|
OKO OSIJEKA
Slučajno sam saznao da moj ratni prijatelj Đuro Balić stanuje u Višnjevcu, prigradskom naselju, kroz koji sam prošao kad sam ulazio u Osijek.
ZASJEDA PRIJATELJU
Zato sam sam malo promijenio plan, pa umjesto u Čepin, krenuh i Višnjevac. Pred kućom pripremih zasjedu prijatelju. Znajući da me ne očekuje i da neće obraćati pažnju na neznanca, čekao sam ispred kuće. Nisam dugo čekao, kad eto ti mog Đure, lagano otvara vrata automobila i baš kad htjede sjesti, prozvah ga.
Ne moram vam ni pričati koje je to bilo iznenađenje kad sam mu se javio. Izgrlismo se i izljubismo, a potom završismo u njegovoj kući na kavi, koju je skuhala njegova ljupka supruga. Djeca su bila u školi, a psi (komada: 4), gospodarali su prizemljem kuće i dvorištem.
S Đurom sam dogovorio da organizira susret s ostalim ratnim prijateljima, a potom se oprostismo u kafiću na tramvajskom okretištu, točno na granici između Osijeka i Višnjevca. On ostade na kavi s prijateljima, a ja se zaputih u Čepin.
KRATKA PRIČA O ČEPINU
Do Čepina je 9 dosadnih kilometara. Jest da prolazite novom i vrlo prometnom cestom, koja vodi prema Đakovu, jest da prolazite pokraj Sportsko-poslovne zračne luke, ali gotovo da ništa ne vidite od visokih kukuruza.
Lijevo kukuruzi, desno kukuruzi, ispred vrlo prometna cesta, iza se nazire dio Osijeka.
Sam Čepin je lijepo, dugo i široko mjesto, koje se do prije 200 godine zvalo Czapa. Mnoštvo lijepih kuća, uređenih vrtova, cvijetnih dvorišta.
Čepin se prvi put spominje u 13. stoljeću.
To je naselje koje raste, jer posljednjih 20 godina stanovništvo se povećalo za više od 20 %. To može zahvaliti i najvećoj tvornici ulja u nas. Na ulicama mnoštvo mladih.
USPOMENE NA IVANOVAC
Put od Čepina do Ivanovca prošao sam malo uzbuđen.
Posljednji put u Ivanovcu bio sam u siječnju 1991. godine. Osim branitelja, među kojima je bilo i mještana, mjesto je bilo prazno. Bilo je prilično gusto. Štoviše, neki se snajperist, koji nas je maltretirao s trafostanice, baš i nije proslavio, budući da me promašio za cijeli metar.
Što je posebno obradovalo Žarka Potočnjaka, jer je bio zadužen da organizira moju sigurnost. On je to podijelio ovako: Suki mi je čuvao ruke, Jaro noge, Đuro tijelo, sam Žarko čuvao mi je glavu, a za srce je zadužio jednu vrlo lijepu i mladu damu.
Ivanovac pamtim kao gotovo potpuno srušeno mjesto. Sad je to lijepo uređeno i obnovljeno naselje. Naravno, na nekim fasadama kuća još se vide ožiljci rata. Crkva, koja je bila potpuno srušena, sad ponosno dominira mjestom.
Na samom ulazu u Ivanovac pokraj mene su se zaustavila kola i vozač, Ivan Široki, pozvao me na kavu u obližnji kafić.
Popričali smo o ratnim danima i sadašnjem životu. Ivan me pozvao na ručak, na čemu sam mu zahvalio, jer me čekao još dug put.
SVINJSKA PRIČA
Ne mogu a da ne ispričam priču o jednoj svinji iz ratnog Ivanovca. Ta priča ima neki, recimo, svoj prepočetak u davnoj pjesmi Miljenka Žuborskog. Pjesma glasi ovako: U kupeu zadnje klase/ Na svijet dođe jedno prase/ Pa osjeti ljubav svinjsku/ Svinjsku ali materinsku.
Dakle u Ivanovcu sam vidio svinju s jedanaest malih i preplašenih praščića. Ništa, osobio, rekli biste. Nije tako. Svinja je bila vrlo teško ranjena. Neka joj je eksplozija raznijela sve meso s desne prednje šunke ili kako se to već zove. Vidjela se gotovo sva kost lopatice. Unatoš toj rani, ona je bila živa. Brinula je o svojih jedanaest malih praščića da ih je baš bilo lijepo gledati.
Da bhi im kako-tako pomogao, bacio sam im desetak klipova zrela kukuruza. I dok su klipovi letjeli zrakom, prasica i praščići razbježali su se. Tek kad klipovi nisu eksplodirali, oprezno su im prišli i... dalje se zna.
Poslije je svinja s praščićima cijeli dan hodala za mnom. Cijeli sam im dan bacao klipove kukuruza.
Možete samo zamisliti kako su zadovoljno roktali.
ANTUNOVAC
Sva ta prigradska naselja južno od Osijeka imaju istu ratnu sudbinu. Bila su sistematski napadana i razarana. Slavonci su ih uporno obnavljali i branili. Sjećam se jednog seljaka iz Antunovca. Granata mu je četvrti put raznijela krov kuće.
Čim je granatiranje prestalo, on je očistio dvorište i krenuo u popravak krova. Razbijene crijepove ja zamijenio novim.
Pitao sam ga zašto to radi, kad oni svakodnevno tuku po Antunovcu. Opet će ga pogoditi.
- Možda neće, rekao je i nastavio radom.
Danas je Antunovac gotovo potpuno obnovljen.
U NEGDAŠNJOJ NEPRIJATELJSKOJ UTVRDI - TENJI
Jaro je pjevao: Gruhnuše mi moju Tenju!
Sad Jaro ima kuću u Tenji, ali ga nisam našao doma.
Tenja je bila neprijateljsko uporište, Odatle su svaki dan tukli po Osijeku i prigradskim naseljima. Još i sad ispred Tenje stoji spomenik njihova razaranja – potpuno srušen Poljoprivredni fakultet.
Cesta od Tenje do ulaza u Osijek je potpuno ravna. Na početku ceste Srbi su držali top. I kad bi god netko pošao prema Poljoprivrednom fakultetu, oni bi pucali. Tamo se vozilo uglavnom noću. I to s ugašenim svjetlima.
Znao sam satima sjediti u srušenoj knjižnici fakulteta i listati rasutim knjigama. Gledao sam u Tenju. Nikad prije nisam bio tamo, pa nisam ni imao osjećaj kako izgleda.
Danas sam prvi put prošao mjestom. Izgleda puno ljepše nego sam je zamišljao. Vrlo je malo kuća oštećeno. I to samo one na prvoj crti njihove napadačke linije.
Sad se i te kuće obnavljaju.
PONOVO U MINSKOM POLJU
Znate li što mi ide najviše na živce?
Minska polja. Grozno ih je vidjeti. Oko Osijeka ima mnoštvo takvih polja gdje raste drač i korov. S jedne strane ceste rastu golemi kukuruzi, debela repa i drugo bilje i obilje, a s druge strane drač i korov minskih polja.
U jednom sam trenutku učinio glupost. Vidio sam neku kao kulu od armiranog betona kroz koju je prošla topovska granata. Htio sam tu ranjenu kulu snimiti izbliza, pa sam joj prišao.
Tek kad sam se vratio, vidio sam upozorenje da je tu minsko polje. Jučer me je zaista pratila sreća.
A kad sam već kod tih minskih polja, često sam dobijao želju da skrenem i tako svečano započnem potpuno razminiranje najplodonosnije hrvatske regije. Doduše, uspio bih razminirati tek jednu minu, ali i to je nešto.
|
- 09:32 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
GRAD KOJI SE OGLEDA U DRAVI
Osjećam se kao Liliputanac u domovini Gullivera. Naime, ovdje je sve tako veliko da trebate ohohoho hodati da biste stigli s jednog mjesta na drugo. Recimo, od jednog zavoja ceste do drugoga hodate nekoliko sati.
Eto, jučer sam odlučio svratiti u Baranju, tamo do Zoo-vrta, proći kroz Tvrđavicu i obnoviti neke uspomene. Nije to neki dug put, ali kad se sve zbroji, onda proizlazi da sam prešao 21 km. A gotovo da nigdje nisam ni bio.
Odnosno, svratio sam samo u dvorište Osijeka, kako sam nazvao lijevu obalu Drave.
SUSRET S ĐAPIĆEM
Prije nego što krenuh u Baranju, prošetao sam središtem Osijeka. Volim starine, volim povijest, a u Osijeku gdje god stanete – stali ste na povijest.
Domaćin mi je hotel Central, jedan 116 godina elegantni i otmjeni starac u kojem moram napisati jednu kratku priču.
I, tako, gledam ja stare osječke ljepotice, to jest zgrade, kad spazih mnoštvo novinara, fotoreportera i TV snimatelja.
Pogledam malo bolje i vidim da se informatička elita okupila oko gradonačelnika Ante Đapića. Kud svi, tu i ja. Snimih gradonačelnika u šetnji gradom. Potom se pozdravismo i dogovorismo šetnju gradom.
Volio bih grad vidjeti njegovim očima.
Naravno, ovdje valja reći da mi prvi dojam govori da je Đapić vrlo popularan u gradu.
A koliko sam mogao procijeniti u kratkom susretu i Đapić se dobro osjeća u ulozi gradonačelnika.
BARANJA
Odavno osjećam poštovanje prema Baranji, jer je Baranja najplodniji dio Hrvatske.
Hodam između šumarka topola i polja kukuruza.
I, jedva da ih razlikujem po visini. Kukuruzi se proteglu u zrak, kao da žele biti ravnopravni visokim i elegantnim ljepoticama-topolama. Toliko su visoki.
Kažu, što god posadiš u Baranji – izraste ogromno. Ako ne vjerujete, svratite i uvjerit ćete se.
MALA ČARAPARICA
Tvrđavica je malo mjesto. Tu je zoološki vrt, Copacabana, lijepo uređeno osječko kupalište s bazenima i svim ostalim što gradsko kupalište treba da sadrži. A tu su i poznate Katakombe, pri kojima je i mala amfiteatarska scena i spomenik žrtvama Domovinskog rata.
Tu sam u siječnju 1992. godine doživio najnestvarniju sliku u ratu. Obilazio sam sa Žarkom Potočnjakom, Jarom, Đurom, Sukijem i drugim momcima bojišnicu u Baranji i svratili smo u Katakombe, jer je tamo bilo zapovjedništvo. Naravno, u zapovjedništvu nije bilo nikoga, jer su svi bili u rovovima. U jednoj od soba sjedila je mlada i vrlo/vrlo lijepa Osječanka.
Osječanke su baš lijepe djevojke, ali ova je bila posebno lijepa. Žarko i ja zastali smo, ne vjerujući da vidimo ono što vidimo.
A ona se uopće nije obazirala na nas. Sjedila je i krpala čarape. U jednoj je ruci držala žarulju od 60 svijeća, a u drugoj iglu i konac. U tom je poslu ništa nije moglo omesti. Koncentrirala se na krpanje čarapa toliko da nas nije ni primijetila, ni čula, kao što nije ni čula žestoko gruhanje raznog oružja.
Hodam Katakombama i kao da očekujem da će naići ta Mala Čaraparica, kako smo je Žarko i ja nazvali.
Nije naišla. Ostala je samo u mojim sjećanjima. Nedirnuta, čedna, nestvarna – Mala Čaraparica.
UKAZANJE
Meni se zaista događaju nevjerojatne stvari. U prozoru jedne kuće ukazala mi se lijepa djevojčica.
Mislio sam da sanjam, da sam pod utjecajem čestih vidjelica Gospi na staklu prozora i bogtepitaj gdje sve nije viđena.
Protrljao sam oči ne vjerujući onome što vidim.
Djevojčica je zaista bila tamo.
Prišao sam joj bliže i ovjekovječio taj trenutak: djevojčica sjedi ispred zatvorenog prozora, puše u staklo, ono se zamagljuje i ručicama stvara razne šare. Kad me je ugledala, prislonila je lice na staklo, pa se činilo kao da mi se ukazala kroz zamagljen prozor. Na koji je opet zakucala jesen.
Eto, tako sam i ja doživio ukazanje.
POGLED S LIJEVE OBALE
Naravno, i druga je obala Drave uređena kao šetalište.
Štoviše, ljepše je šetati lijevom obalom, jer se odatle pruža puno ljepši pogled na Osijek. Jučer je bio oblačan i siv dan, pa je u tom sivilu ljepota Osijeka dolazila više do izražaja.
Naslonio sam se na svoj šćap i promatrao tu nestvarnu ljepotu na desnoj obali. Drava je mirno tekla, donekle bistra, okolo su ribiči sjedili i strpljivo čekali da naleti koja ribica ili ribetina, a ispred mene Gornji i Donji grad kao na dlanu. Tek odavde vidim koliko je Tvrđa lijepa
I ne samo Tvrđa. Nego cijeli Osijek koji kao da se nagnuo nad Dravu i ogleda se u njoj.
Zaista fantastična slika.
|
- 06:46 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
OSIJEK JE OSTAO OSIJEK
Za Osijek i Osječko-baranjsku županiju vežu me mnoge emotivne uspomene. Od onih davnih dana, kad sam kao novinar pisao reportaže o ljudima i ravnicama, do Domovinskoga rata, kad sam u Osijeku proveo nezaboravno vrijeme i kad sam jedva preživio ona najžešća razaranja ovog zaista starog i zaista lijepog grada.
Naravno, tada nije bilo nimalo romantično, naprotiv. Živjelo se u skloništima i u rovovima.
Poznajem ljude koji su u podrumima proživjeli tri puna mjeseca. Jer, prijetila je opasnost, ako izađete, da vas pogodi kakva granata.
A još više poznajem onih koji su proveli isto toliko vremena, pa i znatno više, u rovovima.
TIŠINA KOJA UBIJA
Glumac Žarko Potočnjak bio je pripadnik mnogih hrvatskih brigada, pa tako i Osječke. Spavao je u Osječkoj tvrđi, zajedno s mnogim borcima. I, jedno rano jutro probudila ga tišina. Da, da... ako se stalno puca, ako non-stop negdje u gradu eksplodira kakva topovska granata ili mina, onda je tišina neuobičajena. I ta vas tišina može lako probuditi.
Istodobno se probudio i njegov slučajni susjed. Taj je susjed zapalio cigaretu i krenuo u dvorište pušiti, e da ne bi smetao drugima. I tek što je otvorio vrata, o zid tvrđe udarila je minobacačka granata i ubila ga.
Žarko mi kaže da nije mogao vjerovati. Istrčao je van i dovukao teškog ranjenika natrag unutar zidina, ali bilo je kasno.
Bio je već mrtav, a u ruci mu se još dimila nepopušena cigareta.
GRAD KOJI SE NIJE BRANIO MRAKOM
Kad sam pretprošle noći stigao, grad je bio obasjan raskošnom svjetlošću. Upravo me ta ssvjetlost podsjetila na svjetlost 1991. i 1992. godine. Naime, u Osijeku se nođna rasvjeta nikad nije gasila. Kad sam upitao Glavaša zašto, rekao mi je, koliko se sjećam:
- Zlotvorri dobro znaju što razaraju. Pucaju iz daleka i ne vide grad, ali znaju što treba gađati, jer im, nažalost, dojavljuju naši dojučerašnji dobri susjedi. I to što gađaju, vjerujte mi, pogađaju i po najcrnjem mraku. Ova svjetlost znači da ih se ne bojimo i da smrti uvijek možemo pogledati u njeno mračno lice. A oni se baš ove svjetlosti boje.
ŠETNJA GRADOM I USPOMENAMA
I tako dalje. Pun sam takvih uspomena.
Zato sam odlučio prošetati gradom bez ikakvvih obveza. Čak se nisam javio ni brojnim osječkim prijateljima. Hodao sam lijepim i čistim ulicama, prepunih prolaznika, prostranim parkovima, kojih je u Osijeku zaista mnogo, šetalištem uz Dravu, tržnicom...
Divio se lijepim kućama koje za rata nisam ni primjećivao. Još i sad gdjegdje na kućama vidim posljedice rata.
Eto, zato sam samo šetao gradom. A sutra ću potražiti stare prijatelje, Đuru, Jaru, Tarapanu, Sukija, Dapu, Bagija, Šoća... I s njima posjetiti mjesta na kojima smo postali prijatelji.
|
- 07:11 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
49 LIJEPIH I OPASNIH KILOMETARA
Jučerašnji je put bio pravi melem za dušu, a nije bio loš ni za tabane. Jest da su ceste ravne/ravne, ali svaki korak kao da daje novi pogled; jesen je, dan vedar i topao, boje različite – od onih ljetnih, zelenih, do jesenskih. A i put kao da je nekako mekši, s tepihom od žuta, crvena itd. lišća, rekao bi pjesnik stari...
Šume, polja zrela kukuruza, polja zelene repe, uzorana polja, gustiši, obitelj labudova u rukavcu Drave kod Podravskih Podgajaca, janje na ražnju, konji vrani na nekim pašnjacima, voćnjaci puni rumenih jabuka kao da nestrpljivo čekaju berbu, vinogradi s debelim sočnim grozdovima, žute dunje, još zelene kruške... jesen u Slavoniji je zaista lijepa.
GRANIČNA ŠKOLA
Točno na granici između Svetog Đurađa i Podravskih Podgajevaca izgrađena je veličanstvena osnovna škola. Granica između ta dva naselja ide točno sredinom škole. Jedni su razredi u Sv. Đurađu, a drugi u Podravskim Podgajevcima.
U dijelu škole koji je u Svetom Đurađu pitam jednog klinca odakle je.
- Pa, odavde, kaže, iz Podgajaca... joj, ja sam od tamo, a ovdje u Svetom Đurađu idem samo u školu!
SMRT DOLAZI S LEĐA
Hodam ja tako jednom dugom ravnom cestom, tamo između Gata i Kitišanaca, kad odjednom nešto zviznu u moj šćap, gotovo me gurnu u jarak i odjuri strjelovitom brzinom. Bio je to automobil. Pretjecao je drugi auto, pa se malo zaigrao, udario u moj šćap i za dlaku me promašio. Šćap je odletio pedesetak metara daleko, jedva sam ga našao na livadi.
Hvala na pitanju, meni nije ništa, čak nisam imao vremena ni osjetiti strah.
Hodam lijevom stranom cestom, kako je pravilno. Tako kontroliram promet. Kad je gužva na cesti, skrenem u jarak i sve je O.K. Ni u snu nisam očekivao opasnost s leđa. Tako, ako netko neoprezan naleti na mene, neću ni znati. U to sam se jučer uvjerio. Kad sam postao svjestan što se događa, onaj je automobil bio već daleko, tako da nisam osjetio ni strah.
Ako mi je poslije toga postalo išta jasnije, onda je to da ovim cestama vozači zaista neoprzeno jure nedopuštenom brzinom. Čak sam se i ja kretao brzinom, gdjegdje i do osam kilometara na sat. Cesta je ravna, kao da vas zove da pritisnete gas. Međutim, ovdje su ceste loše. Nisu građene za bjesumučne trke. Zato su ovdje nesreće česte i vrlo teške.
OD PILANE DO GRADA
Što reći o mladom gradu, koji je nastao 1884. godine izgradnjom pilane i nekoliko kuća? Ta pilana i tih nekoliko kuća su povijest Belišća.
Danas je to grad s oko 12.000 stanovnika. Manji dio mještana bavi se poljoprivredom, premda se poljoprivredne površine prostiru na dvije trećine ukupne površine grada. Većina od gotovo tri tisuće zaposlenih radi u negdašnjoj pilani, to jest u industriji papira i ambalaže u tvrtki Belišće d.d. koja je sljednik tvrtke S.H. Gutmann, utemeljitelja industrije i mjesta Belišća. Kažu da je Belišće grad papira i sporta. I to s pravom, jer sportski uspjesi Belišćana mjere se svjetskim i olimpijskim zlatom. Naravno, riječ je o Matiji Ljubeku i belišćanskim kuglačima.
Iz Belišća je, ako niste znali, Sigmund Romberg, glasoviti svjetski skladatelj opereta, mujzikla i glazbenih revija. Zato nije čudo da u Belišću, od samih početaka, njeguje dramsku i glazbenu umjetnost. Dakako, amaterski u Amaterskom kazalištu.
Eto, a sve je počelo s običnom pilanom i nekoliko kuća.
STAR I PRIJATAN GRAD NAŠE PANONIJE
Matija Petar Katančić davno je napisao: Mene je dakle rodilo poštovano Valpovo,/
Star i prijatan grad naše Panonije/ Želim da slavan ostane kroz tisuću godina.
Jest da je Katančića u jednoj polemici jedan drugi Matija, Reljković, Slavonac iz Svinjara, nazvao aždahom sedmoglavom, ali, kad zaboravimo njihove književne svađe, onda ostaje njihovo zaista vrijedno djelo. Zato se valja pokloniti Valpovu i javiti poštovanom Katančiću da je njegovo rodno mjesto bolje nego ikad dosad.
Ima u tom gradu davne kulture.
Ovdje se živjelo još u mlađem kamenom dobu, pa u doba Rima i tako sve do danas. Vlast se mijenjala u burnoj prošlosti, a stanovništvo je radilo i privređivalo. I ostavljalo svojim nasljednicima.
Recimo, valpovački park nastao prije gotovo 200 godina, jedan je od najvrednijih primjera pejzažno-parkovne arhitekture u nas. U njemu raste u mirnom suživotu 144 vrste drveća i ukrasnog grmlja i više od 300 vrsta različitog bilja.. Tu je i dvorac Normann-Prandau, pa župna crkva i kapelica Sv. Roka iz 18. stoljeća
Ta kultura prenijela se i u novo vrijeme. Pogledajte samo glavni trg. To je zapravo pozornica na kojoj se odvija sav život. Kafići, jedan do drugoga u polukrugu. Na ulicama mladost i radost.
U ovim kriznim naftnim vremenima, lijepo je znati da kraj Valpova dobro rade nalazišta nafte koja su povezana u polje Bizovac i polje Štefkovica.
PAS KOJI JE VOLIO SENDVIČE
U Parku prirode na ulazu u Petrijevce htio mi se u hodanju pridružiti jedan zaista lijep pas. Malo sam ga pomazio, dao mu pola svoga sendviča i on se uputio za mnom. Dva sam ga puta vodio natrag, a on se oba puta vraćao.
Treći put sam se poslužio lukavstvom. Odveo sam ga natrag i bacio u grmlje sendvič sa šunkericom. I dok se on u grmlju častio, ja sam zbrisao na drugu stranu ceste, ušao u jedno dvorište i pogledavao na cestu.
Nije ga bilo. Vrag jedan, htio je sendvič, a ne moju ljubav.
A kad sam već kod pasa, evo natpisa s fotografijom. Oštar pas može katkada biti i lav, pa zašto zec katkada ne bi bio vuk, pitam ja svoju virtualnu unučicu Ifu.
