavam samo reći da je važno imati općeprihvaćenu viziju jer ona diktira što i kako će se u smislu strategije razvoja u nekoj državi raditi, koji će projekti biti podržani i prihvaćeni, te koji korespondiraju s vizijom koju su građani prihvatili, a vlada po njoj izradila strategiju razvoja.
To, naravno, ne odgovara različitim interesnim skupinama i one uspješno, kroz politiku i vlade i sabora godinama bojkotiraju izradu ozbiljne vizije i strategije. Tako će biti i nadalje, sve do trenutka dok odluke ne bude donosila neka nova generacija političara na vlasti, kojima će opći interes biti ispred osobnog.
Po mome skromnom mišljenju to neće biti neka treća već prije četvrta opcija.
Naš projekt bio je u početku podržan od dijela gospodarstva koje je, naravno, preko svojih izvršnih menadžera shvatilo potrebu određivanja puta kojim će se Hrvatska razvijati, pa su i sami menadžeri nekih (manjih i srednjih) poduzeća sudjelovali u projektu i financijski ga podržali.
Kad smo konačno izradili tri različita scenarija razvoja Hrvatske do 2010. godine, htjeli smo krenuti u drugu fazu i učiniti priču javnom. U tu svrhu, Hrvoje Juvančić napravio je dokumentarni film „Hrvatska 2020.“, koji je prikazan nekoliko puta na HTV-u; Vjeran Mišurac producirao je za HTV tri emisije različnih vijesti iz 2010. godine, svaka pripadajući drugom scenariju; a s Večernjim listom dogovorili smo da tijekom tri dana, koliko je trajala konferencija na kojoj smo prezentirali scenarije, svakog dana u njihovom izdanju izađe i novinski dodatak „Vijesti iz 2010. godine“ i to svakog dana vijesti iz drugog scenarija 2010. godine.
Plan je bio da priča šokira javnost i da bude otponac za seriju javnih rasprava i procesa poput švedskih.
Nažalost, nismo imali dovoljnu političku potporu da bi mediji tu zadaću obavili, pa je HTV naše vijesti emitirao u popodnevnom kolaž programu (umjesto kao prilog oko kojeg se mogla napraviti debata u prime time-u), a Večernji list je, zbog političkih implikacija, desetak dana pred konferenciju odustao od već prihvaćenog projekta izdanja „Vijesti iz 2010.“.
Tu je, naravno, smisao projekta „izdahnuo“ i ono što smo još jedino mogli napraviti bilo je izdati publikaciju o projektu, poslati je na sve relevantne adrese u Hrvatskoj, dati nekoliko intervjua, sudjelovati u nekoliko TV emisija i na brojnim konferencijama na koje smo pozvani pričati o našem pokušaju da Hrvatska dobije razvojnu viziju i strategiju. Dobili smo odlične povratne informacije s nekoliko adresa, pa čak i od nekoliko ministara u tadašnjoj vladi, ali to je bilo sve.
Time smo izvršili nepunu trećinu naših zadaća, još jednom se uvjerili da u Hrvatskoj tada (a ista je situacija i sada), nije bilo moguće građanskom, nevladinom i stručnom inicijativom pomoći općim interesima jer to nije bilo zacrtano u ciljevima političkih „elita“.
Danas je 2013. godina, i vrlo je zanimljivo i indikativno i čitati naše scenarije izrađene 2002. godine.
Požuri! -jedini scenarij u kojem je Hrvatska uspješna članica Europske unije, Sam svoj majstor scenarij u kojem se Hrvatska uspješno razvija ali ide putem zaštite svojih interesa i ne žuri pod svaku cijenu u EU, te konačno Carevo novo ruho, scenarij u kojem Hrvatska grca u korupciji i kriminalu ponavljajući pogreške političkog sustava iz ratnog i poratnog razdoblja, tri su scenarija od kojih su mnogi elementi prisutni u današnjoj Hrvatskoj. Nažalost najviše onih naj negativnijih - iz Carevog novog ruha. Također treba spomenuti i reakciju javnog mijenja. Iako nismo imali mogućnost pravog animiranja javnosti, s agencijom Puls smo testirali reakcije javnost na naše scenarije.
Najbitniji rezultat ispitivanja javnog mijenja bio je slijedeći:
Naj željenjiji scenarij bio je u većine ispitanika uvjerljivo scenarij Požuri!, dok je istovremeno najveći broj ispitanika 2002. godine na pitanje koji će biti najvjerojatniji scenarij hrvatskog razvoja 2010.godine – odgovorio da je to scenarij Carevo novo ruho.
Isčitavanje tih scenarija kada su napravljeni – 2002., te sagledavanje elemenata mogućih budućnosti koji su u njima bili razrađeni, moglo je dovesti do kvalitetnijeg promišljanja naše budućnosti, do kvalitetne razvojne vizije dobivene sustavnim i metodološkim putem nakon izrade scenarija (a ne ad hoc marketinškim trikom plana 21), te konačno, do sveobuhvatne strategije razvoja RH za kojom će i nadalje, povremeno (kad im to bude trebalo za skupljanje političkih i inih poena), zavapiti neki novi hrvatski predsjednik, premijer, ministar ili pak neki od gospodarstvenika koji bi se u budućnosti rado vidio na nekoj od tih pozicija.
Ne okreći se sine
I za kraj osvrnut ću se na scenarije razvoja Hrvatske 2021 s primjenom GOH metode u istoj, koje ćete vjerujem pročitati i koji su bitno kraći i „ležerniji“ od ovog teksta.
Gotovo bolna je činjenica da već sada „smrdi“ na najgori od opisanih scenarija, s druge strane vlada pokazuje, točnije neke njene institucije pokazuju spremnost na prihvaćanje novih ideja al' nespremnost na suradnju, pa u tom smislu kriomice integrira dijelove GOH metode u svoj program POS+, te u maniri dobrog al' baš ne pre bistrog prepisivača ispušta glavne elemente formule koji logaritam čine učinkovitim.
Sjećate se onih kavoispijaća s početka teksta, onih koji su ugodno zavaljeni i koji će uvijek moći platiti tu svoju kavu i kojih se, na kraju krajeva, ni taj prosvjed niti norijada ne tiču, al' vole pogledati. Njih čak ni maturanti ne posipaju brašnom, e' upravo oni, tj. njihova uloga nezadrživo podsjeća na ulogu vlade.
Crveni, crni, plavi, stručni, nestručni, mladi, novi, treći, kakvi god i bez obzira na napredak medicine cjepivo za korupciju neće biti izmišljeno, a do tog čuda - korupciju možemo potisnuti samo strategijom.
štošta je napisano, stoga treba biti i potpisano
Sergej Bulić
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
