Pregled posta

VIROVITIČKI TRNJANIN S TREŠNJEVKE

Nažalost, jučer se baš nisam nahodao.
Ujutro sam se našao sa Zdenkom Hercigonjom, alfom i omegom ovdašnejg života, na obveznoj jutarnjoj kavici. Poslije toga, Zdenko me odveo do prijatelja Duje. Duje je jedan vrlo simpatičan Vrličanin. Vlasnik je kafića i pravi Hajdukovac. Zdenko je, dakako, Dinamovac. Naravno, i ovdje su navijači žestoki, ali ne u smislu koji nam se prezentira posljednjih godina.

STARA TORCIDA I ZLOČESTI PLAVI STARCI

Virovitičani pokazuju izuzetnu kulturu navijanja. Naravno da se zezaju, smišljaju jedni drugima razne duhovite psine, ali na tome ostaje. Prošle godine Duje je likovao, a čini se da se ove godine Zdenku smiješi Dinamo. Poslije svakog velikog derbija, oni se nalaze u Dujinu ili Zdenkovu lokalu, a onda počne zekanje. Pjevaju se rugalice, smišljaju vicevi, prave fotomontaže. Svako druženje završi veselicom, dugo u noć, u glasnu i šaljivu noć.
Budući da se očekivala Dinamova pobjeda, Zdenko je pripremio Duji niz vrlo duhovitih smicalica. Zato me i vodio da ga upoznam i da se priredim za večerašnju plavo-bijelu noć u Virovitici. Ne moram valjda posebno spominjati da se kod Duje toči piće samo 0:3 i 0:5, kao uspomena na slavne poraze protiv mađarskoga prvaka.

KUGLANA U DVORCU
Potom me Zdenko poveo do Dvorca. Kao, da se snimiti strašan kadar kroz vrata Dvorca. I zaista, čini se kao od vrata Dvorca počinje duga i ravna cesta pravo za Mađarsku. Snimio sam taj kadar. A poslije saznao pravu priču o Dvorcu. U kojem se nalazi galerija, ugodan restoran i ono što je najvažnije – kuglana. Da, da u Dvorcu je kuglana u kojoj se igra vrlo žestoko, premda je kuglanje miran šport. Zdenko i njegovo društvo znaju se, za kuglanja, žestoko pokefati. Ali, svako kefanje završi veselicom.

OZLJEDA
Potom me odveo do bazena, jer, kaže, da nisam bazen fotografirao, a to je jedini bazen u svijetu koji se nalazi točno u središtu grada.
Očito je da Zdenko doista voli Viroviticu. Pun je različitih priča. Od one rukometne, jer valja znati da su rukometašice Virovitice bile i svjetske prvakinje, do raznih humanitarnih akcija, a da o turističkim pričama i ne zborim.
Elem, poslije obvezne jutarnje kavice i šetnje sa Zdenkom, mojim Trnjaninom s Trešnjevke (rođen je u zagrebačkom Trnju, tamo kod negdašnje skele ili današnjeg Mosta slobode, a poslije se preselio na Trešnjevku gdje mu i danas živi majka u obiteljskoj kući), krenuo sam prema prigradskim naseljima Golom Brdu, Podgorju i Svetom Đurađu. Međutim, krivo sam stao i ozlijedio mali prst desne noge, pa sam se morao vratiti.
Neki sam dan ostao na tom prstu bez nokta, pa sam sad tu ranu ozlijedio. Zato sam cijelu nedjelju proveo u sobi, njegujući bolnu bubicu.
Predvečer me posjetila kćerka Nataša sa svojim dragim. Bili su u Slatini i vraćali se u Zagreb. Pa su tatici donijeli komadinu pečeneg odojka.
Naravno, obradovao sam se Nataši i Zlatku, ali, bogme, obradovao sam se i dobro pečenom odojku!

Post je objavljen 12.09.2005. u 09:53 sati.