JOSIPOVAC
Josipovac je dug kao dug život. Vjerojatno sam zato ovdje susretao najviše staraca, kako pod konac dana i života uživaju u toplom suncu. A nedaleko ovih staraca je Dom, kojeg je izgradio arhitekt Ignac Fischer davne 1914. godine. Dom je humanitarnog tipa koji godišnje primi 120-tero djece do šest godina starosti i 15 majki s djecom.
Naravno djeca ne ostaju ovdje zauvijek. Josipovac godišnje primi 120 – 140 djece, od čega šezdesetak klinaca stigne neposredno iz rodilišta. Tijekom godine, Josipovac zbrine gotovo sve kline: četrdesetak se posvoji, pedesetak se vraća roditeljima, dvadesetak ide na udomiteljstvo, a desetak u specijalizirane ustanove.
Josipovac je osim po svome humanitarnom djelovanju, poznat i kao nalazište prahistorijskog čovjeka, vršnjaka Krapinskog pračovjeka. Ne znam jesu li praljudi iz Krapine posjećivali prahistorijske kolegice i kolege iz Josipovca.
KARAŠICA
Valja znati da je Karašica vrlo važna rijeka za život u ovome kraju.
Nažalost, rijeka Karašica polako umire i pretvara se u baru. To se pokazuje, kako piše biolog Zdravko Pavlović, pojavom organskih vrsta, kao što je barska leća, žuti lokvanj, trska, mrijesnjak, zelene žabe. Naime, Karašica je spora. Ona, kao i ja, nikud ne žuri. A ta sporost, sama po sebi, utječe na to da se pretvara u baru. Kkao što se ja pretvaram u starca. Kad tome dodamo onaj zločesti ljudski faktor, one zle stričeke koji onečišćuju sav okoliš oko sebe, onda se zaista možemo zabrinuti za jednu od najvažnijih slavonskih rijeka.
Nikad ne volim biti u pravu. Zato bih volio, kad je riječ o Karašici, da se varam.
Susreo sam se s Karašicom još kad sam prolazio pokraj Čađavice. Jučer sam je prelazio nekoliko puta, sve dok se nije skrila u Dravi, nešto više Josipovca.
Karašica me kao vjerna ljuba pratila kad sam prolazio kroz Črnkovce, Gat, pokraj Belišća, kroz Valpovo (gdje sam je tri puta prelazio), onda nešto niže u Ladimirevcima i – napokon sam je posljednji put prešao kod Petrijevca.
Ona je otišla dalje svojim koritom, a ja svojom cestom.
Ona se sastala s Dravom, a ja s Osijekom.
|
- 19:43 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
NEDJELJNI OPROŠTAJ OD NAŠICA
U nedjelju sam napustio Našice. Lijepo spakirao stvari, ostavio ih na recepciji hotela Park i krenuo put Sportske dvorane, gdje se održava košarkaški turnir kadetkinja u čast oslobođenja Našica.
Kad tamo... što?
NEOČEKIVAN SUSRET S BELIM
Kad tamo, na Pejačevićevu trgu moj prijatelj Beli, (Željko Belič, režiser na HTV koji je posljednje dvije godine režirao tridesetak emisija po mojim scenarijima) snima film o Našicama. Naime, na ovogodišnjem natječaju za najuređeniji grad, Našice su osvojile treće mjesto, pa Turistički savez snima priloge o svakom od nagrađenih gradova. A kud ćeš boljeg režisera od Belića koji je o Našicama snimio, mogao bih reći – popriličnu teveteku dokumentarnih itd. filmova.
Beli me zamolio da glumim pješaka, a budući da sam pješak, nisam ni trebao glumiti. Prošao sam mu kroz i pokraj kamere i, tako je završila moja pječaška glumačka karijera kod Belog.
Naravno da sam susret ovjekovječio. Kad sve prođe, Beli će sa svojom ekipom uvijek biti na ovoj stranici, pa će ga njegovi prapraunuci moći gledati na Blogu.
LJUPKE MLADE KOŠARKAŠICE
Košarkaški turnir kadetkinja održava se u Našicama svake godine u čast Oslobođenja Našica. Klinke, sve vrsne košarkašice, dolaze sa svih strana, jer su Našice, među sportašima, poznate kao vrlo gostoljubiv grad, pa svi vole ovamo doći. Turnir ima međunarodni značaj, budući da na njemu sudjeluju zaista vrsne košarkašice-klinke (šesnaestogodišnjakinje i mlađe).
Košarkašice Našica su vrlo talentirane, pa se računa da će ova generacija mladih Našičanki uskoro igrati značajnu ulogu u hrvatskoj ženskoj košarki, tim više što je njihov trener mlad i ambiciozan košarkaški stručnjak.
Bile su tu i mlade dame iz Zagreba, a sve su spremno pozirale za ljubitelje ženske košarke.
Ja mislim da ove mlade dame treba zapamtiti, jer ćemo ih uskoro o njima čitati na sportskim stranicama novina, a vjerujem da ćemo ih i gledati u izravnim TV prijenosima.
SLIKAR, DIREKTOR, PRIJATELJ, A NAJPRIJE - OTAC
Vratio sam se u hotel i susreo Srećka Perkovića. Žurio je u Feričance na likovnu koloniju.
Srećko je poseban čovjek. O njegovu slikarstvu govori činjenica da proda sve što naslika. Kaže da slika samo ono što vidi, a to što vidi nastoji vjerno prenijeti na platno ili papir. U Feričance ide samo zato što u tamošnjoj galeriji nema ni jednog njegova djela. A nema ga zato što se proda. Pa ove godine ide tamo nadajući se da Feričanci neće prodati njegov ovogodišnji rad.
Kad kažem poseban, onda mislim na to što mu je radno mjesto, direktor Turističke zajednice, u hotelu. Tu provodi cijele dane. Tko god dođe ovamo, a dolaze mnogi, vidjet će uvijek nasmijanog čovjeka kojega poznaju i poštuju svi Našičani, Gosti hotela mogu uživati u izravnom promatranju kako nastaje likovno djelo, jer Srećko veći dio vremena provodi za hotelskim stolom u restoranu ili na terasi hotelskog kafića i – slika.
Ali, Srećko je i brižan samohrani otac. Nije razveden, nego udovac. Žena mu je umrla pri porodu drugog djeteta, a on se više nije ženio. Pa je djeci i otac i majka, što je vrlo zahtjevna uloga. Njemački pisac Paul Jean kaže da je otac svjetlost, a majka toplina.
Eto, zato iz Srećka zrači ona vedra očinska svjetlost i nježna majčinska toplina.
KAPRALJEVIĆ
A onda sam se natovario s ruksacima (komada - 2) i krenuo.
I na terasi hotela susreo Antuna Kapraljevića, saborskoga zastupnika.
Kapraljević je rodom iz Feričanaca (gdje sam pio glasovitu Frankovku, vino kojega okus još ćutim, premda je od tada prošlo dvije godine).
Kad god uhvati malo slobodnoga vremena Kapraljević svrati u svoj rodni kraj.
Pozdravili smo se srdačno i popričali malo o svemu i svačemu. Na odlasku, pozvao sam ga k sebi u goste na cestu. Obećao je da će doći, premda ne može dugo hodati, jer je imao infarkt.
I, onda sam napokon otišao u Donji Miholjac, odakle ću krenuti put Osijeka
|
- 09:18 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
VIROVITIČKI POLUMARATON
Sad, kad je sve prošlo mogu reći da sam Virovitički maraton jedva prohodao, premda je staza bila dosta kraća od mnogih dionica koje sam dosad prošao. Ovih se dana baš i ne osjećam najbolje, još plaćam kišu koja me je okupala na putu za Donji Miholjac.
Bilo kako bilo, u Virovitici sam se našao s Ljerkom Vitez. Nažalost, nas smo dvoje bili jedini pješaci.
PUT PREMA BARCSU
Naši domaćini, gradonačelnik Virovitice Zvonko Kožnjak i predsjednik Turističke zajednice Virovitice Zdenko Hercigonja, lijepo nas dočekaše i počastiše. Pokušao sam fotografijama prenijeti ozračje koje je toga dana vladalo Viroviticom. U parku, tamo kod bazena, nasuprot virovitičke gimnazije, mađarska ekipa kuhara pripremala se na kuhanje mađarskoga gulaša u ogromnom kotlu od 600 litara.
Jedan od organizatora Virovitičkoga polumaratona, Istvan Jankovics, automobilom nas je odveo u Barcs, gradić od desetak tisuća stanovnika, prilično uredan i gotovo prazan. Vožnja je bila kratka i brza. I nezanimljiva.
SUSRET S HRVATOM IZ KUTINE
Odveo nas je do sustava otvorenih bazena koji zaista sjajno izgledaju. Barcs su poznate mađarske toplice. Međutim, premda je dan bio vrlo lijep, kupača gotovo da i nije bilo.
Primijetili smo da se bazeni dograđuju. Naš nam domaćin objasni da se gradi zimski bazen. Očekuje se da će radovi biti brzo gotovi i da će novi bazen biti otvoren do ovogodišnjeg Božića.
Prošetali smo gradom do mjesta gdje je start za utrku.
Ono što sam vidio, to sam fotografirao. Uglavnom lijepe kuće, prazne kafiće i trgovine, prazne ulice...
Na startu nam je prišao čovjek s djetetom. Naš čovjek iz Kutine, prepoznao je moj šćap i prišao nam. Žali se na život u Mađarskoj. Kaže da je naša država za Mađarsku pravi Eldorado, unatoč tome što je Mađarska u Europi, a mi već godinu dana nagađamo kad će početi pregovori za naš ulazak u tu istu Europu.
START
I, krenuli smo sa starta i odmah skrenuli prema tržnici, te okolnim putem opet stigli na cestu za Viroviticu.
Na granici nas dočekaši najprije ljubazni mađarski carinici koje sam fotografirao. Na našoj strani skupina biciklista čeka gradonačelnike Virovitice i Barcsa, koji će na biciklima prevaliti put koji ćemo mi propješačiti, a više od 200 natjecatelja pretrčati.
GRADONAČELNICI NA BICIKLIMA
Nakon što nas poslikaše za Virovitičke novine, nas dvoje krenusmo prema Virovitici.
Prije nego što smo skrenuli na sporedni put, sustigoše nas biciklisti. Uspio sam fotografirati dva gradonačelnika. Za tu su prigodu svečano zaustavili bicikle i pozirali mi. Ostali biciklisti projurili su pokraj nas kao da su pravi profesionalcci na nekoj od čuvenih svjetskih biciklističkih utrka.
OKOLO KERE
Kod Terezinog Polja skrenusmo na sporedni put, pa seoskim putevima prođosmo kroz Katinku i Veliko Polje, da bismo se kod Gornjeg Bazja vratili na glavnu cestu.
Hodali smo zajedno i kupili orahe u najlon vrećicu. Nismo se baš naročito žurili, jer smo se oboje nadali da ćemo pobijediti u brzo-hodajućem finišu.
CILJ
Kilometar pred ciljem počeli su nas sustizati najbrži trkači. Startali su više od tri sata poslije nas. Među publikom, tamo na samom ulazu u Viroviticu, dočekao nas je Dalibor, koji je s nama dopješačio do cilja. Pred ciljom, dok nam je publika pljeskala, a službeni spiker bodrio, Lela me je pretekla, kako reeče spiker, i pobijedila me za prsa.
INTERVJU
Na pozornici ispred cilja, voditelj me je predstavio brojnim građanima u kraćem intervjuu u kojem sam rekao da će ime Blogera ostati vječno zapisano u listu pobjednika u pješačkom nadmetanju. Jer uvjerljivo stići drugi, od dva natjecatelja, u istom vremenu s pobjednicom, daje mi za pravo da se proglasim muškim pobjednikom. Naime, na cilj prije mene nije stigao ni jedan muškarac-pješak.
Priznao sam da mi je drago što je pobijedila moja učenica i što joj pripada zaslužena nagrada, gromoglasan pljesak i plaketa grada Virovitice.
GULAŠ
A onda smo brzim hodom, zajedno s Daliborom krenuli put Gulaša.
Gulaš je bio tako dobar, da se Dalibor jedva od njega oprostio. Fotografirao ga je, tepao mu nježno i napokon pojeo. A onda je otišao po drugu porciju, prema kojoj je bio isto nježan i brižan. I koju je također pojeo. U očima sam mu vidio da mu je žao što ne može smazati i treću porciju.
Nakon gulaša Ljerka je otišla u Zagreb. Vlakom, kao što je i došla, a Dalibor i ja prođosmo svečano ukrašenom Viroviticom.
POZNANSTVO S MINISTROM KIRINOM
Na tribini sam upoznao Dalibora s gradonačelnikom Zvonkom Kožnjakom i Zdenkom Hercigonjom, a gradonačelnik je nas dvojicu upoznao s bivšim gradonačelnikom Virovitice i sadašnjim ministrom MUP-a, Ivicom Kirinom.
S ministrom smo se zadržali u kraćem razgovoru. Uspio sam ministra nagovoriti da mi se pridruži na pješačenju i on je obećao da će mi se uskoro javiti.
Potom je Dalibor, onako sit i zadovoljan, otišao u svoj Đurđevac, a ja sam se još malo družio. Potom me je, službenim automobilom, jedan od članova gradskiog poglavarstva, odvezao u Našice.
Poslije svega, krevet mi je izgledaao kao Edenski vrt.
|
- 06:13 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
NAŠIČKI SUSRETI
- Ovdje, u manjim gradovima i prigradskim naseljima, gdje se svi poznajemo, priča mi slikar Srećko Perković, dok mu pogled pažljivo prati ruku koja slika, živi se život sasvim drukčije nego u velikim gradovima, gdje se ni susjedi ne poznaju. Zato uvijek svi znamo kad se nešto neuobičajeno dogodi. Kao što nam se dogodio, recimo – Zoološki vrt u Našičkom Markovcu. Jesi li bio u Zoou? Ruka mu zastade, a oči me upitno pogledaju.
ZOO ILI PRIČA O JEDNOJ LJUBAVI
Naravno da nisam. Nisam ni znao da u Našicama postoji Zoološki vrt. To priznah prijatelju, a on me uputi prema obitelji Bizik, koju već punih 51 godinu radosno posjećuju sva Našićka djeca, jer u njihovu dvorištu i vrtu mogu uživo vidjeti mnoge životinje.
Da, da... počelo je 1951. godine, od onih prvih kupljenih golubova i zečeva. A onda su kaveze u prostranom dvorištu dobile brojne ptice grabljivice, fazani i plovke.
I tako ljubav prema životinjama preraste u strast. Da bi zadovoljili interes svojih sugrađana i obveselili radoznalu našičku djecu, obitelj Bizik je počela nabavljati i životinje izvan našičkog okruga, zatim izvan hrvatskoga okružja, potom i razne egzotične zvijeri.
Dvorište je postalo premalo, pa je obitelj Bizik proširila životinjske nastambe i na poprilično veliki vrt.
Danas je to popriličan životinjski park. Tu ćete vidjeti mnoge dobro njegovanje životinje: od tigrova do gmazova, od papagaja do orlova, od domaćih lisica i vukova, do američkog grizlija, od naših do afričkih i južnoameričkih zmija, od domaćih koza do australskih klokana...
A, ono što je najzanimljivije, zoološki vrt radi kad god dođete. Vrata su otvorena, a ispred kuće dočekat će vas uvijek ljubazna domaćica i ona šarena ara, papagaj koji je, samo zbog vas, odletio iz križaljke i sletio na granu ispred kuće ljubitelja životinja Bizik.
DANI SLAVONSKE ŠUME
Našičani vole biti originalni. Kad su razmišljali da u svome mjestu ugoste neki od festivala, dugo su promišljali – koji? Neki gradovi imaju festivale zabavne i etno glazbe, neki mode, neki festivale ženske ljepote itd.
A Našičani se dosjetiše i organiziraše festival – Dani slavonske šume.
Jer osim vrijednih ljudi, i golemih obrađenih polja i vinograda, Slavonci su odavno poznati i po šumama.
Priznajte, kad god čujete za hrast, odmah vam padne naum – Slavonija i beskrajne šume u kojima slavonske svinje uživaju u obilnim i debelim žirevima, a ljubitelji šuma u zdravim šetnjama.
Dani hrvatske šume ponovo su oživljeni, u organizaciji Turističke zajednice i ogranka Matice hrvatske iz Našica, 2001. godine. Osnovna namjera festivala je bila da upozori svekoliku našu javnost na prirodoslovnu baštinu, koju su mnogi stoljećima nemilosrdno iskorištavali.
I tako je iz Našica krenula inicijativa za spas hrvatske prirodne baštine.
U sklopu festivala održavaju brojni okrugli stolovi, izložbe slika, fotografija, opreme i lovačkih trofeja. Tu se natječu najbolje drvosječe, gljivari, pčelari, strjeličari, ribiči, lovci... U sklopu festivala organizira se natjecanja u kuhanju čobanca i fiš-paprikaša. Za trajanja Festivala možete upisati čak i u školu jahanja, ako ste jahački nepismeni.
Ove sam godine zakasnio na Festivala svega nekoliko dana. Iduće godine neću. Već sam u svoj podsjetnik upisao: početak rujna 2006. godine – festival Dani slavonske šume u Našicama!
KONCERT BORISA ĆIRE GAŠPARCA
Kad sam se u petak popodne, onako bolestan, vratio s kratke šetnje od sedamnaestak kilometara, koliko ima do zoološkog vrta, jezera Lapovac i natrag, do groblja na kojem sam uz bistu Našičke princeze, Dore Pejačević, stavio rumenu ružu, iznenadio sam se ugledavši, u društvu Srećka Perkoviča, Ćiru Gašparca i njegovu ljupku ženu Lovorku.
- Što ti radiš tu?, izgovorismo uglas.
Objasnio sam Ćiri da sam stigao, evo i do Našica, a on meni reče da navečer ima koncert u sklopu proslave Oslobođenja Našica.
I zaista, navečer na Pejačevićevu prepunom trgu, Ćiro je pjevao gotovo do pola noći.
Ono što je vrijedno zabilježiti, nikome nije smetala njegova pjesma, nitko se nije ni bunio na glasan razglas. A, zapravo, nitko se nije ni mogao buniti, jer su svi izašli na Trg i uživali u pjesmi i druženju. Čak sam i ja, onako bolestan, izašao iz tople postelje, a Ćiro je jednu pjesmu otpjevao u duetu s mojim čuvenim šćapom, što sam i ovjekovječio.
RUKOMETNA ANEGDOTA
Zaboravih reći da su Našice i grad sporta. Naročito rukometa i košarke. Ovih dana održava se košarkaški turnir kadetkinja turnir, pa ću, danas, u nedjelju, pogledati finalnu utakmicu.
A kad sam već kod sporta, prisjetio sam se jednog televizijskog snimanja u sportskoj dvorani Županje. Još je bio rat, po Županji su još padale topovske granate, a mi smo snimali zabavnu emisiju. Štoviše, izravno.
I, dok je tehničko televizijsko osoblje pripremalo pozornicu, Branko Uvodić, za kojeg rekoh da je rođeni Našičanin, reče mi da stanem na rukometni gol. Kao, on će malo isprobati moje golmanske sposobnosti. Dobro, nisam ja neki golman, ali sam mislio da ni Branko nije neki rukometaš.
Vraga nije! Branko je bio odličan rukometaš u Našicama. Štoviše, proricali su mu veliku rukometnu karijeru.
I što da kažem. Nisam obranio ni jednu loptu. Sve su završavale u mreži. Ono što sam upamtio je vjetar koji bi mi udario u lice kad god bi koja Brankova lopta proletjela pokraj moje glave. Vjetar je bio toliko jak da sam se – prehladio.
NOVI BLOGER
Bilo je u Našicama i veselih nesporazuma. U petak popodne reče mi Srećko Perković da su se raspitivali za mene iz Gradskog poglavarstva. Nije važno što sam tog petka bio u Poglavarstvu, što sam razgovarao s gradonačelnikom Rončevićem, što sam upoznao i ugodno družio se s pročelnikom Davorinom Dvoržakom... Ipak se javio netko kome je bilo sumnjnivo moje hodanje sa štapinom i često zastajkivanje da bih fotografirao ovo ili ono.
Naravno, Srećko je začas sve objasnio. Štoviše, uputio me k sumnjalu i ja se nađoh u Eurohercu. Tamo sam upoznao Vanju Prošića, ugodnog mladog čovjeka i šefa ove podružnice. Predstavio sam se kao sumnjiv tip, a on se nasmijao.
- Nisam znao kako da vas upoznam, rekao mi je, pa sam isprovocirao priču, jer sam znao da ćete samo tako doći do mene.
I, tako, riječ po riječ i – uspio sam Vanju uvjeriti da otvori svoj Blog i na njemu objasni sve svoje sumnje glede mene.
Uto stigoše i neki zajednički nam prijatelji i – moj se boravak neočekivano produžio za jedan dan.
Jer sam obećao da ću u nedjelju, to jest danas, doći na rečeni košarkaški turnir.
Evo me, momci, dolazim. I to samo zato što igraju mlade košarkašice!
|
- 08:22 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
LIJEPO I ZATO ŠTO...
Jutros sam rano imao zakazan razgovor s gradonačelnikom Našica, dr. Zdravkom Rončevićem. Gradonačelnik počinje raditi isto kad i Pero pekar. U pet ujutro.
Dobro, nije baš u pet, ali u sedam ujutro, kad smo dogovorili čvenk, već je bio u punom pogonu.
A ja sam se jutros jedva digao, izmučen visokom temperaturom. Popio sam valjda nekoliko kilograma raznih tableta za snizavanje povišene tjelesne temperature, pa se bojim da ću se moguće i potpuno ohladiti.
Razgovor smo počeli s onim klasičnim, nevjerojatno inteligentnim pitanjem:
- Kako je biti gradonačelnik Našica?
- Lijepo, pogledao me gradonačelnik, čini mi se ipak malo šeretski. A njegove oči kao da mi govore: kakvo pitanje, takav i odgovor.
Poslije, u dugom razgovoru saznah da ono lijepo sadrži u sebi sve moguće konotacije.
