Marketing
koalicija
Vrijeme prije osam rezervirano je za one koji rade negdje u blizini i to je jasno iz svega što se vidi.
Tip u dobro pripijenom antracit odijelu i bijeloj košulji mirno hoda s vrećicama u ruci, u desnoj neka brendirana tamna i u lijevoj mala vrećica HaundEma i prozirna sa stiroporskom kutijom u kojoj je vjerojatno doručak ili ručak kupljen u K&K (Konzumu na Kvatriću). Tamne očale daju mu tu potrebnu odsutnost, no prekratke hlače cinkaju onu „modnu pripijenost“ modela i guraju ga samo u „premalo“. Biciklisti piče na sve strane, opažam prenisko podešena sjedala kod žena u tridesetima, ili im to nema tko podesiti ili ne znaju il' neće i nije im važno ili jednostavno nemaju dobre odnose s partnerima, ili jebatga; partnere boli ona stvar. Hoće to godište žena bit' prgavo, na podlozi od samosvijesti i u vlastitom umaku od rutina i važnosti postavljenih ciljeva.
Meškoljim sitniš desnom rukom u džepu hlača dok u lijevoj svako malo vibracijom označi spam moj „životni suputnik“ ipak provjerim isti. Jako je glupo imat' mobitel na hrvatskom, promijenit ću na engleski čim se koliko toliko sprijateljim s „pokretima i gestama“ te „zračnim pregledavanjem“.
Tih 12 kuna je spremno za prosjake s moje uobičajene rute, no istih nema, kao da im je neugodno prositi od ovih koji rade. Hmm, ne mo'š prosit' od istih kao ti.
Lukićeva slikovnica „Kapetanica nebodera“ zadjenuta za oluk bez prave funkcije nje same kao i oluka za ovakva sunčana jutra tjera me da pomislim prije na gubitak smisla njih oboje no na nečiju namjeru da slikovnicu podari nekome tko je želi. Takva, ostavljena u klinču s olukom ne šalje poruku „uzmi me“ prije govori „tu sam, jer sam nekome bila višak“.
Važnost prisutnosti dnevnog svjetla pri šminkanju je krucijalna, baš kao i veličina ogledala, Steve Madden štikle štikle vrište koliko i bijelo lice, a oboje izviru iz crnog „kompletića“ četrdesetgodišnjakinje s menađer gardom i nejednako nanesenom i do gležnjeva ne razvučenom kremom za samotamnjenje. Bez obzira na zgodne plavušine noge prestraši me taj „mastbi“ koncept.
Naočale me ne sakriju od njenog „vot d faking ju luking et“ pogleda i kao spas pažnju mi odvuče jureća anoreksična mama režeći na dva pretila dječaka u dobi 5 i recimo 8 koji su obučeni poput blizanaca. Koji horor za mlađeg, ako ispustimo bazni deficit „majčinske topline“ njega za tri godine opet čeka odjevna kombinacija koju sada nosi, naravno pod uvjetom da majka ne ustraje na „duplić“ kombinaciji. Iako bi joj bilo bolje ustrajati na strpljenju i afirmiranju svega toplog majčinskog, u koliko im dakako nije bebisiterica – e' u tom slučaju su stvarno nadrljali.
Nema prosjaka, al' ima šrinkova, stoje i piju kavu s barskog stola na ulici. Jedan je moj frend. Mahne. Kao da čekiram svoje mentalne sustave, ok rade, uz to osvijestim melodiju koju Mihaly Simka Varnagy kucka na električnom čelu, po čijem ritmu vjerojatno još od doma hodam.
Od 8-9 pijem kavu, a od 9-11 spašavam živote - kaže. Žestoka ti ta privatna praksa kad se može od dva sata živjeti, rekoh. A ne, on radi na Rebru – dodaje, zar misliš da bih radio samo dva sata da radim za sebe. Na kratko dignem desnu, a spustim lijevu obrvu. Što ću popiti, pita me, konobarica ne on. Zahvaljujem se. Neke kave se piju, a neke odbiju.
Prije no što se pozdravimo pita me ono već u zadnje vrijeme dosadno opetovanje zašto sam tako smršavio i jesam li dobro. Ovo „dobro“ se odnosi na to jesam li zdrav. Dobro sam i ne da mi se objašnjavati da sam slučajno smršavio te mu kažem da sam zaljubljen. I od toga se mršavi, zar ne? Poneki puta zajebeš zajebanta :-) . Pozdravljamo se, odlazim i zapravo ga ostavljam u nedoumici tko je koga tu.
Hodam dalje, ovako u svjetlo sivom kao da sam u „maskirnom odijelu za grad“, te se ne razaznajem na ulici kroz atektonsku sjenu.
Na trgu je kalkofonija veća, svi u stvari „delaju“, i bez obzira što relacija Maksimirska – Vlaška ponekad podsjeti na bilo koji grad na svijetu, trg je Zagreb. Da, logično je da Bandić dobije izbore, gurnem i drugu ruku u džep i potražim ključeve ureda.
Teta što mi „čuva“ bicikl dok prodaje jagode kako bi upotpunila svoje nedovoljne prihode od penzije, mi kratko i srdačno mahne, vratim joj širokim osmjehom.
Zajebani su ovi moji putovi do ureda - mislim si, autom ne vidiš ljude, a biciklom ili romobilom samo projuriš kraj njih i ne stigneš se uplesti u mreže njihovih života i misli ili pak mojih percepcija o istima. Iako na prvi pogled svi izgledaju kao da su u dobroj koaliciji sami sa sobom.
Hmm, baš kao što i ja izgledam tako.
Post je objavljen 21.05.2013. u 11:40 sati.