Kao, lijepo je zato što se u ovako malom gradiću svi poznajemo, pa ne možemo jedan drugome folirati;
lijepo i zato što si u svome gradu u kojem imaš dječačkih i mladenačkih uspomena, a selekcija pamćenja nam je takva da uvijek pamtimo samo što je bilo dobro;
lijepo i zato što su Našice povijesan grad;
lijepo i zato što smo imali i imamo Našičku princezu, Doru Pejačević;
lijepo i zato što držimo do obrazovanja, pa nije čudo da je iz ovdašnje sredine potekao čovjek koji je u Hrvatskoj izgradio najviše škola, Izidor Kršnjavi;
lijepo i zato što grad nastoji da ovdašnjici žive što bolje;
lijepo i zato što drže do mladih, pa grad svake godine stipendira na visokim školama tridesetero mladih sugrađana, vodeći računa o tome da stipendisti budu izabrani među najboljima, a pazi se i na socijalnu strukturu;
lijepo i zato što imaju srednju školu i bolnicu, s tim rješavaju mnoge probleme;
lijepo i zato što su im preci ostavili pravo bogatstvo kao nasljeđe:
lijepo i zato što su potpisali ugovor s Pejačevićima i otkupili dio njihove zemlje, dolje na putu prema Donjem Miholjcu, koju već pretvaraju u poslovnu zonu;
lijepo i zato što Cementara, i ne samo ona, dobro radi;
lijepo i zato što imaju jezero Lapovac s neograničenim količinama pitke vode;
lijepo i zato što se gradi obilaznica;
lijepo i zato što Našičani sebi grade najbolje, a onda to najbolje nude vikend-turistima, jer Našice su idealan grad za sve one koji žele provesti ugodan vikend, s dobrim provodom;
lijepo itd.
Uvijek sam govorio da su gradonačelnici najbolji turistički vodiči. Odavno nisam doživio da netko s toliko malo riječi opiše toliko veliku ljubav prema svome gradu.
- Meni je žao što nemam više vremena pa da budem pravi domaćin takvom putniku kakav ste vi. Ovih dana imam previše obveza, a vidim i da ste se snašli i bez mene, zaključio je naše ranojutarnje druženje simpatični Zdravko Rončević, liječnik za sve ljude i gradonačelnik Našica.
|
- 17:40 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
DRAMA PRED DONJIM MIHOLJCEM
Ne zaboravite! Sutra je Virovitički polumaraton. Hodat ćemo od Barcsa u Mađarskoj do Virovitice. Svega 17 kilometara. Ako ste zainteresirani, dođite pred Gradsko poglavarstvo do 11 sati. Tamo ću vas čekati, a onda idemo Barscs, gdje ćemo se pješke uputiti za Viroviticu točno u podne.
Dan je počeo normalno: siv i kišovit. Zakasnio sam na dogovoreni čvenk s gradonačelnikom Zdravkom Rončevićem. Kad sam stigao, on je već imao sastanak užeg kolegija. Rončevićeva ljubazna tajnica dopustila mi je da upadnem na sastanak Kabineta, e ne bi li se dogovorio za sutrašnju šetnju Našicama.
Gradonačelnik je bio ljubazan, a ja sam sretan otišao u hotel Park popiti kavu s prijateljom Srećkom Perkovićem.
DAMA S GROZDOM DOBRODOŠLICE
I onda krenuh.
Kiša je padala, a ja sam mislio da će brže stati ako budem brže hodao.
Prvih tri sata držao sam tempo od 6 km. Oko podne popustio sam, ali ipak držao puna dva sata vratolomnu brzinu od 5 km. Iza mene su ostajala duga naselja Velimirovac, Gabrilovac, Pribiševci, Klokočevci, Malinovac, Dolače, Magadenovac. Hodao sam tom beskrajno dugom i ravnom cestom i kratio vrijeme glasno pjevajući i gdjegdje u razgovoru s rijetkim prolaznicima. Valja zabilježiti jednu damu koja me, negdje u Klokočevcu dočekala ispred kuće s grozdom zrele lisabele.
KIŠA I UMOR BILI SU JAČI
A onda sam riknuo. Prije Poreča sam stao. Više se nije moglo.
Stajao sam svega nekoliko kilometara udaljen od Donjeg Miholjca na potpuno praznoj cesti, usred šume. Mokar kao vedri utopljenik. Voda mi je već tekla venama, a osječao sam kako mi se uvlači i u kosti.
Nigdje nadstrešnice.
A kiša i dalje neumoljivo pada.
Pokraj mene su prolazili automobili kao pokraj spomenika neuspjelom hodaču. A baš je danas dan hodanja. I, čuh li čuh, da se vozači mole, kad već voze na današnji Pješački Božić, da stanu kod umornih pješaka i pomognu im.
Nije bilo čak ni obične klupe na kojoj bih otpočinuo.
SPAS U POSLJEDNJI ČAS
Kad, sam već izgubio svaku nadu, kad je već ozbiljno prijetila opasnost da ću se nemoćan srušiti u jarak, pokraj mene se zaustavio automobil, a ljubazan glas vozača ponudi mi vožnju. Najprije ne odgovorih, jer sam mislio da sanjam, a potom, zahvalan, uđoh u automobil.
- Čovječe, dragi, zar i po ovakvom vremenu?, upitao me ljubazni vozač.
Slegnuo sam ramenima. Drhtao sam od hladnoće, pa je Stjepan, vozač s kojim sam se odmah upoznao, uključio grijanje.
Gotovo sam prokuhao, koliko sam bio mokar.
Ah, poželio sam da vožnja ne prestane do kraja života, da je uvijek ovako toplo.
Nažalost, sve što je lijepo traje kratko. Od koga sam to posljednji put čuo? Od Ivane ili Đurđice?
I eto tako stigoh u Donji Miholjac.
Bio sam živ i, nećete vjerovati, oporavljen.
Čovjek je čudna zvijerka. Misliš, lipsao je kao pretovarena raga, kad ono, eno ga čil i nov.
LJEPOTA DIVLJINE
A onda se uputih u pravcu prema izletištu Staroj Dravi, udaljenom svega dva kilometra. Dakako, u društvu sitne kiše i nešto krupnijih komaraca.
A Stara Drava je pravi raj za izletnike, ako zanemarimo komarce, i ribiče, jer je tu puno svakojake ribe, a o ljepoti divljine da i ne zborim.
DVORCI KAO ZAŠTITNI ZNAK
Donji Miholjac dobio je ime po crkvi posvećenoj Svetom Mihovilu. Pri se puta spominje u XI. stoljeću, ali, kako to već biva, područje je naseljeno od davnina. To je vrlo uredan grad s lijepim obiteljskim kućama. U jednoj od pokrajnih ulica snimio sam pravi nedavno izgrađen dvorac. Svratio sam u dvorište dvorca i tamo ugledao još jedan dvorac. Malen, i vrlo lijep. Pa se čini da su ta dva novosagrađena dvorca replika velikih dvoraca u središtu Donjeg Miholjca. Ta dva dvorca, povezana trijemom, privlače pažnju putnika-namjernika.
Prvi, onaj stariji, je prizemna vrlo dugačka kasnobarokna zgrada, a novi dvorac jednokatna historicistička građevina slikovitih pročelja.
Dvorci su okruženi velikim pejzažnim parkom u kojem se nalazi 110 različitih vrsti drveća i grmlja.
ANEGDOTA O GRADNJI DVORCA
Postoji legenda o bogatstvu grofa Mailathu Gradeći dvorac. U jednoj duhovitoj anegdoti grof Mailath, kao traži savjet od cara budući da se našao u nedoumici pri gradnji velebnog dvorca. Naime, htio je pod radne sobe obložiti zlatnicima, ali, kao ne može se odlučiti kako da ih okrene. Jer u jednom će slučaju gaziti po grbu Monarhije, a u drugom po Njegovu Veličanstvu. Zato moli cara za savjet. A Franjo Josip mu lakonski odgovara da zlatnike postavi sjekomice.
DVA SUSRETA
Bilježim i dva zanimljiva susreta. Jedan se dogodio kad sam snimao reklamnu ažurnost trgovine u središtu grada. Naime, u toj trgovini se reklamiraju davni hitovi Duška Lokina i Ivece Šerfezija, nažalost danas jednog od mojih pokojnih prijatelja. Kad sam završio snimanje, pokraj mene se zaustavio biciklist, uskliknuvši:
- Joj, vi ste onaj što hoda pješke!
Tako se upoznah se sa Zdravkom Kovačevićem, dobrim čovjekom, kako piše na posjetnici koju mi je poklonio. Zdravko prati moj put od početka. Zadržali smo se u kraćem razgovoru, kojem se pridružio i slučajni prolaznik.
Drugi susret je bio s policijom. Onako umoran, prošao sam kroz crveno svjetlo na neprometnom raskršću. I, naravno, policija me odmah zaustavila. Mislio sam da ću morati puhati u balon, toliko su bili strogi, dok su automobili vozili neupaljenih svjetala i parkirali kako se kome prohtije. No, uspio sam ih šarmirati i nisu mi naplatili kaznu, a nisam ni puhao u balon.
DOBAR KOROV
Donji Miholjac je danas lijep grad u kojem se, s obzirom na prilike, prilično dobro živi.
U jednom od kafića, kojih je u Donjem Miholjcu bezbroj, pitam stanovnike tko danas obitava u dvorcima, jer vidim da su naseljeni.
Odgovaraju: kažu – korov i Porezna uprava.
- Pa što ne istrijebite korov?, pitam.
- Zato što je dobar, odgovaraju uglas.
Naime, u dvorcima su smještene sve gradske službe, od Gradskog poglavarstva do Porezne uprave. A dobar korov je zapravo gradonačelnik Jozo Korov.
Kad sam se noću vratio u hotel Park u Našicama, sat vremena sam pustio vrući tuš da iz mene otjera nakupljenu hladnoću.
|
- 06:10 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
MALA NAŠIČKA PRIČA
U središte Našica ulazite blagom uzbrdicom. Jer središte Našica izgrađeno je, prije bi se reklo na uzvisini nego na brežuljku sjevernog podnožja Krndije, uz raskošni Pejačevićev dvorac.
Prvi se puta spominju kao Nekche, 1229. godine, ali život se ovdje veselo živio još od pradavnih vremena, što potvrđuju i arheološke iskopine. Ništa nije jučer nastalo, i ništa sutra neće završiti.
Nakon Templara, kao feudalni posjed Našice su u vlasništvu brojnih plemićkih obitelji (Aba, Gorjanski, Iločki), a od 1734. do 1945. bilo je u vlasništvu grofova Pejačevića.
Toliko o povijesti.
NAŠIČKI DIREKTORIJ
Uvijek sam rado dolazio ovamo. Imao sam sreću da me Branko Uvodić, koji je ovdje rođen, upoznao s mnogim Našićanima.
I tako, spustim se ujutro na kavu u kafić hotela i odmah sretnem prijatelja Srećka Perkovića, slikara i direktora Turističke zajednice. Sjedi Srećko u društvu dvojice umirovljenih Tihomira: slikara Marojevića i ribičke legende Anđelkovića. Falio je samo Branko Uvodić.
Ako ikad upoznate Srećka imat ćete rijetku čast razgovarati s njim o svemu i svačemu, a istodobno promatrati kako slika. Jer Srećko nikad nije na miru. Uvijek nešto mora raditi. Ako ne slika, eno ga u galeriji kako po tko zna koji put premješta slike s mjesta i mjesta, kao da svakoj slici traži prostor u kojoj će se slika lijepo osjećati.
Svako jutro k njemu na kavu svraćaju dva Tihomira, a mještani njihovo jutarnje druženje zovu – sastanak direktorija.
U tom sam se direktoriju dobro osjećao, ne samo zbog toga što su moja generacija. Momci su vrlo duhoviti, puni lijepih priča, pa ih je lijepo slušati.
U DRUŠTVU USPOMENA
Nakon druženja s Direktorijem, svratio sam u park dvorca Pejačević. Volim šetati tim znalački uređenim parkom.
Padala je tiha kišica, dolje na jezeru ribiči su sjedili i čekali da riba zagrize mamac, kroz park su žurili rijetki prolaznici, a ja sam zaista uživao. Nikamo nisam žurio, nigdje nisam morao stići. U tom je parku rasla Našićka princeza Dora Pejačević. Ovo je park njenih uspomena.
Dora, prva žena skladateljica u Hrvatskoj, rođena je u Budimpešti 1885. godine u obitelji hrvatskih banova, grofova Pejačević. Majka Lillika, od koje je naslijedila glazbeni dar, bila je vrsna vrsna pijanistica. Djetinjstvo je provela u dvorcu u Našicama. Glazbeno se školovala u Zagrebu, Dresdenu i Münchenu, u kojem umire vrlo mlada, 1921. godine. Iza sebe je ostavila bogat glazbeni opus, 58 djela. U dvorcu Pejačević, u koji sam svratio poslije šetnje, nalazi se njena spomen soba, obiteljske fotografije i dokumenti, notni zapisi, vrlo vrijedan glasovir, mramorno popesje Tuga i dijelovi pokućstva.
ANEGDOTA O KRŠNJAVOME
Dvorac je sad dobro Zavičajni muzej. Ako vas zanima, kliknite www.mdc.hr/nasice ukazat će vam se sva ljepota Dvorca Pejačević i Zavičajnog muzeja, pa i soba Izidora Kršnjavoga, povjesničara umjetnosti i slikara, a poznatog ministra za nastavu i bogoštovlje u vladi onog zločestog Mađara. Izidora spominjem zato što je izgradio najviše škola u Hrvatskoj. Naravno i brojne zgrade raznih institucija koje su danas spomenici kulture.
A tu je i anegdota koju sam pročitao u njegovim memoarima. Naime, u njegovo doba, tamo početkom 20. stoljeća, ni jedna učiteljica nije mogla dobiti posao, priča se, ako nije bila nježnja prema Izidoru. Muškarci bi dobili posao učitelja, također kažu, ako usluže erotici sklonog ministra nekom damom.
I, tako, neki mladić, čuvši za tu sklonost uvaženog ministra, pronađe neku laku damu u bordelu u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.
I dobi posao.
Poslije stanovitog vremena napisa pismo ministru u kojem mu kaže da je zadovoljan što je dobio posao.
A Izidor mu odgovori, koliko se sjećam: dragi mladiću, svi smo dobili što smo tražili. Vi ste dobili posao, dama novac, a ja – triper.
SVEČANOST
Jučer je bio Dan oslobođenja Našica. Naime, 21. rujna 1991. godine, Našićani su osvojili vojarnu JNA i tako se riješili neprijatelja. Jučer je obilježen taj dan ispred zgrade Gradskog poglavarstva. Svirala je Gradska glazba, a plesale mlade i šarmantne Našičke mažoretkinje. Okupili su se svi viđeniji Našićani, a gradonačelnik Zdravko Rončević održao je kratak i efektan govor ispred Spomenika braniteljima, gdje su položeni brojni vijenci i upaljene mnoge svijeće. Svečanost je završila zajedničkom molitvom.
Uostalom, mislim da fotografije zorno pokazuju kako je bilo na Pejačevićevu trgu, središtu Našica.
O Našicama će biti još priča, a sad hitam na sastanak s gradonačelnikom Rončevićem, a potom u Donji Miholjac. A možda se i vrijeme poboljša.
|
- 07:25 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
JOŠ JEDNA ŽUPANIJA JE PROHODANA
Valja mi se polako oprostiti od gostoljubive Orahovice. Zato sam jutros rano otišao na kavu kod Paje Vukelića u kafić njegova Diska.
JUTARNJA KAVICA S PAJOM
Pajo je zanimljiv čovjek. Svoj je život podijelio u nekoliko faza. Najprije doba sporta i školovanja. Potom obitelj. Idilu obiteljskog života narušila je velikosrpska agresija na Hrvatsku. Orahovica je bila posebno opasno područje, s obzirom na pravoslavna sela kojom je okružena. Kad je agresija zaustavljena, naš se Pajo našao kao šef osiguranja predsjednika Tuđmana. Poslije se vratio u Orahovicu. Postao je ugledan poslovan čovjek. Od onih davnih zanosa i želja, ostala je još samo obitelj. Pajo se misli oprostotiti od poslovnog svijeta i ponovo vratiti obitelji i sebi. Pokušavam ga odgovoriti, jer znam da je sposoban. Čini se da nisam uspio.
- Znaš, frka je. Pogodim posao, obavim ga, a umjesto da mi se plati rad kako je to u svijetu uobičajeno, umjesto novaca dobijem nekakvu kompenzaciju. Moram osnovati trgovačko poduzeće da bi prodao kompenzacijsku robu i tako došao do svojih novaca. Umoran sam od toga i polako ću se povući natrag u svoj život.
GORAN & AMIR
U njegovu kafiću upoznao sam i dva branitelja Gorana Barića i Amira Jusufovića. Amir je umirovljenik. Živi od 1700 kuna mirovine. Dane provodi uzaludno se liječeći. Nekad je bio ugostitelj i volio bi ponovo raditi, jer ga ubija nerad.
Goran Barić je mlad, zdrav i snažan poljoprivrednik. Gaji jabuke i grožđe. Kad sam neki dan prolazio put Šumeđa vidio sam njegov vrlo uredan voćnjak i vinograd. Svojedobno je, kao branitelj, imao pravo na braniteljski poticajni kredit. Napisao je zahtjev za taj kredit koji mu je bio neophodan da bi unaprijedio svoje poljoprivredno gospodarstvo, ali odgovor nije dobio ni do danas.
Pajo mu kaže da mu je mogao pomoći, a Goran odgovara da je mislio da mu za to ne trebaju veze.
- Imao sam uvjete, nisam mislio da će mi biti potrebne još i veze, rekao je.
ODBOR ZA OPROŠTAJ
Poslije sam otišao po stvari u hotel. Tamo me dočekao Odbor za oproštaj: kuhar, konobari i Pavo, gazdin sin. Pavo mi nije dao da nosim onaj teški ruksak,
- Ja ću ti ga odvesti u Našice, rekao je.
Kuhar Zoran Putniković donio mi je pisani poklon za Juliere i ostale Blogere. Naime, i on je pročitao njenu želju i donio mi recept i staklenku ajvara. Recept prepisujem, a ajvar iz staklenke sam pojeo. Zaista je vrlo/vrlo ukusan!
JOŠ JEDAN RECEPT ZA JULIERE I BLOGERICE
Evo tog Zokijeva recepta:
10 kg paprike ispeći i oguliti
2 kg patlidžana, isto kao i papriku – ispeći i oguliti
Sve kasnije samljeti
1 kg mrkve skuhati i pasirati
1 litra paradajz-sosa
6 dcl ulja
Glavica bijelog luka
1 dcl šećera
Sol i feferoni po želju i ukusu
Na kraju se doda još 50 grama konzervansa.
U slast vam bilo.
SLATKI TERET
Prije nego što sam izašao iz Orahovice, svratio sam na obveznu jutarnju kavicu kod Crnog u Gradsku kavanu.
Odlazeći iz Orahovice, sa sobom sam u srcu ponio i Vladu Grgića Crnog, Pavu-Paju Vlahovića i obitelj Jović – Stanka i njegovu ženu, sina im Pavu i ljupku ženicu Marijanu i njihove slatke blizankinje, Zrinku i Tomislavu – ali to je slatki teret i lako se nosi.
ALEJE ORAHA
S kojeg god strane ulazite ili izlazite iz Orahovice, prolazite pokraj bezbroj oraha-krajputaša. Ispred svake kuće je barem jedan orah. Budući da su zreli, padaju sa stabla. Na vama je samo da se sagnete i pokupite onoliko koliko vam treba. Ja sam pokupio desetak komada. Poslije sam ih smazao s jabukama i grožđem, mirisnom lisabelom.
KIPARSKA KOLONIJA U ZDENCIMA
Prije dva dana, u hotelu Dukat, za ručka, prišao mi je neki dužnosnik općine Zdenci. Pri upoznavanju, rekao je i ime, ali ime baš i nisam razumio i zapamtio. Gospodin me upoznao s kiparima 3. kiparske kolonije u Zdencima. Rekao je da me vidio u Zdencima neki dan, ali da me svejedno moli da još jednom svratim i Blogerima predstavim kipare i njihova buduća djela.
- Poslije vas častim s ručkom, dodao je na kraju.
I, što ću, kad sam kao ona dama koja nije nikoga odbila. I, premda je bio krasni kišni dan, uputio sam se u Našice preko Zdenaca, to jest prilično okolo.
Tamo, kod nogometnog igrališta, naišao sam na osam kipara – Antuna Ferbežara Tonča, Ivicu Tovića, Miroslava Karača, Sašu Matkovića, Sinišu Tešankića, Matu Tijardovića, Ivana Forjana i Sašu Sermeka - kako iz debla debelih hrastova deljaju skulpture. Kod nekih se već nazire rezultat.
Mene je oduševio miris hrastovine.
Bijasmo se upoznali dan ranije, pa smo samo obnovili poznanstvo. Razgovarali smo o mome putu i njihovoj umjetnosti. Pitao sam kome će ostaviti gotove skulpture. Odgovoriše da skulpture ostaju Kiparskoj koloniji, to jest Zdencima. Pitao sam ih i koliko love dobijaju za svoj rad, a oni su me začuđeno pogledali: koja lova, gospodine blogomobilu?
Takvi smo mi umjetnici. Radimo za stan i hranu. I slavu onih koji su nas zvali da radimo badava.
PIZDEK
Poslije svratih u općinu da se zahvalim pozivu za ručak. Naime, dok hodam ne jedem. Ali, red je da se javim i ljubazno objasnim zašto ne mogu prihvatiti ručak.
Međutim, dotičnoga nije bilo. Tajnica pojma nije imala o mome dolasku, premda me zna, jer je o meni čitala u Virovitičkim novinama.
Rekao sam joj da poruči šefu da se volovi vežu za rogove, a ljudi za riječ. Samo se pizdeke ne može vezati ni za što.
I još da se pizdekima sve oprašta jer su pizdeki. Nadam se da će stanovnici Zdenaca prihvatiti ovaj nadimak, pa će gospodina, umjesto imenom, zvati onako kako i zaslužuje – Pizdek!
Jer zvati nekoga u goste i onda gosta ostaviti na cjedilu može samo - Pizdek!
NAPOKON, OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA
A onda se veselo uputih putem kroz Bankovce, Osilovac, Feričance, Donju Motčinu i evo me u Našicama.
|
- 08:18 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
NA MLADIMA SVIJET OSTAJE
Naravno, za boravka u Orahovici zanimalo me kako žive Orahovčani i jesu li zadovoljni. Za jutrašnjeg razgovora s mojim domaćinom Vladom Grgićem, alfom i omegom Ružica-grada i predsjednikom Turističke zajednice, načeo sam tu temu i evo razgovora.
UVIJEK SU JAČI ONI KOJI IDU NAPRIJED
- Ima li nade za mlade?
- Što se mene tiče, ja bih sve dao u ruke mladih stručnjaka. Mladi su školovani i zreli da sami sebi grade budućnost, jer i narodna poslovica kaže: Na mlađima svijet ostaje. Znate, mladi su oni koji vuku naprijed svugdje u svijetu, pa bi trebali u kod nas.
- Čuo sam da i vi pripadate onima koji orahovački brod vuku naprijed. Unatoč otporu nekih struktura. Tko će u tom navlačenju konopca budućnosti pobijediti?
- Naravno oni koji vuku naprijed. Uvijek su jači oni koji idu naprijed. Oni, naime, imaju viziju. Oni su optimisti. Oni znaju da može uvijek biti bolje. I žele to bolje. Malodušni bi zaustavili vrijeme. Budući da nikome do sada nije uspjelo zaustaviti vrijeme, neće ni oni. Projuhat će s vjetrom vremena.
- Kakav je stranački život?
- Ja ne pripadam ni jednoj stranci. Koliko vidim, svaka stranka navlači vodu na svoju vodenicu. A vrijeme vodenica je prošlo. Sad, hoćeš-nećeš, žito melješ u električnim mlinovima. Ja mislim da će se stranke morati okrenuti svojim biračima, da će poštovati njihove želje, a ne želje stranačke elite. U protivnom će nestati i s političke i sa đivotne scene.
- Gdje vidite budućnost?
- U školovanim mladićima i djevojkama. Znate, mi smo sretni što imamo srednju školu. Tamo klinci dobijaju osnovno znanje, znanje s kojim mogu startati u životu. Oni koji žele više – studiraju. Mi budućnost vidimo i u turizmu. Zato školujemo naše mlade. Ima ih dosta u Opatiji. Dođite nam za godinu-dvije. Vidjet ćete promjene.
KULTURA JE OSNOVA SVAKOG ŽIVOTA
Našem se razgovoru pridržio i Stanko Jović, predsjednik crkvaričkog KUD-a, kojeg sam davno upoznao za snimanja jedne TV emisije Branka Uvodića. Stanko je ugodan čovjek. Vlasnik je hotela Dukat u kojem sam se smjestio. S Vladom Grgićem izmjenjuje se na mjestu predsjednika Turističke zajednice. Ovih ga dana nisam viđao. Bio je sa svojim folklorašima u Subotici. Vratio se pun dobrih vibracija.
- Bilo je sjajno u Subotici. Družili smo se s tamošnjim Hrvatima i Mađarima. I mogu reći da nas je tamošnja, vrlo brojna publika, izvrsno prihvatila. Naš nastup na Paliću pratilo je nekoliko tisuća ljudi.
- Što vas toliko veže za tradicijsku kulturu?, pitam.
- S kulturom sve počinje i sve završava. Nastojim, koliko mogu, sačuvati tradicijsku kulturu, jer mi je stalo da mladi znaju što su i odakle su. Zato je naš ansambl mlad i vrlo brojan. Zdravim druženjem – znate, naši mladi ne troše ni drogu, ni alkohol, ni cigarete - poštivanjem davnih običaja, koji su nas održali, mi čuvamo staro i volimo novo. Dokazujemo, i to vrlo uspješno, da jedno ne negira drugo, nego upravo obratno – jedno se upotpunjuje drugim. Uostalom, vidjeli ste naše Crkvare. Mislite li da bi onako izgledali da ne držimo do kulture?
Što sam drugo mogao nego zabilježiti Stankove mudre riječi. Otpratio sam ga do hotela, ispred kojeg sam ga fotnuo sa sinom Pavom i produžio put škole.
NA SATU ZEMLJOPISA
Na rubu Orahovice, tamo na putu prema Ružica-gradu, smještene su, u jednoj golemoj zgradi, zračnoj i urednoj, osnovna i srednja škola. Naravno, kao i mnoge druge škole u ovoj županiji, i ova škola drži do eko-programa,
Kad uđete u zgradu, s desne strane vidite brojne pehare, osvojene na mnogim športskim natjecanjima. Dakle, mladi su Orahovčani dobri sportaši. A kakvi su učenici, pitam Marijana Brajnovića, profesora zemljopisa.
- Jako dobri, odgovara. Mladi su znatiželjni, a na nama je da im pobudimo znatiželju za predmete koje predajemo. Jeste li primijetili da su mnogo bolji učenici kod onih profesora koji svoj predmet znaju primjereno i zanimljivo prikazati učenicima? U njih nema loših đaka. Ja mislim da ni inače nema loših đaka. Ima zainteresiranih i manje zainteresiranih za neki predmet,
Potom me je profesor odveo u kabinet zemljopisa gdje je održao vrlo dojmljivo predavanje. Najprije je učenicima objasnio tko sam, što radim i zašto, a onda je uzeo moj šćap i ispričao još jednu zanimljivu zemljopisnu priču.
Profesore, svaka ti čast!
A sad polako krenimo put Našica. Polako i brzo, rekao bi jedan Salingerov junak.
|
- 06:26 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
PO ŽELJI BLOGERICE: RECEPT ZA AJVAR
Jutros - dobro, nije bilo baš jutro, jer je sat pokazivao nešto iza jedanaest – kad sam došao u orahovačku Gradsku kavanu na jutarnju kavicu, čekalo me iznenađenje. Najprije zato što me dočekao sam gazda Vlado Grgić, a zatim što je iz džepa izvadio recept kako se pravi orahovački ajvar.
- Neka tvoja čitateljica pitala te, u komentaru, za recept, pa evo... mislio sam da je iznenadimo i ispunimo želju.
Budući da se Crni voli šaliti, izvadio sam iz ruksaka laptopić.
I, zaista, princeza Juliere, pita za recept. A kad bilo tko od Blogera nešto traži od mene, onda ne mogu odoljeti. Osobito kad je riječ o dami kakva je Juliere, koja me pisanjem i fotografiranjem oduševljava.
I, evo, draga, uz dodrodušnu pomoć Crnog, za kojeg sam rekao da je plav i izgleda kao engleski aristokrat, recepta za pravi ajvar. Recept sam doslovno prepisao, baš onako kako je napisan:
3 kg crvene paprike prokuhati u sirćetu i vodi (3 litre vode i 1 litra octa) i samljeti.
kasnije dodat
2,5 litre kuhanog paradajza
4 dcl ulja
12 dkg šećera
2 žlice soli
2 dcl sirćeta
1 konzervans
Bijelog luka, sitno nasjeckanog, po želji.
Nasjeckati feferona, također po želji, ovisno volite li jače ili slabije ljuto.
Ako hoćete ovdašnji ajvar, onda, kaže Crni, pišite mu (ne treba posebna adresa, jer je on ikona Orahovice) i on će vam poslati ajvar pravo u Rim ili već kamo hoćete.
Nadam se da će i druge dame s Bloga koristiti ovaj recept, tim više što je baš doba spremanja ajvara.
Ja sam kušao ajvar, kojega recept donosim i, mogu reći – odličan je. Nije jako ljut, nego baš onako kako treba...
Dobar tek.
|
- 19:58 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
ORAHOVAČKI KRUG KIŠOM
Poslušao sam savjet Vlade Grgića, koga još zovu Crni, premda je aristrokratski plav, i odlučio prošetati oko Orahovice kako bi se uvjerio da je Ružica-grad Orahovica okružen nenadmašno lijepim prirodnim okolišem.
ŠETNJA KROZ OBLAKE
Vrijeme nije bilo baš najugodnije za šetnju. Kiša me je, kano vjerna ljuba, pratila svih 31 kilometara, koliko iznosi krug kojim sam danas okružio ovaj zeleni grad.
Zato sam se uputio najprije prema selu Duzluk, iznad kojeg se nalazi glasoviti kulturno-povijesni spomenik: manastir Sv. Nikole.
A da bi stigao do Manastira morao sam hodati i kroz oblake. Na cestu, tamo između 400 i 500 metara visine, spustili su se sivi oblaci. Nije mi to smetalo budući da odavno živim u oblacima. Snimio sam nekoliko fotografija da biste i sami vidjeli kako oblak jedan izgleda iznutra.
DAH DAVNINE U MANASTIRU
I, zaista, crkva i manastir su prva liga. Manastir je izgrađen davno. U okruženju park šume Papuka, ovdje je najprije izgrađen samostan pustinjačkog reda Sv. Augustina. Zapravo Sv. Pavla Pustinjaka, koji se još zvao Remeta. Još i danas jedan izvor iznad manastira nosi ime Remetinac. U ovom je živopisnom ambijent, ispod planinskog vijenca Sokolin, odvijao živ samostanski život redovnika pustinjaka. Kojima se s pravom pripisuju velike zasluge za našu kulturu i prosvjetu.
Dolaskom Turaka, koji su ovim područjem vladali stoljećeipo, pustinjaci su otišli, a na njihovo mjesto stigoše pravoslavci. Pri obnovi crkve, otkriveni su ostaci bivših stanovnika.
SUSRET
Slijedio je povratak kroz oblake dolje u Duzluk, a potom dug put kroz šumu i gdjekoji voćnjak, u Šumeđe, malo mjestašce jugoistočno od Orahovice.
Putem, kako to biva, susretoh tek jedan bračni par. Upravo su izlazili iz vrlo lijepe vikendice, s jezercetom koje im služi za ljetna osvježanja. U jezercetu ima i riba, pa se katkada pripreme gradele ili kotlić za fiš.
Domaćin mi kaže da ovo nije naš prvi susret. Vidio me još kad sam prolazio kroz Krapinske toplice.
PJESMOM PROTIV SAMOĆE
Uživao sam hodajući divnim krajobrazom. Vrijeme sam kratio pjevajući, katkad vrlo glasno, svakakve pjesme. Neke su bile i bezobrazne.
Kad sam pjevao takve proste pjesmice, vjerujte mi, stidio sam se sam pred sobom.
Pa sam znao i uši začepiti, samo da ne čujem prosti sadržaj.
CRKVARI
Crkvari. To je malo mjesto, istočno od Orahovice.
Za Crkvare sam prvi put čuo pišući scenarij za jednu od Uvodićevih emisija. Naime, u emisiji je nastupao KUD iz Crkvara, pa sam trebao napisati najavu. O Crkvarima ništa nisam znao. Informacije sam potražio u knjigama.
Tako sam saznao da je mjesto malo i staro. Čudio sam se kako tako malo mjesto može uzdržavati KUD. Jer Crkvari imaju samo malo više stanovnika nego članova KUD-a. A znamo koliko je skupo održavanje skupih narodnih nošnji.
Tajna je u bogatstvu sela i kulturnoj osvijenošći njihovih stanovika.
I, zaista, kad sam prolazio kroz Crkvare, sve oko mene zračilo je čistoćom i ljepotom. Kuće su lijepe i uredne, imanja uređena, korito potočića, koji protiče kroz selo, čisto je, bez ijednog otpatka, bez odbačenih najlon-vrećica...
POJEDEN REZULTAT UTAKMICE
Ništa manje lijepa i uredna nije bila ni Nova Jošava, nedaleko Crkvara.
Potom sam hodio kroz šumu, pa vinograde i eto me opet u Orahovici. Baš na vrijeme da prisustvujem natjecanju majstora u kuhanju fiš-paprikaša.
Naravno, glavni poticatelj ovakvih fešti je Vlado Grgić.
Ono što me začudilo je to da se natjecanje održavalo u središtu Orahovice. U prekrasnom parku.
Bilo je deset ekipa koji su se natjecali. U kotlićima je vrilo, a majstorice i majstori fiš-paprikaša su skrivečki stavljali začine, e ne bi li tako iznenadili stručni žiru (Zoran Putniković, Zvonko Šnidarčić i Marijan Hormung) i dočepali se velikog pobjedničkog pehara.
Publika se zabavljala raznim duhovitim komentarima. Moram reći da su Orahovčani vrlo duhoviti, domišljati, brzo misle, a još brže iskričavo odgovaraju.
Sad mi je jasno gdje je predsjednik Mesić učio bistru školu domišljatosti i duhovitosti.
Vlado Grgić kaže mi da se ovdje ljudi takvi rađaju.
- Kad se djeca rode, kaže, ne plaču. Smiju se. Po smijehu znamo tko su roditelji djeteta.
Točno u 17 sati proglašeni su pobjednici. Veliki zlatni pehar osvojila je ekipa iz Zdenaca.
U doba natjecanja, televizija je prenosila nogometnu utakmicu. Nogomet, čini se, nije zanimao Orahovčane. Pitao sam Crnog zašto.
- Zato, odgovorio je, što je puno bolje jesti ukusne rezultate najboljih majstora fiš-paprikaša, nego žvakati rezultate nogometnih utakmica. A vidjeli ste, i ovdje je bilo driblinga oko kotlića, prodora u tajne ukusa, vrhunskih obrana tajnih recepata, a ni jedan servirani centaršut, iz bilo kojeg kotlića, nije ostao nerealiziran, to jest – pojeden.
|
- 08:58 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
SJENE PROŠLOSTI I SJENE BUDUĆNOSTI
Ruševine Ružica-grada su fantastične.
Kad se uspnete strmom stazom i stupite među srednovjekovno kamenje, nađete se među debelim zidovima, negdje i devet metara širokim, vjerojatno najljepšeg grada na ovim prostorima u onim vremenima.
Hoću reći: ovdje se odjednom nađete u nekom drugom vremenu.
U nekom međuvremenu.
I tada u vama ožive davni ljudi i davna vremena. Pa vam se učini da odjednom na trgu starog grada susrećete žive sjene prošlosti. I shvatite da ste odjednom i vi postali ta davna prošlost. Pa kad sam u Ružica-gradu slučajno susreo dva mlada para, mislio sam da su i oni sjene prošlosti.
Srećom, nisu bili. Pred njima je duga budućnost.
Iznenadio sam se kad sam, gore na vrhu grada, primjetio da sam prevalio 2000 kilometara. A ni tada ne bih primijetio da se nisam pohvalio tim mladim Osječanima svojom informatičkom opremljenšću.
Osječani su zapravo Maja + Mario i Jelena + Tomislav. Svratili su ove subote u Ružica-grad da bi uživali u pogledu na Orahovicu i dalje, gotovo do Drave. Njih sam četvero zatekao gore. Pomogli su mi da se uspnem na sam vrh. Bili su mi vrlo simpa, mladi i zaljubljeni, pa sam u njihovu društvu razgledao sve prostorije negdašnjeg prilično velikog grada. Fotografirao sam ih, a poslije im na laptopiću pokazivao fotke. Bili su oduševljeni mojom tehničkom opremom. Pitao sam znaju li legende o nastanku grada. Znali su legendu o vili Ružici, koju je u zidine grada uzidao zločesti velmoža.
LEGENDA O KNEGINJI RUŽICI
Zato sam im ispričao priču o kneginjici Ružica, kćeri gospodara grada. Ružica je u cijeloj ondašnjoj Panoniji bila poznata po ljepoti i plemenitosti. Njen otac i tri brata krenuli su u bitku protiv franačkih osvajača. Vodio ih je sam Ljudevit Posavski. Priča kaže da su joj braća i otac poginuli u ljutom boju. Kad je tu tragičnu vijest čula njena majka, od tuge joj pukne srce. Ostavši sama Ružica se odluči povući u planinu i ondje do kraja života samovati.
Promijenila je odluku zato što nije htjela prepustiti grad neprijatelju. Zato razglasi po cijeloj zemlji da će se udati za junaka koji će pobijediti na viteškom turniru. I da će joj muž postati gospodarem grada. Naravno, kako to biva, mnogi se prijaviše. Bijahu još dječaci, neuki ratnim vještinama, budući da su pravi ratnici izginuli u bitkama s Francima.
Dogodilo se da je pobijedio nepoznati vitez, maskiran u crnom oklopu. A taj je vitez bio iz franačke zemlje. Došao je s namjerom da se dočepa još jednog hrvatskog grada.
Legenda završava tragično, jer Ružica je radije izabrala smrt nego da grad prepusti ubojicama svoga oca i svoje braće.
Dakako, priča ih se dojmila. Učinilo mi se tada da su i oni, kao što sam i ja, odjednom ugledali te sjene iz davnina.
BOŽE, TO JE BLOGOMOBIL!
Kad smo odlazili, podno grada, na livadi, susreli smo novo veselo društvo. Neke djevojke iz društva prepoznale su me.
- Bože, pa to je Blogomobil!
Iznenadile su se što su me susrele baš ovdje. Bili su na izletu. Naravno, nisu samo pješaci, kao ja, nego su, kako rekoše, kombinirani. Voze se automobilom tamo gdje ima cesta, a pješače do nepristupačnih destinacija. Fotnuo sam cijelo društvo, a djevojke su rekle da jedva čekaju da se vrate kući i da pogledaju fotke.
- Tko će nam vjerovati da smo ovdje, ispod ovih zidina, susrele starog Blogera, nisu se prestajale čuditi susretu.
SONATA ZA AJVAR
Na povratku obišao sam čamac na dnu jezera. Doduše, jezera nije bilo. Kao da je vodi bila neradna subota. Prohodao sam dnom jezera, a potom poljskim putem vratio se u Orahovicu.
U jednom sam dvorištu primijeto dvije dame kako miješaju ajvar, dok je muž jedne od njih pratio njihove zavodljice pokrete na šargiji. Svirao je sonatu za ajvar. Naravno, takvu sliku nisam mogao propustiti. Poslije sam kušao još vruć ajvar.
TEKMA
Zatim sam prisustvovao nogometnoj tekmi orahovačkih klinaca. Momci su igrali, a djevojke gledale. Bilo je tu svega što prati nogomet: svakvih imenica, radišnih gčagola i ljupkih pridjeva. Fotnuo sam i nogometante i njihove navijačice. A onda otišao u disko Paje Vlahovića, davnašnjeg znanca, svojedobno šefa osiguranja Predsjednika države, na kavu.
Čim sam krenuo Paji, klinci se raziđoše, jer su i njih više zanimale blogomiloske fotografije od nogometa.
Kave je bilo, ali Paje nije.
SVADBA
Navečer je u hotelu Dukat bila velika svadba, sa više od 250 uzvanika. Oženiše se Tomislav i Marijana Zeman. Nisam poznavao ni mladu, ni mladenca, a ni oca mladenca – Franju. S njima me je upoznao sin gazde hotela i njegova supruga, Pavle i Marijana Jović, roditelji prekrasnih blizankinja, Zrinke i Marijane.
Naime, otac mladenca ima puno rodbine u Australiji, a mnogi svati imaju nekoga od svojih negdje u svijetu. Pa, kao, možda bi bilo dobro da svadbu uživo prenosim. Nisam to nikad do sada činio, pa pristadoh. Premda fotografije nisu remek djelo, nadam se da su gledatelji u Australiji, Americi i u Europi zadovoljni što su, na neki način, prisustvovali svadbi svoga rođaka i prijatelja.
Malo noćnog ugođaja Orahovice, opet uzaludan posjet Paji u njegov disko klub i, već je sada. Dan se sramežljivo najavljuje.
Tiho, da ne kvari pjesmu veselih svatova.
|
- 05:39 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
NEPROLAZNA LJEPOTA ORAHOVICE
Sinoć vedra, zvjezdana i snena, a danas sunčana, radosna i gostoljubiva Orahovica iliti Ružica-grad, odnosno Ružica-grad Orahovica.
Jer kad se odmaknemo od onih općepovijesnih poznatih podataka, kao što je podatak da se mjesto prvi put spominje 1228. godine, onda nam ostaju legende kojima se prikljanjam, e da bi utekao, podvijena repa, od ove i ovakve stvarnosti.
Osim toga, legende su ljepše, njima ne možeš nikoga ugroziti, naravno ako su tako romantične kao tri priče o nastanku ovoga lijepog kraja.
Jer Orahovica nije samo grad, ona je cijelo jedno područje koje se prostire od kompleksa manastira Svetoga Nikole, iznad Duzluka na Papuku, do Zdenaca i od Čačinaca do Feričanaca.
Imao sam sreću da sam, zahvaljujući Zdenku Hercigonji, već prvoga dana upoznao jednog o orahovačkih izvrsnika Vladu Grgića, s kojim sam se odmah skompao. I to samo zato što mi je rekao da više pišem o prekrasnom orahovačkom prirodnom okruženju, a manje o ljudima.
I koji mi je rekao da ovaj kraj treba posjetizi u sva četiri godišnja doba.
Jer je Orahovica najljepša u rascvjetano proljeće; jer je najljepša u zrelom i plodnom ljetu; jer je najljepša rujne šarolike jeseni; jer je najljepša za dubokog snijega u studenoj zimi.
A kad god dođete, moći ćete ovdje popiti izvrsnu kavu u Gradskoj kavani ili odmoriti umorne noge u novom hotelu Dukat. Ili Zlatnik, ako baš hoćete.
LEGENDA O NASTANKU GRADA
Ovo je slavljenička godina u Orahovici, budući da slave stotu obljetnicu turizma. Ali, otom-potom. Sad slijedi meni draga legenda. A draga mi je zato i što podsjeća na mudrost i svetost u pričama o indijskim kravama.
Treća legenda o postanku i imenu Ružice-grada priča nam o obijesnom velmoži koji je odlučio sagraditi grad u gori, na jednom od vrhunaca.
Ali, sve što su sluge i robovi danju sagradili, noću bi se srušilo, jer izabrano mjesto nije bilo dobro za gradnju.
Dosadilo ljudima o stoci taj težak i uzaludan rad.
Trajao je taj Sizifov posao sve dok se jedan vol-plaveta nije pobunio i pobjegao.
Prije nego je papcima dao vjetra, rekao je jednom slugi da bježi, a da okrutnom i neumoljivom gazdi poruči da se ovdje ne može grad sazidati, nego da će to biti moguće samo tamo gdje će ga ujutro pronaći.
I ode.
Sluga reče obijesnom velmoži što mu je vol-plaveta poručio, a ovaj pak odlučno zapovijedi da svi odu u potragu za neposlušnikom.
Dugo su ga tražili i napokon ga nađoše kako mirno pase na jednom proplanku, tamo ispod velikog oraha. Oko oraha, baš iznad plavetove glave, svila se rascvjetana divlja crvena ruža.
Kad je vidio tu ljepotu, velmoža odredi da se tu sagradi grad.
Poslije stanovitog vremena grad bi sagrađen.
Stamen kao orahovo deblo.
Lijep kao rascvjetana ruža.
I prozvaše ga Ružica-grad Orahovica.
|
- 07:41 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
PUTOSITNICE
Najprije se valja ispričati što sam jučer promijenio plan hodanja, pa umjesto da se uputim za Sopje, krenuo sam prema Čađavici, pa onda preko Crnca i Zdenaca, sinoć kasno stigao u Orahovicu. Ovdje ću ostati još dva dana, a onda krećem u Osječko-baranjsku županiju.
A sad evo nekoliko doživljaja koje sam zapisao, ali nisam objavio.
BLIZANCI
Kad sam prekjučer prolazio kroz Macute (moja bi virtualna unuka Ifa rekla: ma cu te ja stapinom po guzi...), na putu od Voćina do Mikleuša, zaustavili su me klinci iz jednog dvorišta i zamolili da uslikam braću blizance. Inače, to su djeca doseljenih Hrvata s Kosova.
Približih im se. Klinci se nasloniše na ogradu i ja obavih fotografski posao.
Ako pogledate sliku, vidjet ćete da je jedan klinac slomio ruku, pa mu je lijeva ruka u gipsu. Našalio sam se i pitao drugoga od blizanaca kako to da i on nije slomio ruku.
- Ja sam pazio. Ali, on je slomio ruku, a mene je boljelo. I još me boli. Da samo znaš kako sam vriskao i koliko suza prolio, rekao je i veselo odjurio prema zdencu.
KRAVLJA FILOZOFIJA
Na livadi iza groblja u Miljevcima, spazio sam dvije krave. Jedna je ležala i nezainteresirano preživala, a druga, šarka, stajala je i odsutnim pogledom gledala u daljinu. Ozbiljno vam kažem. Prišao sam joj sasvim blizu, a ona ni da bi repom mahnula. Pogledao sam je u oči, a ona mi je uzvratila pogledom.
Znam da krave ne misle, ali zaista sam joj u očima primijetio da baš tog trenutka filozofski razmišlja o ulozi zdrave prehrane u proizvodnji mlijeka.
- Ili sam ja luda, pročitah joj iz očiju, ili ljudi ne kuže da zdrava kravlja ispaša, dakle zdrava kravlja hrana, daje i zdravije kravlje mlijeko. Ne znam zašto se ljudi muče i prave nam suhotravnate proizvode, kad bi nas mogli jednostavo pustiti da protegnemo noge i najedemo se ove mirisne svježe trave.
Kad je to razmišljanje telepatski prenijela meni, zamukala je upitno, kao da me pita jesam li razumio.
Tiho sam joj muknuo, da netko slučajno ne čuje, da sam razumio.
GRABAR
Prekjučer sam na cesti kod Mikleuša upoznao Stjepana Grabara, vrčo simpa šofera.
Jučer, kad sam prolazio kroz Donje Bazije, iz dvorišta mi je trubnula jedna ljepuškasta djevojka. Okrenuo sam se, ali na cesti osim mene nije bilo nikoga. Kad ono...
Kad ono, eto ti njenog oca Stjepana Grabara, veoma radišnog veseljaka. Štef radi od jutra do jutra, a onda produži do večeri. I tako svaki dan. Imanje mu je veliko, a tu je i farma za uzgoj pilića. Farma je velika i Štef upravo uzgaja novih 12 tisuća budućih pečenki.
U dvorištu su tri automobila. Dva mercedesa. Tu su još traktori, prikolice i sve ostalo što čini seosko imanje.
Štef i njegova kćerka Kristinka počastiše me sokom i kavom i ja odoh u Čađavicu, rodno mjesto pjesnika i skladatelja tamburaških hitova Josipa Ivankovića.
MIS AJVARA I PRVA PRATILJA
U Čađavici (koju sam poslikao sa svih strana, pa čak i istoimeni potok) odmah mi upade u oči nova tvornica Drava.
Kad sam prolazio pokraj jedne velike hale, neodoljivo me privlačio miris ajvara.
Obično mi ovih dana nosnice draže mirisi kiselih paprika, ajvara, grožđa, a već su i dunje počele miriti.
Kad sam vidio da su vrata hale otvorena, smjelo kročih u nju i ugledah postrojenje za pakiranje ajvara i tri vrlo lijepe djevojke.
Predstavih se i upitah dopuštenje za fotografiranje. Dvije pristadoše, a treća nestade u drugoj prostoriji.
I tako uslikah mis ajvara i njenu prvu pratilju. Koja je mis, a koja pratilja, mislim da je svejedno i Kristini i Jasmini, kako je djevojkama ime.
ROGOVI
Nekoliko metara dalje je lovački dom. Svratih na kavu i mineralnu, kad tamo – loži se vatra i sprema janje za ražanj. Momci slave, jer je jedan od njih jučer ustrijelio jelena kapitalca.
Htjeli su da fotnem zaista veličanstvene rogove.
Naravno da ih nisam slikao. Ali ne zato što mislim da su moji rogovi bolji i veći, nego zato što mislim da rogovi bez jelena nisu uopće važni, štogod lovci o tome mislili.
A i žao mi je bilo mužjaka kome nisu dopustili da ove jeseni obavi svetu mušku dužnost.
Popih kavu i mineralnu i oprostih se od veselih lovaca, inače dobrih znanaca Josipa Ivankovića.
PREMJEŠTANJE SVECA ILI SAMOG GOSPODINA
U Zdencima sam prisustvovao postavljanju kipa u dvorištu ondašnje crkve. Skupili se momci, tu je bila i dizalica, pa se krenulo na posao. Taj drveni kip, koji bi imao predstavljati nekog od svetaca ili pak samoga Gospodina, bio je težak, pa su ga pomoću dizalice premjestili s jednog mjesta na drugo.
Bilo je zanimljivo, a osim mene, to premještanje gledali su i mnogi drugi, s pristojne udaljenosti.
Budući da je premještanje potrajalo, ožednio sam i otišao na izvor napiti se prave izvorske vode. Po kojoj su Zdenci i dobili ime.
|
- 09:31 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
SLATINA I OKOLICA
Slatina, Čeralije, Voćin, Mikleuš. Ukupno 53 kilometra, što je najduža dionica koju sam prohodao u jednome danu.
ŠANTOŠI
A dan je počeo bankomatom, na istočnoj strani ovog lijepog gradića. A potom sam krenuo okolnim dugim ulicama prema centru. Tamo kod kolodvora, pokraj mene zaustavio se automobil. Novinar Večernjaka Dragutin Šantoši, voditelj dopisništva u Slatini, presreo me i pozvao na kavicu. Bilo je to ugodno drušenje s kolegom budući da je Šantoši baš nakrcan informacijama o gradu,
Ispričao mi je toliko informacija da bi danas cijeli dan morao sjediti i pisati,
Naravno, Šantošija je više zanimalo moje hoduckanje, pa smo i o tome razgovarali, a njegove impresije moći ćete pročitati u Večernjaku.
OBITELJSKE OBVEZE
Kažu da je najvažnije odraditi obiteljske obveze. Mene je kćer Nataša obvezala da posjetim njenu svekrvu Mariju i prijateljicu Marinu. Kod mame Marije počastio sam se slasnim grožđem i slatkom breskvom. Marina, ljupka mlada udovica, počastila me svojim društvom, premda sam ja tražio tonu mrkog uglja, budući da Marina radi u građevinskom poduzeću, tamo kod slatinske tržnice, u kojem možete kupiti i mrki ugljen.
OSNOVNE IFORMACIJE
Štogod bilo, Slatina će uvijek biti. A tu je još od trećeg stoljeća prije nove ere. Tada se zvala Marinianis. U novijoj povijest Slatina se spominje već 1297. godine u mađarskome izgovoru Zalathnuk. Toliko o povijesti.
Od brojnih slatinskih znamenitosti, valja se diviti svemu, a posebno crkvi Sv. Josipa, jedinstvenoj građevini, tzv. vladislavske gotike, na ovim našim prostorima.
Na putu prema Slatini, odakle god krenete, doći ćete u Slatinu. Slatina se ugodno smestila između Drave na sjeveru, Orahovice na istoku, Papuka i Krndije na jugur i Virovitice (naravno nisam zaboravio Suhopolje) na zapadu. Ovdje ima svega. Dakako, privatizacija nije uspjela sve uništiti. Sad kad je prošao zanos te proklete privatizacije, ovdašnjici nastoje popraviti pokvareno, ali to će još potrajati.
GRADONAČELNICA I NJEN URED
Nakon što sam fotografirao jutarnje gradsko ozračje, svratih do gradonačelnice, magistrice farmacije Ksenije Plank, ljupke dame još u mladenačkim godinama. Bila je baš na odlasku. Naime, seljani prigradskog naselja Ivanbrijeg demonstrirali su, tamo na putu prema Voćinu, jer im je gradnja jezera presjekla put do kuća, pa sad moraju daleko dužim putem do svojih domova.
Gradonačelnica me je počastila, kao vodičima, dvjema ljupkim službenicama Sanjom Lisak i Dijanom Javorić.
Za ostale informacije na usluzi mi je bio tajnik grada Zlatomir Kramar,
I baš kad sam se trebao uputiti na šetnju s ljupkim domaćicama, najavio se On. To jest moj davnjašnji prijatelj – Željko Mataja, savjetnik za šport predsjednika Mesića. Zbog njega je Sanja morala ostati u uredu, pa je sa mnom krenula mala Venera Dijana.
SUSRET SA ŽELJKOM MATAJOM I ŠETNJA DŽEPNOM VENEROM
Kad smo izašli iz Gradske vijećnice susreli smo rečenog Željka Mataju i Milana Oreškovića, mislim tajnika Atletskog saveza Hrvatske. Željko i ja se nismo dugo vidjeli, pa smo se lijepo napričali u parku ispred Gradske vijećnice. Željko je došao u svezi organiziranja Slatinsko-orehovačkog maratona. Maraton se održava baš kad i Virovitički polumaraton.
Nakon što smo se ispričali, Željko i Milan otišli su Sanji, a mene je džepna Venera provela gradom, što sam iskoristio u učinio nekoliko atraktivnih snimaka.
Svakako moram spomenuti da je Milan Orešković svojedobno bio vrlo poznat atletičar. Natjecao se, zamislite, baš u hodanju. Kolega hodač!
Poslije sam Željka i Milana fotnuo u vijećnici. Dogovarali su sa Sanjom sve one važne stvari vezane za predstojeći maraton.
Ovdje bih još samo spomenuo da organizatori maratona nisu naročito informirani, jer baš nisu odabrali neki datum. Naime, tog se dana trči i hoda virovitički polumaraton. I to već petnaesti put.
Što se mene tiče, ja sam odabrao Viroviticu.
ČERALIJE I KOSOVSKI HRVATI
A onda je slijedio dug put do Čeralija, po šumovitom Parku prirode Papuk. Vrijeme je bilo idealno. Put, unatoč blagim i dugim usponima, vrlo ugodan. Promet gotovo nikakav.
U Čeralijama sam upoznao Blagoja Đorđevića, doseljenog Hrvata s Kosova. Blagoja je završio srednju šumarsku školu u Virovitici. Nezaposlen je. Uskoro se ženi, pa je zabrinut za budućnost.
Inače, od Čeralija do Voćina je područje koje su naselili Hrvati s Kosova. Izgradili su velike kuće, naravno uz pomoć Hrvatske. Iz dvorišta kuća čuje se vesela dječja igra. Svaka obitelj ima mnogo djece. Neki i po šestero-sedmero.
Kažu mi da je ovdje lijepo, puno ljepše nego na Kosovu, zemlja je izdašnija, ali da teško dolaze do posla, pa moraju raditi, kao građevinski radnici, na crno.
Mnogi se bave stočarstvom, pa su okolni proplanci i napuštena nogometna igrališta prepunih ovaca i koza. Gdjegdje sam ugledao u drage mi proizvođačice mlijeka – krave.
VOĆIN
Što reći o tom napaćenom naselju, koje su poharale i desetkovale Šešeljeve horde? A da već nije rečeno. Kad prođete pokraj bilo koje kuće, znate da je tu netko smrtno stradao u onom velikosrpskom divljanju Hrvatskom. Voćin je sad miran gradić, naseljen Hrvatima s Kosova.
Uveliko traje obnova one čuvene voćinske crkve. Crkva je bila minirana 1991. godine, a snimka kad Šešeljevi divljaci pucaju tromblonom po ruševini obišla je cijeli svijet. Šešelj je sad u Haagu, a njegovim se ubojicama starih i nemoćnih izgubio trag negdje u bespućima Srbije.
Dugo sam hodao Voćinom. Pratile su me sjene mrtvih.
U ovom kraju rat još traje. Mine nas vrebaju u poljima, šumama i napuštenim kućama.
A onda dug hod do Mikleuša u koji sam stigao kasno navečer.
|
- 08:59 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
DOVIĐENJA, VIROVITICO!
Maturanti virovitičke gimnazije bili su zaista iznenađeni kad je njihova direktorica, Ivana Bešir, prekinula sat matematike i, dakako uz odobrenje profesorice matematike, Slobodanke Polašek, predstavila gradonačelnika Zvonka Kožnjaka i mene.
GRADONAČELNIK PRED STROGIM MATURANTIMA
Ja sam im objasnio tko sam. Odmah sam demonstrirao blogomobilsku tehniku tako da su mogli uživo pratiti ovaj neočekivani završetak sata matematike. Potom sam im objasnio svrhu dolaska gradonačelnika. A Zvonko Kožnjak došao je k njima ne kao profesor koji će ih ispitivati, ili kao bivši učenik ove iste gimnazije koji će im pričati bajke kako je bilo nekad, nego kao gradonačelnik kojega će oni, kao njegovi mladi sugrađani, pitati zašto ovo ili ono u Virovitici valja ili ne valja.
Naravno, najprije je nastala šutnja. Ja sam fotografirao Sonyjem Ericssonom, razredni informatičar je spojio moj laptopić s projektorom i snimke su s Bloga izravno prenošene na zid.
REŠETANJE GRADONAČELNIKA NEZGODNIM PITANJIMA
Kad su se u maturantskim glavama stvari posložile, krenula su pitanja gradonačelniku. Eminu Prpić zanimalo je zašto je glazbeni program na Rokovu, proslavi grada, bio jednostran, jer ne postoji samo jedna vrsta glazbe. Ne vole svi istu glazbu, pa su građani koji vole ozbiljnu, jazz ili hip hop glazbu bili zakinuti. Gorana Kneževića zanimalo je kad će obilaznica biti gotova, jer već jedva izdržavaju kamionski promet kroz središte grada. Lovrana Jakovića zanimalo je kad će grad biti informatički umrežen. Itd.
Pokazalo se da maturanti itekako prate što se sve u gradu zbiva, jer je to i njihov grad. Pitali su kakve su im šanse za zaposlenje u rođenom gradu, kad će se obnoviti Pejačevićeva palača, kad će biti gotovo nova knjižnica...
Gradonačelnik je na svako pitanje dao pokušao precizno odgovoriti. Tamo gdje nije uspio, maturanti su tražili pojašnjenje.
Sve u svemu, činilo mi se da su učenici bili zadovoljni ovim neočekivanim gostovanjem gradonačelnika i Blogomobila. Šefu grada su rekli da bi ga voljeli češće viđati u ovako neformalnim razgovorima, našto im je gradonačelnik obećao da će odsad to redovno činiti. I to ne samo u gimnaziji, nego i u strukovnoj, tehničkoj i osnovnoj školi. Meni je najiskrenije zahvalio na ideji.
Naravno, učenici su bili zadovoljni i zato što ih je njihov gradonačelnik uvažio kao punopravne građane. Što će itekako imati utjecaja pri idućim izborima, osobito ako se gradonačelnici budu izravno birali. A ne, kao do sada, kao produžena stranačka ruka.
Poslije me gradonačelnik odveo u svoj negdašnji razred. Sad je to glazbeni kabinet. U razredu su već sjedili gimnazijalci, a gradonačelnik je sjeo u svoju negdašnju klupu.
Iz škole nas je ispratila ravnateljica Ivana.
OBITELJ TRICK
Boravak u Virovitici sam završio posjetom slikaru Teodoru Tricku. Obiteljska kuća Trick sagrađena je 1931. godine, godinu dana poslije Teodorova rođenja. Zdenka i mene slikar je dočekao u društvu ljupke žene. Proveli su nas kroz prostranu kuću-muzej. Zavirili smo i u slikarov atelijer i pogledali njegove najnovije radove. Trick je sad u fazi cvijeća i suncokreta. Ispričao sam mu priču o našoj Juliere, njenoj ljubavi i prema suncokretima, pa mi je skrenuo pažnju na svoju sjajnu sliku suncokreta. Da je fotografiram i objavim kao njegov poklon ljupkoj Blogerici, što sam i učinio,
Poslije smo sjedili u pravom pravcatom salonu, u kojem je svojedobno sjedila sva društvena krema Virovitice i Hrvatske, pili sok i pričali o slikarstvu i životu. Pokazalo se da Trick i ja imamo neke zajedničke znance i slikarske ljubavi. Recimo, on voli Van Gogha, što se i vidi po nekim njegovim slikama, a i ja volim njegovu vedrinu. A tu je i nenadmašni Ivo Režek, moj davni libling. Ujak moje prve žene.
Za razgovora u salonu, demonstrirao sam moć Bloga što je slikara oduševilo, pa je rekao da će se kod Zdenka interesirati za Blog i moj put. Njegova žena zapisala je ovu adresu, zlu ne trebalo.
E, sad, da ja ne bih slinio o glasovitoj slikarskoj obitelji Trick, evo nadahnutog teksta TRICK, kojega je napisao Vladimir Gudac u onoj čuvenoj 1, 2, 3, 4 virovitičkoj knjižici.
TRICK
U mnogim se sredinama, pa tako i u Virovitici, dogodila obitelj koja živi i radi u dosluhu sa svojim vremenom, a ponekad i prethodi svome vremenu. Takva je elitna obitelj Trick. Stjepan Trick (1897. - 1991.) slikar je i sudionik najnaprednijih likovnih gibanja i usmjerenja u Hrvatskoj u prvoj polovici XX stoljeća. Iako sjajan slikar, vraća se u Viroviticu kao gimnazijski profesor. Margareta rođ. Reitter svirala je klavir i skladala, pisala igrokaze i fotografirala. Ivan je bio spisateljski talent. Nikola je završio Likovnu akademiju u Zagrebu i potpuno predao slikarstvu, Teodor je studirao na Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Na poziv nekadašnje virovitičke učenice Branke Marčete, jedne od najizvrsnijih likovnih pedagoga u Hrvatskoj, Teodor se preselio u Rijeku, crtajući ilustracije i stripove za dječji časopis Galeb. Obiteljska kuća Trickovih u Virovitici, koja sadrži dragocjenu zbirku ove izuzetne obitelji, nasljeđe je i ponos Virovitičana.
Odoh ja prema Slatini. Zdenko, ako nađeš dio moga srca, negdje u Virovitici ili okolnim selima, zadrži ga. Meni više ne treba, jer dio tvoga srca kuca u meni. Vidimo se 24. rujna na tradicionalnom virovitičkom polumaratonu.
|
- 06:58 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
IZMEĐU ŽUPANA I GRADONAČELNIKA
Može se reći da je današnji dan bio uspješan. Jer sam dan započeo s druženjem s virovitičko-podravskim županom Zvonimirom Šimićem, a završio šetnjom s gradonačelnikom Zvonkom Kožnjakom. Oba su vrlo simpa momci, pa se mogu okladiti s bilo kime da će u ovome mandatu i Županija i Grad napredovati u smislu boljeg života.
A između ta dva druženja događalo se svašta, pa i jedan simpatični nesporazum s policijom u mjestu Golo Brdo.
Dakako, druženju s najvažnijim osobama Županije i grada mogu zahvaliti već dobrom znancu, a možda čak i prijatelju, Zdenku Hercigonji.
Pođimo redom.
ŽUPAN INFORMATIČAR
- Bi li posjetio župana?, upitao me za jutarnjom kavicom moj domaćin Zdenko.
- Naravno da bih, odgovorio sam.
Zdenko je mobitelom nazvao župana i ja sam za pet minuta sjedio u županovu uredu. Za stolom je sjedio njegov uži radni tim. Htio sam izaći dok sastanak ne završi, ali me župan zadržao.
- Nema problema, rekao je. Samo sjedite, bit ćemo vrlo brzo gotovi.
Tako je i bilo.
Zvonimir Šimić, novi virovitičko-podravski župan, odmah valja reći, informatičar je po struci. Zato mu nisam morao ništa ni objašnjavati. On bolje od mene zna što je web, što blog, što i tako dalje. Šimić je mlad čovjek. Vrlo je komunikativan. Koliko sam primijetio, u onih pola sata što smo se družili, brzo rješava sve stvari. Suradnici mu ulaze i izlaze iz sobe kad god im ustreba, a odgovara na svaki telefonski poziv.
Nevjerojatan momak!
U tih pola sata razgovarali smo o njegovoj viziji županije, o Strossmayeru, o mladima, o itd.
Šimić je dušom i tijelom pravaš. Čini mi se da pripada onoj pravoj, starćevićanskoj struji. Budući da se u nas vlada stranački, upitao sam ga hoće li biti župan samo pravašima ili svima.
- Naravno, ja sam župan svim građanima, nasmijao se.
Kad sam odlazio dogovarali smo novi susret, negdje na cesti za Voćin.
Vjerujte mi, radujem se tom susretu.
NESPORAZUM S POLICIJOM
Poslije sam krenuo obaviti hodanje koje sam jučer prekinuo zbog ozljede: Golo Brdo, Podgorje, Sveti Đurađ... To su prigradska virovitička naselja, smještana na idiličnim i blagim padinama Bilogore.
I, tako, hodam ti ja veselo cestom i fotografiram ljude i kuće, kad se pokraj mene zaustaviše policijaska kola. Momci pristojno pozdraviše, ja još pristojnije odzdravim. Pitaše me za dokumente, ja im ponudim osobnu iskaznicu i tu bi trebao biti kraj.
Ali nije. Momcima su dojavili da mjestom prolazi neki stari čiča i fotografira. Možda čak i djecu u svakakvim pozama, pa poslije to koristi. Lijepo im objasnim tko sam i što sam. Međutim, to im nije bilo dovoljno. Počela je mala slatka maltretaža. Te zašto to radim, te imam li dopuštenje za to, te ovo, te ono. Štoviše, pozivali su se i na zakon. Objasnih im da u svome kompjutoru imam sve važnije hrvatske zakone, na čelu s Ustavom, To ih se nije dojmilo. Da prekinem nepotrebno zanovijetanje, nazvao sam župana Šimića. U podužem razgovoru, župan im je objasnio tko sam i što, pa je sve brzo završilo i ja se oprostih od znatiželjnih policajaca.
Nije prošlo ni pet minuta, došla je hitna pomoć za spašavanje Blogomobila. Zdenko Hercigonja.
KUĆA IZGRAĐENA SOLIDARNOŠĆU
Poslije me Zdenko odveo do kuće obitelji Meheš. Kuća je podignuta dobrovoljnim prilozima svih građana Hrvatske. Naime, obitelj Meheš je vrlo siromašna. A Zdenko i Virovitičani, takvi su, odlučiše pomoći siromašnoj obitelji, pa se skupiše i sagradiše im lijepu novu kuću.
Nažalost, doma nije bilo udovice Meheš, ali su bili klinci. Andrijana i Tin. Tin je bio malo sramežljiv. Jedva su ga, Andrijana i Zdenko, nagovorili na fotografiranje.
DRUŽENJE POSLIJE SEOSKOG NOGOMETNOG DERBIJA
Oprostih se od hitne pomoći Zdenka i nastavih put kroz Prigorje. I, mogu vam reći, ima se ovdje što vidjeti. Od kućeraka do kuća s bazenom u vrtu. Naravno, skrivenom iza uredno održavane žive ograde.
U lokalnoj gostionici, zaustavi me neko društvo. Na radiju su čuli da hodam ovih krajem, pa su me željeli upoznati. Zato svratih na osvježavajuću mineralnu vodu.
Uspostavilo se da se jedan od prisutnih bavi nogometom. A jučer je i prigorju bio derbi. Igrali su Prigorje i Gradina. Naravno, Prigorje je pobijedilo 2 : 0.
- To je bila prava utakmica, a ne ona koju je poslije televizija prenosila. Ona, između Dinama i Hajduka. Zar je ono nogomet? Ja da sam bio u publici, tražio bih lov u natrag, rekao je.
SKITNJA BILOGORJEM
Skitao sam se voćnjacima i poljima nekoliko sati. Na bilogorskom švedskom stolu prilična ponuda: jabuke, kruške, grožđe, breskve i mladi orasi. Mogu vam reći da je najbolja kombinacija jabuke s orasima.
Na mene su veselo lajali svi seoski đukci. A ja sam samo zabilježio lavež rasnog haskija, točno na graničnoj međi između Prigorja i Svetog Đurađa.
Pokraj mene su prolazile zgodne biciklistkinje, a iz novih kuća mahale simpatične dame, točno na prijelazu iz djevojčica u djevojke. Dame u pubertetu. A znate li što je pubertet? To je doba kad žensko NE polako prerasta u - DA!
Ponovo sam snimio cvijet duhana. Jer je Dario, na jednoj od prošlih fotografija, zamijenio cvijet duhana s listom.
S GRADONAČELNIKOM KOŽNJAKOM
Zahvaljujući opet Zdenku, u 18 sati našao sam se s gradonačelnikom, Zvonkom Kožnjakom. Prošetali smo gradom. Kožnjak je također mlad, radišan i simpatičan čovjek. Pun je lijepih priča o Virovitici. Nada se da će gradska uprava uskoro preseliti u Pejačevićevu palaču. Palača je prilično ruševna. Grad će je uskoro obnoviti i tamo preseliti svoje urede.
Naravno i dvorac će se obnoviti. Sad je tamo gradska knjižnica, Muzej, kuglana, restoran. Gradi se nova knjižnica, a onda se ide u rekonstrukciju dvorca.
Poslije me gradonačelnik odveo u svoj uredan ured. Sjedili smo i pričali, a ja sam mu pokazao kako izgleda Blog. Štoviše, čini mi se da sam ga uspio nagovoriti da nam se pridruži kao novi Bloger.
- Baš i nemam puno vremena, rekao je, ali ću vas najvjerojatnije poslušati. Sad vidim da je Blog informativna budućnost.
Na izlasku iz Gradske skupštine, gradonačelnik Kožnjak pozvao me na večeru u dvorac, ali sam bio toliko umoran da sam zahvalio.
I pozvao gradonačelnika da danas ujutro odemo u ovdašnju gimnaziju.
Pa da u otvorenome razgovoru vidimo što učenici misle o svome gradu i gradonačelniku.
Naravno, ideja mu se svidjela i moje će prvo današnje javljanje biti iz virovitičke gimnazije.
|
- 07:13 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
VIROVITIČKI TRNJANIN S TREŠNJEVKE
Nažalost, jučer se baš nisam nahodao.
Ujutro sam se našao sa Zdenkom Hercigonjom, alfom i omegom ovdašnejg života, na obveznoj jutarnjoj kavici. Poslije toga, Zdenko me odveo do prijatelja Duje. Duje je jedan vrlo simpatičan Vrličanin. Vlasnik je kafića i pravi Hajdukovac. Zdenko je, dakako, Dinamovac. Naravno, i ovdje su navijači žestoki, ali ne u smislu koji nam se prezentira posljednjih godina.
STARA TORCIDA I ZLOČESTI PLAVI STARCI
Virovitičani pokazuju izuzetnu kulturu navijanja. Naravno da se zezaju, smišljaju jedni drugima razne duhovite psine, ali na tome ostaje. Prošle godine Duje je likovao, a čini se da se ove godine Zdenku smiješi Dinamo. Poslije svakog velikog derbija, oni se nalaze u Dujinu ili Zdenkovu lokalu, a onda počne zekanje. Pjevaju se rugalice, smišljaju vicevi, prave fotomontaže. Svako druženje završi veselicom, dugo u noć, u glasnu i šaljivu noć.
Budući da se očekivala Dinamova pobjeda, Zdenko je pripremio Duji niz vrlo duhovitih smicalica. Zato me i vodio da ga upoznam i da se priredim za večerašnju plavo-bijelu noć u Virovitici. Ne moram valjda posebno spominjati da se kod Duje toči piće samo 0:3 i 0:5, kao uspomena na slavne poraze protiv mađarskoga prvaka.
KUGLANA U DVORCU
Potom me Zdenko poveo do Dvorca. Kao, da se snimiti strašan kadar kroz vrata Dvorca. I zaista, čini se kao od vrata Dvorca počinje duga i ravna cesta pravo za Mađarsku. Snimio sam taj kadar. A poslije saznao pravu priču o Dvorcu. U kojem se nalazi galerija, ugodan restoran i ono što je najvažnije – kuglana. Da, da u Dvorcu je kuglana u kojoj se igra vrlo žestoko, premda je kuglanje miran šport. Zdenko i njegovo društvo znaju se, za kuglanja, žestoko pokefati. Ali, svako kefanje završi veselicom.
OZLJEDA
Potom me odveo do bazena, jer, kaže, da nisam bazen fotografirao, a to je jedini bazen u svijetu koji se nalazi točno u središtu grada.
Očito je da Zdenko doista voli Viroviticu. Pun je različitih priča. Od one rukometne, jer valja znati da su rukometašice Virovitice bile i svjetske prvakinje, do raznih humanitarnih akcija, a da o turističkim pričama i ne zborim.
Elem, poslije obvezne jutarnje kavice i šetnje sa Zdenkom, mojim Trnjaninom s Trešnjevke (rođen je u zagrebačkom Trnju, tamo kod negdašnje skele ili današnjeg Mosta slobode, a poslije se preselio na Trešnjevku gdje mu i danas živi majka u obiteljskoj kući), krenuo sam prema prigradskim naseljima Golom Brdu, Podgorju i Svetom Đurađu. Međutim, krivo sam stao i ozlijedio mali prst desne noge, pa sam se morao vratiti.
Neki sam dan ostao na tom prstu bez nokta, pa sam sad tu ranu ozlijedio. Zato sam cijelu nedjelju proveo u sobi, njegujući bolnu bubicu.
Predvečer me posjetila kćerka Nataša sa svojim dragim. Bili su u Slatini i vraćali se u Zagreb. Pa su tatici donijeli komadinu pečeneg odojka.
Naravno, obradovao sam se Nataši i Zlatku, ali, bogme, obradovao sam se i dobro pečenom odojku!
|
- 09:53 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
DO GRANICE S MAĐARSKOM I NATRAG
Cesta prema Mađarskoj, Barszu, prilično je prometna, ali, evo, nedjeljom baš i nije.
Sivo jutro kao da je zaustavilo mnoge koji su mislili svratiti u Europu, to jest Mađarsku.
Zapravo, na cesti je najbolje kad ne moraš paziti da te neki veseljak u automobilu ne drmne. Pa te onda u nekoj traumi sastavljaju mjesecima.
A bio sam i vesel zato što sam se dogovorio sa Sisojedom da me negdje na cesti stigne.
T – MOBILE GLOBALNA VEZA
Pažnju mi je privuklo izgradnja sjeverne obilaznice oko Virovitice, poznata virovitička Šećerana i, naravno, reklama T-Mobile.
Zašto reklama?
Zato što je T-mobile najbolja veza.
Dobro, nije loša veza ni Predsjednik države, Vlade, Kardinal ili Predsjednik Fonda za privatizaciju, dobre su i male lokalne veze, ali T-Mobile je zaista najbolja veza.
Zato jer je globalna.
S T-Mobileom možeš sve ono što s drugima ne možeš.
A to znači - hodati kao ja i biti uvijek u vezi s prijateljima u kafiću i prijateljicama, koje vrijeme krate s ljubavnicima dok sam ja na putu.
SUSRET SA SISOM
Sisa me jedva stigao, vozeći Kiu, kod Brezika.
Upravo sam ispod jedne šljive doručkovao slasne proizvode ljupke mi plave domaćice. Dakako, počastio sam i Sisojeda, premda se, inače gostoljubiva, kuštrava šljiva malkice bunila.
Poslije smo sjeli ispred jedne trgovine, kilometar-dva dalje, tamo kod lukačkog raskršća.
Sisa je, kao i mnogi Blogeri, mlad i vrlo simpa čovjek, rodom iz Đurđevca, a na baušteli u Osijeku. Duhovit je, vrlo talentiran pisac. Njegove su priče zanimljive, često i vrlo duhovite. Ni u stihovima ne zaostaje, štoviše. U nekim me pjesmama podsjeća na pokojnog mi prijatelja Miroslava Dolenca Dravskog, također Đurđevčana.
Pričali smo o svemu i svačemu, kao što dolikuje blogerima. Ostavio je na mene izvrstan dojam, pa je druženje prilično potrajalo. Nažalost, morali smo se rastati i to baš kad je počela kiša. Ja sam se uputio prema Terezinom Polju, a Sisa se vratio u Đurđevac.
DRUŠTVO MRTVIH SUNCOKRETA
(Za Juliere s ljubavlju i tugom)
Mila, baš me to deprimiralo.
Lijevo i desno, uz cestu, polja mrtvih suncokreta. Nedavne kiše i one silne poplave Mure i Drave uništile su sva polja suncokreta na tom području.
Polja su crna kao smrt.
Suncokreti stoje uspravno, njihove nekad vesele žute glave, koje su pratile put Sunca, sad su crne i pokunjene. Većina je još okrenuta prema istoku (sunce je, dok ovo snimam, na zapadu), kao da očekuju sunce da ih spasi od silne vodurine. Manji dio suncokretovih glava, potpuno izgubljene, okrenute su u drugim pravcima.
Valjda su izgubile orijentaciju tražeći, argusovskim očima-sjemenkama, sunce na tamnom, golemom oblačnom nebu.
Umrli su, ne dočekavši Sunce. Pa su glave, gotovo stidljive, pokunjeno spustile prema zemlji.
Valjda moleći, posljednjim snagama, veliku vodu da se povuku.
Nažalost, nije bilo Suncokretove arke da bi se barem neki spasili.
Mila, odajmo minutom šutnje počast tim najvjernijim sljedbenicima Sunca.
MELEM
Rijetko klopam dok hodam, ali privukao me miris kuhane paprike u restoranu Melem. Meni paprika zaista bolje miriše od Chanela 5. Zato svratih u rečeni restoran. Posluživala me vrlo lijepa konobarica, sa mnom je razgovarao vrlo ljubazni gazda, a hrana je bila prva liga.
Rijetko ćete me vidjeti da dva puta punim tanjur juhom. Ako me slučajno ikad vidite da to činim, onda postoje dva rješenja: ili sa mnom nešto nije u redu ili je juha prvoklasna. Danas je sa mnom bilo sve u redu. Dakle, juha je – čista petica, kako pjeva ona pjevačica s manjom dvojkom.
O paprici bi mogao pisati eseje.
A sve skupa = 16,50 kuna. Toga nema nigdje, osim u Melemu. Baš je melem!
POZIV NA VIROVITIČKI POLUMARATON
Terezino polje je vrlo lijepo i tiho mjesto, na samoj granici s Europom. Vrijeme je nedjeljnoga ručka, pa su ulice prazne.
Nije mi se dalo ići do granice. Taj ću dio ionako proći u subotu, 24. rujna na tradicionalnom virovitičkom polumaratonu. Na koji ću svakako doći, ma gdje se zatekao. Naravno, neću se natjecati u trčanju. Hodat ću, nadam se u društvu mnogih blogera.
Zato vas pozivam da dođete. Pješačit ćemo od Barsca do Virovitice, nekoliko metara više od 17 kilometara.
Ja ću ići na začelu kolone. Drug Blogomobil hoda na začelju kolone! Gurat ću ispred sebe tačke prve pomoći. Naime, one koji ne budu izdržali hodanje, vozit ću dio puta u tačkama.
Ali, kroz Terezino polje svi ćemo proći. Možda skrenemo prema Katinki, Velikom Polju, Budrovcu Lukovačkom, Dugom Selu Lukačkom, pa se kod Lukača vratimo na glavnu cestu i stignemo u Viroviticu baš u trenutku kad mađarski kuhari u kotletini budu završavali s kuhanjem pravog mađarskog čobanca.
A putem vidjeti sve ono što sam i ja danas, hodajući tuda, vidio. Duge ravne ceste, djecu kako se igraju u dvorištima ili se voze biciklima po praznim širokim šorovima.
Tu vam je svako dvorište veličine velikog trga. U dvorištima se odvija sav društveni seoski život. Psi na vas laju, mašući repom, koke uzrujano kokodaču, pijevci veselo kukuriču...
Dakako, putem ćemo se zabavljati klopanjem jabuka, krušaka, dunja i tucanjem.
Oraha, naravno.
|
- 09:15 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
BERBA ZNANJA, PAPRIKA I DUHANA
Zapravo, svaki dan svoga života počinjao sam kulturom i učenjem. Rano u zoru budio bih se i listao razne monografije: što likovne, što kazališne. Potom bih se okružio brojnim knjigama i polako učio: što književnost, što filozofiju, što itd. Negdje oko osam ujutro odlazio bih na posao u razne redakcije u kojima sam tijekom života radio.
Današnji dan sam zato počeo virovitičkim kazalištem i školom.
Za teatar je bilo rano.
Za školu – najbolje vrijeme. Djevojke i dječaci žurili su na nastavu. Mnogima sam, onako pospanim, išao na živce. Ali, kad smo jednom progovorili, kad sam im pokazao kako ih je Sony Ericsson zabilježio, kad su me neki, očito Blogeri, prepoznali, nastalo je dobro druženje, premda je već zvonilo za početak školskog sata. Nisam znao da škola počinje u 7,30 sati.
Naravno, gužvu ispred škole vidjeli su i profesori. S prozora zbornice zvali su djevojke i mladiće da dođu, jer je nastava počela. Štoviše, jedna zločesta profesorica pokušala mi se nametnuti profesorskim autoritetom. Pa je zagalamila s prozora. Začas sam je sredio. Ljutito je zatvorila prozor i poslala nekog mladog profesora da me zaplaši. Mladić je bio vrlo ljubazan i mi smo zaista lijepo razgovarali, pa je tako i on zakasnio na nastavu. Objasnio sam mu tko sam i što radim, a on mi je prenio poruku direktorice škole da je posjetim, ako imam vremena. Naravno, pozivu dama nikad se nisam oglušio.
Prije nego što sam otišao u direktoričinu sobu, pokušao sam od djevojaka na porti škole saznati kakva im je direktorica. Zato sam im rekao, dok sam ostavljao osobnu iskaznicu, da direktorice treba ignorirati.
- O, ne, rekla mi je jedna zgodna mlada brineta, ne treba. Ova naša direktorica je baš superica.
I, eto me pred zgodnom i simpatičnom Pavicom Biondić-Ivanković.
- Napravili ste mi uzbunu pred školom, nasmijala se, pružajući mi ruku, koju sam, naravno, zgrabio i poljubio.
Ostali smo pola sata u razgovoru. Pavica je profesorica psihologije, pa smo malo pričali o njenom predmetu, malo o školovanju, malo o direktorovanju, malo o svemu i svačemu, a malo i o Blogu. Blog je prihvatila s posebnim simpatijama. Dakako, fotnuo sam je Sonyjem, a onda smo na njenom kompjutoru pogledali fotos.
Bila je zadovoljna.
Kad smo se opraštali, rekao sam joj da ima zanimljiva prezimena. Biondići su poznati hrvatski intelektualci i tajkuni, Ivankovići su glazbenici, pisci, skladatelji, špijuni, novinari. Uglavnom, znam puno dobrih Ivankovića i jednog zločestog. Koji bi da se bavi politikom. A nema nade za Nenada.
Nasmijala se i rekla da ona nije od tih Ivankovića i tajkunskih Biondića. Nažalost.
A onda sam se uputio do Pitomače i odatle prema Otrovancu.
Doba je berbe paprika i duhana. Cestom prolaze traktori s prikolicama prepunih tih plodina. A sa strane već čekaju gotovo zreli kukuruzi.
Svratio sam u jedno polje paprika i malo popričao s beračicama. Raspitivao sam se o stroju koji bi to obavljao umjesto njih. Jer brati paprike baš i nije lako. Stalno se sagnuti. Objasnili su mi da nema još stroja za branje paprika.
Dok smo pričali, one su brale, a gazda je nosio paprike u prikolicu traktora. Dame su spretne i brze. Odabirale su samo zdrave paprike.
Veronika, nije brala paprike. Imala je posla s bebom, koja se sva uneredila. Zato sam se popeo na traktor i fotnuo Veroniku i njenu neurednu lutku. A, Veronika-vragoljanka, kao da ništa u životu nije radila nego se fotografirala. Zato sam je proglasio Mis paprika. I predlažem da je kandidiramo za mis paprika svijeta. Siguran sam da bi na svakom izboru pobijedila.
Poslije sam u jednom dvorištu vidio šminkanje paprika. Naime, tri dame i jedan klinac čistim su krpama brisale paprike i uredno ih slagali u kutije. Te je paprike kupio neki prekupac. Naravno, vrlo jeftino. Sutra će ih na zagrebačkim tržnicama prodavati tri ili četiri puta skuplje. Jer su nezajažljivi. Baš ne volim te prekupce! Zato vam savjetujem da paprike kupujete tamo gdje se beru. Dobit ćete ih jeftinije. A proći ćete još jeftinije ako sami odete na polje i uberete onoliko koliko vam treba.
I dok sam ja razgovarao s damama, eto ti gazde s dva sina i punom prikolicom lubenica. Izabrao mi je jednu petnaestak kg tešku, što sam sa zahvalnošću morao odbiti, jer sam već sam sebi težak, pa još da nosim debelu zrelu lubenicu. E, da ne bi!
Nisam znao da se duhan bere nekoliko puta. Kako sazrijeva. Ovih dana na redu je posljednja berba. Na nepreglednom polju, skupilo se dosta berača. Već su tri traktorske prikolice pune, a ne vidi se kad će završiti berbu.
Pitam ih koliko je tu šteka cigareta. I, koliko god se trudili, nismo mogli izračunati. Jedan je mladić rekao da tu ima duhana za pola Hrvatske.
Uglavnom su ljudi veseli, jer je ove godine duhan dobro rodio, unatoč kiši.
Berači su se zanimali za moj put, a oni iz Otrovanca zvali su me doma na ručak.
Možda se čini nestvarno, ali zaista sam svima podijelio ovu svoju adresu. Ljudi bi rado imali fotografije za uspomenu, pa, kažu, još će večeras na svojim kompjutorima otprintati sve ove fotografije i podijeliti ih onima koji nemaju Internet.
A našim dragim damama poklanjam cvijet duhana. Kladim se da ga do sada niste vidjeli. Ne miriše/smrdi na cigarete i ne dimi se.
Prošao sam kroz Otrovanec, Sedlaricu, Turnašicu, Vukosavljevicu i Špišić Bukovicu, te predvečer ponovo stigao u Viroviticu. Ukupno 27 kilometara. Putem sam snimio jaslice u jednom dvorištu Turnašice. Dok su roditelji bili u berbi, djevojčica i dječak igrali su se i čuvali svoga malog bracu.
- Baš lijepo što si nas slikao, striček, ljubazno mi je rekla mlada dama. Kad mama i tata dođu doma, reći ću im da sliku pogledaju na kompjutoru.
U Špišić Bukovici, skrenuo sam u jedno dvorište. Naime, baš me nazvao Ljudevit Grgurić Grga. Petak je i doba za moje redovno javljanje u njegovoj emisiji Vikendica. Na cesti je nemoguće razgovarati, jer je preglasan promet. Pozvao sam Grgu i slušatelje Vikendice da 24. rujna dođu u Viroviticu na 14. polumaraton Barcs – Virovitica, koji se održava pod parolom: Ovisan o trčanju.
Zdenko Hercigonja, alfa i omega ovdašnjeg turizma, složio se sa mnom da priznaju i hodače. Dužina staze je 17,1 kilometara. Organizirano je natjecanje za sve ljudske uzraste. Od klinaca, do umirovljenika. Naravno, Grga se oduševio idejom i nadam se da ćemo se vidjeti na polumaratonu, jer i ja ću sudjelovati.
Nadam se da ću predvoditi brojnu ekipu Blogera. A naš Ironije mogao bi se naći i među pobjednicima.
Zdenko mi je reako da će Blogeri imati povlašten pristup golemom kotliću, kotletini dapače, u kojem će mađarski kuhari pripremiti pravi mačarski čobanac. Ministar Čobanković bi rekao – pastirac!
A sad mi se valja pripremiti na put prema Terezijinu polju. Pridružit će mi se Sisa, a valjda i Dalibor. Raduje me što ću upoznati prvu pravu mušku Tarzan-Sisu!
|
- 07:31 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
JEDAN, DVA, TRI, ČETIRI – VIROVITIČKO SVETO ČETVORSTVO!
Virovitica ima sve što biste poželjeli imati: kulturu, povijest, prirodno bogatstvo, plodnu ravnicu, vodu, blage i vinorodne planine, ceste i ono najbolje – ljude.
A mene oduševljava to što Virovitica ima mlade i domišljate ljude.
I što im pruža priliku da dokažu svoju domišljatost i znanje.
Odavno govorim i pišem da je vrlo važno prepoznati pravu ideju. Kad ideju prepoznate, lako ju je realizirati. Eto, dogodilo se da je davne 1234. godine Virovitica dobila status slobodnog kraljevskoga grada. Prošlo je mali milijun godina, svake se godine obilježavala nova obljetnica te značajne godine i – sve bi bilo isto kao i lani da se mladi Virovitičani nisu dosjetili da te brojke jednostavno pretvore u virovitičko sveto četvorstvo. Jedan, dva, tri, četiri. Hajdemo nabrajati!
Kad dođete do toga, kao što je došao Kreativni tim SHM-a, kojega je bila član i mlada turistička djelatnica Romina Čorak, onda se naprosto počnete igrati. Ideje frcaju da se sve praši.
Dakako, te ideje valja prepoznate inače će, kao mnoge dobre ideje u Lijepoj našoj, lutati prostranstvima, dok ne zalutaju u šumama i gorama Virovitičko-podravske županije.
Zato se gospođa Đurđa Aragović, pročelnica gradonačelnikova ureda, uopće nije dvoumila kad mi je za vodiča kroz Viroviticu odredila Zdenka Hercigonju, predsjednika Turističke zajednice grada Virovitice i čovjeka koji zna prepoznati dobru ideju. Naime, gradonačelnik Zdenko Kožnjak bio je na putu, pa mi je gotovo propala ona ideja da mi u svakom većem gradu gradonačelnik bude vodič i tumač svega u svome gradu. Što je i normalno, jer gradonačelnik valjda najbolje i poznaje svoj grad.
I tu je nastao problem. I Zdenko Hercigonja i Romina Čorak toliko vole svoj grad da su mi htjeli pokazati svaku ulicu, svaku kuću... E, neće ići.
Hoćemo li nabrajati? Jedan, dva, tri, četiri...
To je osnovna ideja. Onda su toj ideji Virovitičani podredili sve. Tiskali su ljupke turističke knjižice, a u svakoj knjižici su četiri dobro napisane priče. Kratke, jasne i vrlo pismene. Četiri priče + četiri fotografije = bezbroj informacija. Pametnome dosta.
Toliko informacija da su i mene iznenadili. Dobro, nisam ja nešto posebno, ali dobro pamtim. Napisao sam nekoliko TV scenarija posvećenih Virovitici i ovoj županiji, pa se mogu pohvaliti da znam dosta toga. A nisam znao, recimo, da je u Virovitici rođen Milan Nikolić, svojedobno naš najbolji pisac krimića. Kao klinac, sjećam se, čitao sam njegove krimiće, a da nisam ni znao da su njegovi. Jer je knjige objavljivao pod pseudonomima. Uglavnom engleskim. Poslije, sam saznao da se iza engleskih imena krije baš Milan Nikolić.
Kad listam znalački uređene turističke knjižice, vidim da su Virovitičani pribjegli pisanju informacija gotovo nemogućom kombinacijom: enciklopedijskom škrtošću i pjesničkim nadahnućem.
Da ne bih sve nepotrebno opisivao, jednostavno ću danas presnimiti sve knjižice u nadi da ćete sve ono što je napisano moći bez napora pročitati. Vjerujte mi, ne ćete se pokajati.
Zdenko i Romina zaista su mi pokazali cijelu Viroviticu. Od trbuha grada, do izložbi, vrijednih građevina, arheoloških iskopina, palača, dvoraca, muzeja, kafića...
Što mi se posebno sviđa? Sve. Ne bih mogao odvojiti jedno od drugoga, jer onda to ne bi bila cjelina. Recimo, kad Hercigonja priča o Virovitici, onda čujete vrlo optimističnu priču. Optimističnu tim više, jer on ne oklijeva prepustiti inicijativu mladima. A kad klinceze i klinci puste mašti na volju, onda vam ništa drugo ne preostaje nego da iz mnoštva sjajnih ideja odaberete one najbolje.
Recimo, da se Virovitica ne bi utopila u sivilu svakidašnjice, slavi se Rokovo, dan grada. Neki okolni slavonski i podravski gradovi, jer Virovitica pripada i Slavoniji i Podravini, imaju razne festivale, smotre, vezove... Virovitici nije ostalo gotovo ništa. Jest, imali su i imaju kazalište. Svojedobno sam kao novinar prisustvovao mnogim premijerama. Ali neke priredbe gdje bi se Virovitičani mogli pokazati druželjubljivost i gostoljubivost nisu imali. Sad imaju Rokovo. Počeli su vrlo skromno, kao da sami nisu vjerovali u uspjeh. Već ove godine priredbe Rokova imale su sedamdesetak tisuća posjetitelja iz svih krajeva Lijepe naše. A toliki broj ljudi valja ugostiti.
Dakako, nije ta svečanost jeftina. Potrošeno je 344.569 kuna. Što iz proračuna, što od Turističke zajednice, što od brojnih sponzora. Puno? Vraga, puno. Sedamdesetak tisuća gostiju baš i nije škrtarilo za provod. E, sad sami pomnožite i vidjet ćete da se isplatilo.
Ljudi koji upravljaju gradom znaju da je poduzetništvo ono što obećava budućnost. Zato stimuliraju sve vrsti poduzetništva, osobito u onaj dio gdje su uključeni mladi. Jer im je vrlo važno zadržati mlade i školovane Virovitičane.
Mene je posebno oborilo ono: ako imaš ideju, dođi u Viroviticu i pokušaj je realizirati.
Čovjek da ne povjeruje!
|
- 06:52 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
OD PITOMAČE, PREKO KRIŽNICE, DO VIROVITICE
Kaže se da se svaki grad najbolje raspoznaje po tržnici. Zato u Pitomači najprije svratih na plac da vidim što se dobroga nudi.
U jučerašnjim sam novinama pročitao da je u Zagrebu paprika skupa, a ovdje sam na poljima vidio prava paprikasta područja. Ovdje je paprika prilično jeftina i ima je u izobilju. Kao i malih pačića.
Dan je bio zaista lijep. Sunce kao da se htjelo iskupiti za kolovoški štrajk. Ulice prepune ljudi, a terase kafića - gostiju. Sve kao da odiše nekom zrelom rujanskom radošču. Pa i susreti s ljudima. Tamo iza crkve upoznah mladi bračni par Roma. Morate znati da su u Pitomači Romi vrlo uspješni poslovni ljudi. Stanuju u lijepim kućama, rade, vlasnici su pekara, kafića i drugih obrtnih radnji, uspješni su poljoprivrednici, uzgajivači gusaka itd. Bogati ljudi.
- Jesu, neki su bogati, ali mi baš i nismo, kažu mi ovaj mladi bračni par. Još smo mladi i pred nama stoji cijeli život da se obogatimo. Važno je zdravlje, a sve ostalo dođe radom.
Dok sam obilazio kafiće, ugledah dobroh poznanika. Doktora Marijana Jergovića. Doktor, kako ga zovemo, liječnik je i ljubitelj umjetnosti. Baš kao i svi liječnici. Upoznali smo se davnih godina, na Festivalu u Pitomači. Naime, Doktor je jedan od najzaslužnijih ljudi što Pitomača ima svoj festival izvorne podravske glazbe. Uvijek sam volio ovamo dolaziti. Zapravo, treba ići tamo gdje su ljudi zadovoljni, a u Pitomači su očito svi ljudi vrlo zadovoljni. Doktor je svojedobno bio i dožupan Virovitičko-podravske županije. S njim me upoznao Branko Uvodić.
Premda smo dobri znanci, prošao je pokraj mene kao da me ne poznaje.
- Doktore, zar smo dotle došli da prolazimo pokraj znanaca bez pozdrava, zaustavih ga nakon što je prošao pokraj mene.
- Joj, oprosti, molim te. Vidio sam te ja još s one strane ceste. Međutim, ovaj me tvoj šćap zbunio. Pa sam pomislio da ti nisi ti, nego da si možda neki geometar, mjernik koji u Pitomači nešto mjeriš.
I tako svratismo u obližnji plavi kafić na plavu kavicu. Pričali smo o svemu i svačemu. I, kako to već biva, završili na priči o Podravskom festivalu. Pomoću glazbenog festivala Doktor želi sačuvati ovdašnju tradicijsku kulturu, što mu i uspijeva. Naime, ovdašnji je Festival jedan od naših najboljih festivala. A to je zato jer Doktor o svemu vodi računa. Pa je pacijent zdrav. Priča mi da je ovih dana posjetio Zvonimira Majdaka, izvrsnog hrvatskog pisca, rodom iz ovih krajeva, i uspio ga nagovoriti da napiše nekoliko pjesama koje bi ovdašnji skladatelji uglazbili. A i Doktor je vrlo uspješan skladatelj i pisac stihova.
A kad smo već kod Festivala, ispričah Doktoru da su Blogeri dobili dva mjesta na Đurđevačkom festivalu. I tako poče moja priča o Blogu.
Doktor me je pažljivo slušao, a onda ponudio Blogerima dva mjesta i na svome festivalu.
- Vidim da su Blogeri mladi i sposobni ljudi, valja im otvoriti vrata. Mi to već odavno činimo, jer na Festivalu imamo jednu večer posvećenu i mladim autorima. Kad ovako zanosno pričaš o Blogu, ne preostaje mi ništa drugo, nego da i mi, u Pitomači, pozovemo Blogore na suradnju. Uvjeren sam da ćeš ti i tvoja ekipa učiniti to najbolje i da će Festival s Blogerima samo profitirati.
- Mogu li to napisati?
- Samo piši.
Kad me je poslije nazvao Dalibor ispričah mu ovaj razgovor. On se zaista oduševio idejom. A ni Dario nije ostao ravnodušan, premda je jučer bio nešto ljut na nešto što se u komentarima potpisuje sa 66. A taj/ta 66, neumjerenim brojem komentara, zaista zagađuje čisti blogerski zrak.
Bilo je vrijeme da krenem dalje. I krenuh prema Križnici, čudesnom selu između Drave i Drave.
Po običaju zavirivah u tuđa dvorišta. I u jednom dvorištu spazih bakicu kako miješa – pekmez. Svratih na žličicu vrućeg pekmeza kojim me počastiše vrijedni domaćini, Nada i Ivica Mihoković. Ivica čisti šljive i gnječi ih, a Nada – miješa li, miješa.
- To vi pripremate pekmez svojim unucima?, upitah.
- Naravno, Točno je tako meni moja baka radila, a ja sam joj pomagala. Sad su mi unuci u školi, pa mi djed pomaže.
Na odlasku mi je bakica poklonila teglu pravog pekmeza od šljiva.
Kilometar – dva dalje, zaustavili su me Ilija Mađar i Zlata Štefanov. Zanimalo ih je moje putovanje. Naslonih se na šćap i tako se družismo pola sata. Sunce je pržilo. Pozvali su me doma na ručak, ali dok hodam nikad ne jedem. Saznah da njih dvoje žive zajedno već petnaest godina, ali nisu vjenčani.
- Ovako nam je dobro. Svakome možemo reći da smo momak i djevojka, nasmijaše se.
Malo dalje, u jednom dvorišti spazih gospodina, kasnih srednjih godina, koji je cijepao drva. Jedno sam ga vrijeme promatrao, pa me čovjek upita zašto ga gledam.
- Gledam kako se bavite fitnesom.
- Vraga, fitnesom. To mi je biznis. Idem od kuće do kuće i nudim dionice, da ne kažem usluge cijepanja drva.
- I, kako vam stoje dionice.
- Tako-tako. Nađe se starijih i nemoćnih ljudi koji ulažu u mene i moju sjekiru. Uz malo zemlje, poneku svinju i nešto peradi, dade se preživjeti. Ne žalim se, ali ni ne hvalim.
I evo me kod Drave koju premošćuje viseći most. Skela zasad ne radi, Ovdje svakako moram zabilježiti jednu sjajnu prometnu dosjetku. S druge strane visećeg mosta nalazi se parkiralište. I tamo je parkirano desetak automobila. Sve su to neregistrirana vozila. Stanovnici Križnice, koja je udaljena od visećeg mosta pet i više kilometara, odavde se voze neregistriranim vozilima.
- Nema prometne policije, pa je super, kaže mi mlađahna vozačica.
A Križnica je selo koje se prostire na 846 ha zemljišnog i šumskog staništa, na samoj granici s Mađarskom. Ovdje se Drava dijeli na našu i graničnu. Naša Drava, s brojnim rukavcima i gustim šumskim raslinjem, vrlo je zanimljivo turističko-biciklističko odredište. Mađarska Drava je državna granica. Stanovnici se bave zemljoradnom i ugostiteljstvom. Polja su plodna, a Podravska iža radi danononoćno,
- Koliko gosti hoće, kaže mi Ivana, snaha gazde Željka.
Obišao sam prostor sve do Mađarske granice i imanja Željka Grgačića, uglednog poslovnog čovjeka iz Pitomače, za kojeg mi je Doktor rekao da pripada uspješnoj staroj domaćoj obitelji. Željko je, ovdje u Križnici, sagradio vrlo lijepu kuću, na obali jednog od brojnih rukavaca. Tu uzgaja guske, patke i kokoši. Međutim, u kući nije bilo nikoga.
- Jesam li vam rekla da gospon Željko nije doma, kaže mi na povratku ovdašnja stanovnica.
- Ali kuća mu je gotovo otvorena, odgovorim joj. Gotovo sam promukao zovući ga.
- Kuća je otvorena, jer gospon Željko zna da su ovdje ljudi pošteni.
Svratih u Podravsku ižu da se osvježim hladnim sokom, a potom nazad preko mosta, prema Marofu, Okrugljači, Bušetini i Virovitici.
Daljine, daljine. Katkada me deprimira ravna cesta kojoj nema kraja. A ovdje su takve ceste. Ravne, ravne. I kad već nekako stignete do zavoja, dočeka vas novi ravni dio. Šuma, kukuruzi, paprike, duhan, šećerna repa, krumpir, vinogradi i polja trulog suncokreta. Eto, to je krajobraz. Gdjegdje neka kuća okružena voćnjakom. I tako u beskraj.
Kad sam ugledao selo Okrugljaču, kao da sam ugledao Pariz.
Ne znam kako vi, ali ja zaista volim one male seoske škole. Zato sam i svratio u ovdašnju pučku školu. Svega jedan razred i desetak klinaca. Razred je miješan, što će reći da u isti razred idu stariji i mlađi učenici, prvačići i drugačići.
Učiteljica, činilo se, nije ništa starija od njih.
Dio puta kroz Okrugljaču pratile su me mlade dame, zvao sam ih Okrugljače, na koturtaljkama. Nešto kasnije im se pridružiše i dva mladića na biciklu, devet-deset godina mladi. Onaj mlađi, zvao sam ga Okrugljačić, rekao mi je, u povjerenju, da se ove jeseni sigurno ženi, jer ne može više izdržati u istoj kući s mlađom sestrom.
Poželih mu sreću u braku, a on me pozva u svatove.
- Sigurno ćete doći, rekao mi je. Znate, to mi je jako važno. Tako ću imati besplatne fotografije, a moje će vjenčanje moći vidjeti svi na Internetu.
Eto, tako, mislite da klinci ništa ne znaju, a oni zapravo sve znaju. Kad smo se opraštali, Ogrugljače i Okrugljačići odjurili su doma vidjeti što sam fotografirao.
Nisam izdržao stalno pješačiti.
Htio sam vidjeti kako svijet izgleda s traktora. Zato se kroz Bušetinu provozah na traktoru. I, mogu vam reći, nije loše. Na traktoru sam se osjećao kao nekada na tenku. Puno friškog zraka i još više drmanja. A to s tenkom bila je zanimljiva priča. Negdje u Slavoniji, one davne 1991. godine, htio sam osjetiti kako se čovjek osjeća na tenku dok se iz njega puca. Tamo negdje iza jedne kuće, koja je služila kao utvrda, po nama je stalno prašio neprijateljski mitraljez i beztrzajac.
Zato je to mjesto valjalo onesposobiti. I za to bijaše određen tenk kojega je vozio brat onog osječkog nogometaša Grnje. Zahvaljujući Jari, Sukiju i Đuri, ja se ukrcah na tenk. Kad smo stigli u jedan šumarak, svega dva kilometra udaljenom od neprijateljskog uporišta, stadoh na tenk s kamerom u ruci. Ostali su me državi,
A onda je Grnja opalio. Ljudi moji, tenk se propeo kao divlji konj, a ja sam odletih u zrak. Možda bih završio na nebu, da me momci nisu čvrsto držali. No, bilo kako bilo, uspio sam kamerom pratiti lijet granate. Nije mahala krilima kao ptica, nego je iza sebe ostavljala svijetleći trag. I, naravno, neprijatelj više nije imao skloništa.
Eto, tako sam se osjećao na traktoru dok smo jurili, brzinom od desetak kilometara, kroz slikovitu Bušetinu. Poslije sam vidio i fotografije. Nisu loše, ne?
U Viroviticu sam stigao predvečer. Kad sam ugledao mali obiteljski hotelčić, uskliknuo sam: Dome, slatki dome. Nije ni čudo. Danas sam prohodao 43 kilometra i ostao bez jednog nokta na nozi. Srećom, ostalo mi je ostalih devet.
|
- 07:57 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
OD PODRAVSKOG KLOŠTRA DO PITOMAČE OBRONCIMA BILOGORE
Kloštar Podravski, što će reći Samostan Podravski, budući da je kloštar - samostan. Ono Podravski znači samo to da u Hrvatskoj ima više Kloštara, pa je tu i pridjev da biste ih mogli prepoznavati. Kad je riječ o Kloštru Podravskom znate da se mjesto nalazi u Podravini, između Đurđevca i Pitomače. A to znači da se danas, napokon, opraštam od Koprivničko-križevačke županije i ulazim u Virovitičko-podravsku. Svaka mi čast.
Nekad se Kloštar, još tamo u 13. stoljeću, nazivao Gorbonuk, po ovdašnjem potoku na kojem je bilo mnoštvo mlinova. Potok je još tu, a mlinove je popapalo vrijeme. Ovo je plodan kraj u kojem cvate poljoprivreda, zemni plin i drugi kondenzati, pijesak, šljunak i - naivno slikarstvo.
Mjesto je vrlo prometno, budući da kroz nj protiče podravska magistrala, a to znači da gotovo svake sekunde kroz mjesto prođe neki lakši ili teži automobil. Posebno oni cestovni teretni brodovi, što će reći goleme, goleme kamiončine.
S Kloštrom cjelinu čini naselje Budančevica. Čim prijeđete potok, tamo prema Đurđevcu, eto vas u Budančevici. A Budančevica je, kao i sva ovdašnja mjesta poprilično duga. Rasula se gotovo do obronaka Bilogore.
I tako prolazim kroz Budančevicu, zavirujem u dvorišta, kad u jednom dvorištu spazih da radi kotao u kojem se peče rakija. Nije valjda! To odavno nisam vidio, pa svratih do domaćina Vinka Pedija. Vinko je odmah krenuo po čašu da mi natoči jednu vruću, na čemu mu zahvalih, ali ne popih, budući da uopće ne pijem.
Riječ po riječ, saznah da ni Vinko ne pije, ali voli peči rakiju. Nešto mu popiju prijatelji, a nešto, bogami, i proda. Rakija je posebna, Vinkova rakija. Jer se u kotlu našla šljiva, breskva, pokoja kruška, nešto koma, a znalac bi osjetio da ima i nešto staroga vina.
Na kraju Budančevice skrenuh s glavne ceste i uđoh u mir zemaljski. Preda mnom su plodna polja. Uglavnom kukuruzi i paprike. Mogu vam reći da sam se prilično namučio dok sam snimio gospođicu papriku u prirodnom ambijentu, dakle cijelu biljku s plodom i polje koje se prostire u nedogled.
Inače, kad prolazite ovim krajem, vidjet ćete velesajam raznih paprika. To vrijedni domaćini prodaju onaj višak koji im ne treba. Paprika je prilično jeftina, pa sam vidio kako se mnogi automobili zaustavljaju i vreće paprika nestaju u prtljažnicima.
Ušavši u Prugovac shvatio sam da je bilo vrijeme za doručak. Danas su se na švedskom našle šljive i jabuke. Jučer je ponuda bila bogatija: breskve, grozd lizabele, nekoliko krušaka, nešto kupina i mladih oraha. No, ovdje su šljive zrele i slatke, a jabuke sočne i reske.
U samom središtu Prugovca, na jednom panju, baš u parku, čini se da me Vindija i Drk počastiše bocom hladna mlijeka.
- Je, samo uzmite, rekla mi je bakica koja je sjedila na obližnjoj klupi. Bili su neki dečki i rekli da je to za nekog sijedog gospona sa šćapom. A vi ste sijed i šćapat.
Naravno, mlijeko sam popio, nazdravivši pritom Sireli koja u središtu Prugovca ima mliječnu stanicu, to jest skupljalište mlijeka.
Između Prugovca i Suhe Katalene je vinska cesta. Vinograda kao u priči. Kušao sam nekoliko zrnaca, ali grožđe još nije zrelo.
Suha Katalena je također staro mjesto, koje je dobilo ime, još u 14. stoljeću, po kapeli Svete Katarine, koju ovdje zovu Katalena. S jedne strane mjesta su šumoviti obrojnci Bilogore, a s druge strane vinogradi i plodna polja. Vinogradi i polja su prepuni traktora. Moram priznati da su traktori vrlo simpa. Ovdje se sve obavlja na traktorima. Ore, kosi, pa i pilaju drva, kako sam vidio u jednom dvorištu. Muž pili cjepanice koje mu dodaje žena, a djed sve to slaže pokraj gospodarske zgrade prepune sijena.
Budući da nisam popio kavu, obradovah se kafiću u mjestu. E, moj Udoglavi Dalmatinče, kao što vidiš, usred Podravine, u mjestu Suha Katalena, kafić Dalmatino. Dakako, kafić nije radio, jer je bilo doba fjake.
Nedaleko su mještani kopali krumpir. Prišao sam kopačima i kopačicama pjevajući onu staru: Krumpiri se krumpiraju/ curice se ne diraju/ diraju se samo žene/ koje vole mene...
- To budete pričekali, gospon, rekao mi je smijući se domaćin Ima tu žena koje vole mene, pa neće biti ništa od vašeg diranja.
Zadržao sam se malo u razgovoru i saznao da je krumpir rodio, ali da mu kolovoška kiša nije baš puno pomogla, jer se među gomoljima znade naći i nešto trulih krumpira. Ovdje na brijegu doduše manje, ali dolje...
Njihovi susjedi nisu imali sreće. Negdje je pukla cijev i voda istječe u zemlju. Kopaju i traže mjesto gdje je cijev pukla. Već su prilično toga iskopali, a još kvar nisu locirali. Poželih im sreću i uputih se dalje.
I naiđoh na traktor-spavaonicu. Naime, mama je otišla poslom u Đurđevac, a tata je morao raditi u polju. Sina im nije imao tko čuvati, pa ga je tata poveo sa sobom. Igrajući se, sin se umorio i skutrio se u traktoru, gdje mu je tata pripremio postelju. A što radi zdravo dijete kad je umorno? Spava. Upravo kao ovaj dječak.
Poslije me put odveo u šumu, a tamo me iznenadila kuća lijepa kao dvorac. Kuća je šumi. U sklopu tog dvorca ugledah nojeve. Izgledaju veselo i zdravo. Mužjaci su odvojeni od ženki. Dok sam ih fotografirao, znatiželjno su me promatrali, a ovaj veliki mužjak, čini se, da je navikao na fotoaparate pa kao da pozira.
I tako, vinogradi, šume, kukuruzi, krumpiri, nojevi i eto me u Kozarevcu, vrlo lijepom mjestu, s urednim kućama i velikom crkvom na brijegu.
Bilo je doba kad su se traktori vraćali s polja, a djeca iz škole. Tako sam iznenadio mladu damu na biciklu. Jurila je kao da vozi utrku. I baš kad je projurila kraj mene, uhvati je moj Sony Ericsson. Nakon desetak metara je zakočila i ja je pozvah da vidi šo sam snimio.
- Pa nije loša slika, rekla je, nasmijavši se.
Poslije joj objasnih gdje sliku može vidjeti, a ona na brzinu zapisa ovu adresu i odjuri doma.
- Baš me zanima kako izgledam na ekranu kompjutora, samo je rekla i odjurila.
Na izlasku iz Kozarevca, u jednom dvorištu, vidim, gužva. Stigao je traktor s prikolicom punoj – duhana. Sad to valja istovariti i smjestiti u sušionu. Naravno, svratih u dvorište. Domaćini me lijepo pozdraviše i pokazaše sušionu, prepunu već gotovo suhog duhana. Poslikah što se poslikati dalo i malo se našalih s damama i pušenjem. Naime, pitao sam ih puše li, a one se na to nasmijaše.
- Pa, ako je cigar dobro smotan, ako je pravi, tvrd i lako se vleče, onda si povučemo koji dim, rekla je najstarija, vragoljasto me gledajući. Momci su se samo smijali, a jedan je odmahnuo rukom.
- Kaj bi naše babe pušile. To se one samo šale, jer ne puše ni cigarete, ni cigare. To delaju one vaše u gradu. One puše i cigarete, a bormeč znaju povleči u neku dobru cigaru, rekao je.
Od Kozarevca, do Dinjevca i Pitomače počinju polja duhana. Kukuruzi, duhan, kukuruzi, duhan...
I popodnevna fjaka. Gdjegdje pokraj mene prođe neki osobni automobil. Ili bicikl.
|
- 06:04 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
OD MOLVA DO FERDINANOVCA
Kad ne znaš kako započeti tekst, stavi neku mladu i zgodnu damu na neko rakršće i eto ti početka. Osobito ako se nađete u Molvama rano ujutro, kad sam se ja tamo zatekao. Na istoku sunce je strpljivo čekalo da se zemlja okrene taman toliko da bi obasjalo ljepuškastu Anu koja je stajala sama na Trgu kralja Tomislava.
Takvu ljepoticu ja bih zapazio i među milijun ljudi, a nekmoli onako samu, kao u zabavnoj pjesmi. Stajala je tako sama/ Samo suncem obasjana...
Naravno, Ana nije čekala mene, jer se za mene ne može reći da sam princ iz bajke. Čekala je prijateljicu da bi, zajedno s njom, sjela u autobus i krenula put Koprivnice, gdje ide u srednju školu.
Eto, to smo sredili.
Sad i ovo: središte Molva čini Trg kralja Tomislava. A to je prilično velika površina na brežuljku Krbulin. Na Trgu je sve, od crkve s minijaturnim jezerom i brodom-mlinom čiji se točak stalno okreće, parka, škole, školske sportske dvorane na koju su Molvani posebno ponosni, školskog športskog igrališta, vrtića, trgovina, banke, pošte...
Naravno, zanimala me Osnovna škola. Vrata su bila otvorena, ali još je bilo rano za osnovce.
Ako me pitate po čemu su Molve poznate, onda ću vrlo rado reći: po plinu, ljudi moji, po plinu.
A kad je riječ o životu, onda mogu reći da su ljudi ovdje živjeli, sudeći po arheološkim nalazištima, još u mlađe kameno doba. Tu su živjeli Panoni i Kelti. Rimljani su gradili ceste, a Goti, Huni i Avari znali su se ovamo zaletavati na lagane i vrlo unosne pljačke. Poslije ovamo stigoše Hrvati i evo ih sve do sada. Bavili su se uglavnom poljoprivredom, sve dok se ovdje nisu otkrila bogata nalazišta prirodnog plina. Sad se bave plinom i poljoprivredom. Kuće su im lijepe, djeca vesela, krave pune mlijeka, a ljudi vrlo vrijedni. Pravi Podravci!
Molve čine naselja Gornje Šume, Čingi-Lingi, Molve Grede, Repaš, preko Drave, Molve Ledine...
Tu je galerija Molvanskog likovnog kruga, jer su Podravci, to je definitivno, sjajni slikari. Naravno, kad ste se već ovdje našli, nemojte zaobići galeriju Mije Kovačića, jednog od naših najznačajnijih slikara-naivaca. Ja sam galeriju obišao, i to vrlo obišao i u vrlo velikom vrlo luku, budući da je bilo prilično rano.
Ali, ono što će zanimati lijepe Blogerice, valja reći da su Molve poznate i kao cvjetni raj. Molvačanke su ljubiteljice cvijeća. Na kojim su se god cvijetnim izložbama našle, osvajale su najznačajnije cvijetne nagrade, a posebno se ponose zlatnim i srebrenim Zelenim cvijetom, nagradom koja se dodjeljuje najljepše uređenim manjim mjestima.
Turistički kalendar Molvi prepun je raznih zbivanja, pa ako se ovdje zateknete u bilo koje doba godine, vjerujte mi, neće vam biti dosadno!
Još samo ovo: sela su u Podravini vrlo duga. Kad uđete u neko naselje, onda vam mora biti jasno da ćete ohoho hodati dok iz njega ne izađete. Zato se ovdje sve obavlja biciklom. Mene su posebno oduševile mljekarice, ne i mljekari, na biciklima. Rano ujutro, sve tamo do deset sati, sretat ćete bakice, dedeke i gdjegdje lijepu mladu Podravku, kako na biciklima, u kantama od po deset litara, prevoze mlijeko u obližnje prikupljalište.
Škole su prepune vesele djece. Dječaci baš nisu pretjerano sretni početkom školske godine, ali djevojčice jesu. Zatekao sam skupinu djece ispred područne škole Medvedička. Naravno, mnoga djeca imaju doma kompjutore. Bolje od mene znaju što je internet, a kad sam im objasnio tko sam i što radim, mnogi su zapisali ovu adresu. I tako se blogerski svijet širi.
Iznenadilo me moderno postrojenje usred šumaraka i kukuruzišta. To je Uljara, zasad jedini veći objekt u poduzetničkoj zoni. Odmah sam isfotografirao uljaru izvana i iznutra. Mogu vam reći da nikog nisam vidio. Činilo mi se da Uljara radi automatski, da sve funkcionira i bez ljudi. Kad tamo, iza ovih svemirskih postrojenja, primijetih dvojicu mladića na velikoj cisterni. No, dobro, radosno zaključih, ipak se ne može bez ljudi. Pa makar se oni bavili i pranjem cisterne. I momcima sam morao objašnjavati što radim. Naravno, i oni su zabilježili ovu adresu.
I tako, korak po korak i eto me u Ferdinanovcu. Nađoh kuću Mile Dedakovića, Jastreba, heroja vukovarske obrane, i njegove lijepe i mirne žene Terezije. Oboje su bili doma. Kćerka Jelena, vršnjakinja moje Une, dakle 11-godišnjakinja, bila je u školi. Dočekali su me baš domaćinski. Jastreb i ja dugo smo razgovarali. A imali smo i o čemu. Međutim, to je već druga priča. Koju tek moram napisati.
Hodanje sam završio predvečer u Kloštru Podravskom. Prošao sam 41 kilometar. Priznajem, pretjerao sam. Cijelu me noć boljelo tijelo, a tabani, ah, tabani...
|
- 05:51 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
PODNEVNA KAVICA
Uskoro će podne.
Pijem prvu kavicu u kafiću Monaco, svega dva ili tri kilometra od Ferdinandovca.
Preko puta kafića je groblje automobila, a ja se baš sjajno osjećam. Kao da mi je drago što nisam bio ni u jednom od ovih automobila.
Baš ne bih lijepo izgledao slupane karoserije.
Danas je onaj dan pun sunca i radosti. Prvi dan škole! Uvijek sam se radovao tom danu. Dugo ferje dosadi.
Vrlo rano krenuo sam iz Molva i gibljem se gipko i radosno. Vidi se po fotosima. Svugdje sam malo zavirio. Čak i u onu uljaru. Čudi me što me nitko nije zaustavio.
No, poslije ću pisati o tome, a sad polako nastavljam. Mobitelski sam u mrtvoj zoni. Upravo me zvao Dalibor, ali ovdje ne lovi 091.
(Dario, daj već jednom sredi taj 098, on se, kažu, čuje i u Patagoniji!)
Namjeravam svratiti kod Mile Dedakovića, glasovitog Jastreba, heroja Vukovarske bojišnice. Sad živi u Ferdinandovcu, pa ako je doma...
|
- 11:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
S BLOGOMOBILOM NA "KUKURIČEKU"!
Travanj je u Đurđevcu najljepši mjesec: zelen, sunčan, rascvjetan, mirisan i – raspjevan. Naime, u travnju se održava najveći festival dječjeg stvaralaštva u nas – Kukuriček. A kad je riječ o stvaralaštvu, onda je tu mjesto i Blogerima.
Dakle, vrijeme je da Blogeri krenu na izlet izvan blogovskih granica.
Zato pozivam sve Blogere, koji do travnja iduće godine neće navršiti 14 godina, da se prijave za sudjelovanje na – Kukuričeku 2006.
Što je Kukuriček?
To je glazbeno-plesno-glumačko-literarno-likovno natjecanje i druženje onih klinaca koji imaju dara za bilo koju od navedenih umjetničkih disciplina.
Budući da je Festival natjecateljski, onda se najprije morate prijaviti.
Za moga hodanja kroz Đurđevac, dogovorio sam s direktorom Kukuričeka, Petrom Štefanićem, da iduće godine na Festivalu sudjeluju i Blogeri. Blogeri mogu sudjelovati na dva načina.
Mogu se svojim radovima javiti na redovan Natječaj. Tada će o njihovu mogućem sudjelovanju odlučiti žiri koji čine Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Ksenija Erker, Tihomir Preradović i Ivica Mihajlović, sve vrhunski stručnjaci
Postoji i drugi put. Gospodin Štefanić obećao nam je dva mjesta na Festivalu izvan redovnog Natječaja.
Dakle, dvoje Blogera, koji će se natjecati na toj smotri dječjeg stvaralaštva, izabrat ćemo mi sami.
Dakako, u konkurenciju ulaze samo oni koji na blogu.hr svoju adresu.
Jasno vam je, valjda, da morate imati i dobru skladbu. Pjesma treba biti originalna i nikad dosad javno izvođena. Možete je napisati sami, a možete potražiti i pomoć nekoga koji to bolje radi od vas.
Zato vam preporučam da prionete na posao. Napišite pjesmu, uglazbite je i, ako bude ono, evo vas na najboljem dječjem festivalu na svijetu.
Osim kvalitetne glazbe, za pjesmu valja napisati i pravi tekst, a sve to da bude primjereno djeci. I ništa više.
A kad sve to napraviti, pošaljite skladbu na našu adresu. Ali, otom-potom.
Direktor festivala, Petar Štefanić, ne sumnja u glazbeno-pjesničko-pjevački talent mladih Blogera.
Naravno, ovdje ćemo otvoriti posebnu stranicu, Kukuriček, koju će voditi Dalibor i Dario, pod iskusnim okom vrijednog Anderlona, a ja ću sve to pratiti s blogomobilskih daljina.
Ali, prije nego što stavim posljednju točku u ovome tekstu, moram reći i ovo: siguran sam da će na idućem Kukuričeku pobijediti blog.hr!
|
- 17:41 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
ODRAĐIVANJE STARIH PJEŠAČKIH DUGOVA
Zaista se nisam nadao boljem povratku na cestu od ovoga: jučer sam, u Pitomači, susreo bakicu kako vodi u šetnju trojke. Prvo sam žmirnuo, a onda provjerio jesam li trijezan ili me drži posljednje pijanstvo od prije desetak godina. Štipnuo sam se, za svaki slučaj, ako sam zaspao. Ne, nisam bio mahmuran, nisam zaspao, zaista su trojčeki.
Odmah nakon što sam fotos uputio T-mobilom u pravcu Darija, nazvao me Ljudevit Grgurić-Grga, pa smo malkice prodivanili za Vikendicu, emisiju Drugog programa Radio-Zagreba.
Sad je u Podravini doba berbe duhana. Pokraj mene upravo je prolazio traktor s prikolicom punoj zrelih listova duhana. Grga me pitao bi li rado smotao jednu cigaru, na primjer onakvu kakve motaju na Kubi, a ja, budući da sam prije nekoliko godina prestao i pušiti, rekao sam da bih radije smotao jednu Kubanku, ali sam i za to prestar.
Poslije sam produžio za Viroviticu, a tamo se, u Strossmayerovoj ulici, zaustavio automobil iz kojeg je izašla jedna ljupka dama s kćerkom i sinom.
Udo moj Vidoviti, dama me zaista prepoznala i zaustavila da bih joj dao autogram. Naravno da sam se potpisao na istrgnutom papiru iz teke. Da me je tražila bilo što drugo, onako zbunjen, dao bih joj i onu udnu gitaru ili soma dolara.
Srećom, nije.
Odlučio sam da pravo pješačenje nastavim tek u ponedjeljak, a da se do tada zezam po cestama i stazama naše zemlje ponosne.
Danas sam autobusom otišao u Đurđevac, do Dalibora, budući da sam ovdje ostavio nekoliko nedovršenih poslova.
Prvo, riječ je o dječjem festivalu i o mome dogovoru s Upravom najboljeg dječjeg glazbenog stvaralaštva u nas, pa i šire, da iduće godine nastupe i dvoje Blogera. Sad je to valjalo precizirati, jer počinje školska godina, valja nam, ovdje na Blogu, otvoriti natječaj i izabrati dvoje najboljih. Koji bi, hajde da se tako izrazim, zastupali boje Bloga.
Potom sam morao posjetiti prijateljicu Božicu Jelušić, da joj osobno zahvalim za one divne stihove koje mi je posvetila. Osim toga, valjalo se s Božicom dogovoriti njenu suradnju u akcijama Bloga.
Naravno, Božica je pristala na oba prijedloga, pa ćemo uskoro ovdje obznaniti o čemu je riječ.
Imao sam sreću što je cijela obitelj bila na okupu, pa ovdje imamo prigodu upoznati dosad nepoznat dio života meni najdraže hrvatske književnice. Na fotosima je Božica-supruga, Božica-majka i Božica-baka, budući da su na fotosima muž, kćer i unuk.
Potom slijedi moj život s Daliborom.
Sjeli smo u njegov auto i krenuli prema Hlebinama, jer sam i tamo imao dva nezavršena posla. Nešto sam o tome pisao. Riječ je o hlebinskim slikarima. S njima sam dogovorio suradnju. Neki već imaju ovdje adresu. Sad smo trebali dogovoriti da im Dalibor i Dario urede stranice, odnosno da grafički opremimo, da ne kažem oplemenimo, njihove stranice kako bi mogli svoje radovo dovoljno kvalitetno pokazati ljubiteljima likovne umjetnosti u nas i u svijetu.
Na putu smo se zaustavili kod materININE benzinske crpke, e da bi napojili žedne Daliborove konje.
Ovdje, u Podravini, ljudi vole urediti svoja radna mjesta. Tako su i radnici materININE crpke uredili svoj prostor. Na fotosu se vide seljačka kola, bez konja naravno, što mi je sugeriralo da ova crpka ovdje stoji najmanje tristo godina. Tu su ljudi zaustavljali svoja kola, a motore (konje) punili sijenom i vodom. Kao što ih danas hrane skupim benzinom i još skupljim uljem.
U Hlebinama nas je više nego radosno dočekao kolega bloger Branko Matina, jedan od naših najpoznatijih naivaca. Malo smo pročaskali o suradnji, Dalibor je snimio nekoliko, čini mi se dobrih fotosa (za razliku od mene ili ja). Onda smo dogovorili dolazak Darija, Hala i Dalibora u Hlebine itd.
Potom smo svratili do gospođe Mirjane Generalić, jer sam i njoj ostao nešto dužan. Upoznao sam je s Daliborom i tako se riješio duga. Naime, Dalibor, Dario i Hal će otvoriti galeriju Generalić na Blogu. Naravno, Galeriju će uređivati gospođa Mirjana.
A zašto nema njene fotografije?, čujem li, čujem nečiji glas.
Zato što je dama cijeli dan kosila travu na imanju, pa je nisam htio slikati s još mokrom kosom, ali to će nadoknaditi Dalibor.
I, evo nas na početku nove školske godine.
Svim đacima i đacicama želim sretnu novu školsku godinu. I to s ovim fotografijama najbolje pučke škole u Hrvatskoj, onoj iz Virja. Na fotosu imate snimljene sve podatke, a ja bih rekao da su učenici, koji su školu zaista lijepo uredili, pokazali maštovitost koje se ne bi nitko zastidio. To potvrđuje moju tezu da mladima treba prepustiti inicijativu, jer su vrlo kreativni. Treba im dati samo prostor gdje će moći pokazati mladenačku kreativnost i razigranost. Naravno, i radišnost. Profesori u Virju to znaju, pa nije čudo što je škola proglašena najurednijom itd. školom u Lijepoj našoj.
Meni je to posebno drago, tim više što je i naš Dalibor svoje osnovno znanje stekao baš u ovoj školi. Sad je, doduše, skloniji kleti (vidi sliku) nego školi, ali to neka ne kvari lijepu sliku o našem vrsnom bratu po Blogu.
Dario, molim te upiši mi novih devetnaest kilometara, jer sam toliko danas propješačio.
|
- 23:28 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
CESTO, NAJDRAŽA DJEVOJKO, EVO ME!
Dakle, vrlo sam uzbuđen. Za dva-tri sata vraćam se na cestu, pa sav treptim od nekog uzbuđenja. Osjećam se kao dječak koji se priprema na prvi sastanak s dragom djevojčicom. Takav mi je cijeli jučerašnji dan.
Ujutro sam izvadio svoj šćap iz naftalina i krenuo u grad obaviti posljednje pripreme prije nego što ujutro krenem put mirisnog Đurđevca.
I, kao što biva, u gradu sam susreo mnoge prijatelje. Neke sam fotografirao.
Najprije sam u Martićevoj susreo Borisa Mutića, poznatog športskog novinara, u čijem sam domu, tamo u Zagorskim Selima, boravio puna dva sata. Boris me pozvao na kavu. A onda me zamolio da otvorim laptop i pokažem mu slike njegove kurije. Naravno, to sam učinio.
Boris, osim što još radi kao TV komentator, premda je u više nego zasluženoj mirovini, priprema i knjigu o svim zimskim Olimpijadama sa kojih je izvještavao TV gledateljstvo. Pitao me za neke savjete u svezi knjige, sadržaja i načina kako da od svega napravi jedinstvenu priču. Ne znam koliko sam mu pomogao, ali kad smo se pozdravljali bio je zadovoljan.
U Ilici sam susreo drugog TV umirovljenika, koji povremeno još radi – Egona Šoštarića, TV režisera.
Egon i ja se znamo četrdesetak godina. Još od vremena kad je učio zanat kod Antona Martija. I uvijek smo se dobro slagali. Režirao je nekoliko zabavnih emisija po mojim scenarijima.
Sjećam se kad je neke davne godine, još sam bio u prvom braku, došao meni doma. Odveo sam ga u svoju radnu sobu, negdašnju lift-kabinu. Cijelu sam noć pisao scenarij koji bi on režirao. Naravno, dao sam sve od sebe. Čini mi se da mi je to bio jedan od najboljih scenarija.
I, tako, pisali smo scenarij, klopali grah i zekali se.
Poslije smo godinama surađivali, ali taj prvi scenarij za nj nisam zaboravio.
Svratio sam i u Frankopansku, kod Pave, u nadi da ću sresti kojeg prijatelja. Naravno, sreo sam na šank-sceni Nenada Cvetka, izvrsnog glumca. Cvetko se liječio od burno provedene noći.
Zapravo, znao sam da ću ga susresti za šankom, ali sam mislio da će s njim biti, kao jučer, i Filip Šovagović.
Jučer je bio Filipov dan. Nismo se dugo vidjeli, pa smo malo prospikali o mome putovanju. Tada je došla neka žena koja prodaje lažne parfeme. Uspjela je nagovoriti Šovu da kupi dva Bossa. Jedan je bio za Cvetka, a drugi za mene. Tako smo Cvetko i ja postali braća po mirisu.
A Filip se samo smijao. On voli ljudima poklanjati.
Cvetko je jutros zaista mirisao.
Poslije je došao i moj prijatelj Tomislav Palinić, zvan Čošo. Tomislav je završio ekonomski faks još prije rata. Družili smo se tada gotovo svake noći u Pavinoj Karaki. Kad je počeo onaj urnebes 1991. godine, Tomica je, uostalom kao i ja, bio među prvim dragovoljcima. Dogodilo se da se jednom vraćao s ličkog ratišta u kamionu. Padala je gusta kiša, vozač kamiona je zalutao i Tomislav se, zajedno s ostalim našim borcima, našao u nekom srpskom selu. Naravno, Srbi su pripucali. Ranili su Tomislava, a zarobila i njega i njegove prijatelje. I odvezli ih u Knin.
Za sve nas, njegove prijatelje, bio je to veliki šok. I učinili smo sve da ga dobijemo, zajedno s ostalima, iz Knina.
To nam je i uspjelo, a ja sam bio na njegovu dočeku prigodom razmjene.
Tomislav je bio jedva živ. Izubijan, tih i šutljiv, kao da ne vjeruje da me ponovo vidi. Odveo sam ga u ovaj isti lokal, a nakon pića s Brankom, poveo sam ga na histrionsku predstavu, gore na Opatovinu.
Kad smo ušli, predstava je već bila počela.
Ugledavši ga, Zlatko Vitez je prekinuo predstavu i pozvao Tomislava na scenu, objasnivši publici tko je Tomislav Palinić. Dok su mu prepune tribine na Opatovini pljeskali, zajedno sa svim glumcima na sceni, sjećam se, plakao sam. Evo, i sad dok ovo pišem niz lice mi cure suze i zaustavljaju se na brkovima.
Poslije je Tomislav završio u bolnici. Jedva su ga spasili, toliko je bio izubijan.
Potom sam poslom krenuo na Jelačić-plac. I tamo, kojeg li slučaja, susreo Branimira Bošnjaka, našeg privatno doktora književnosti. Baš se jučer vratio s mora i to je bio zaista neočekivan susret. Na brzaka smo dogovorili promociju knjige Alojza Majetića, naše blogovske Bestjelesne druge, negdje oko Osijeka, kad se Bestjelesni Debelly vrati sa Suska.
Naime, Brankova žena, draga mi prijateljica Višnja, izdavač je Majetićeve knjige, a Branko je doktor i za Majetića.
Bilo kako bilo, naći ćemo se negdje oko Osijeka, odakle je Višnja, i promovirat ćemo Majetićevu knjigu.
U kojoj se, nota bene, nalazi i prva prava blog-priča napisana u nas.
Kad sam išao u praonicu rublja, tamo iza Vjesnika, susreo sam još jednog aktivnog umirovljenika i prijatelja – Jovana Hovna, izvrsnog novinara. Žurio je kući. U ruci je nosio ćevapčiće.
Hovan, nažalost, malo piše. Svega jednu kolumnu tjedno u Jutarnjem listu. A zahvaljujući i toj kolumni, prije nekoliko godina proglašen je najboljim novinarom.
Hovan je vrlo duhovit. Njegove tekstove s užitkom čitam, evo, već punih četrdesetak i više godina.
A sad žuri kući. Kaže da mu se ćevapčići ne pokvare. Kupio ih je prije nekoliko sati, ali, u međuvremenu je susreo Gojka Marinkovića, pa su završili na jednom piću.
To jedno piće trajalo je dva-tri sata. A da budem iskren, uopće ne vjerujem da se radilo o samo jednom piću. Bilo je tu i onih nekoliko putnih.
Sad samo još jedna provjera ruksaka i – cesto, najdraža djevojko, evo me!
|
- 02:53 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
