Pregled posta

DO GRANICE S MAĐARSKOM I NATRAG

Cesta prema Mađarskoj, Barszu, prilično je prometna, ali, evo, nedjeljom baš i nije.
Sivo jutro kao da je zaustavilo mnoge koji su mislili svratiti u Europu, to jest Mađarsku.
Zapravo, na cesti je najbolje kad ne moraš paziti da te neki veseljak u automobilu ne drmne. Pa te onda u nekoj traumi sastavljaju mjesecima.
A bio sam i vesel zato što sam se dogovorio sa Sisojedom da me negdje na cesti stigne.

T – MOBILE GLOBALNA VEZA
Pažnju mi je privuklo izgradnja sjeverne obilaznice oko Virovitice, poznata virovitička Šećerana i, naravno, reklama T-Mobile.
Zašto reklama?
Zato što je T-mobile najbolja veza.
Dobro, nije loša veza ni Predsjednik države, Vlade, Kardinal ili Predsjednik Fonda za privatizaciju, dobre su i male lokalne veze, ali T-Mobile je zaista najbolja veza.
Zato jer je globalna.
S T-Mobileom možeš sve ono što s drugima ne možeš.
A to znači - hodati kao ja i biti uvijek u vezi s prijateljima u kafiću i prijateljicama, koje vrijeme krate s ljubavnicima dok sam ja na putu.

SUSRET SA SISOM
Sisa me jedva stigao, vozeći Kiu, kod Brezika.
Upravo sam ispod jedne šljive doručkovao slasne proizvode ljupke mi plave domaćice. Dakako, počastio sam i Sisojeda, premda se, inače gostoljubiva, kuštrava šljiva malkice bunila.
Poslije smo sjeli ispred jedne trgovine, kilometar-dva dalje, tamo kod lukačkog raskršća.
Sisa je, kao i mnogi Blogeri, mlad i vrlo simpa čovjek, rodom iz Đurđevca, a na baušteli u Osijeku. Duhovit je, vrlo talentiran pisac. Njegove su priče zanimljive, često i vrlo duhovite. Ni u stihovima ne zaostaje, štoviše. U nekim me pjesmama podsjeća na pokojnog mi prijatelja Miroslava Dolenca Dravskog, također Đurđevčana.
Pričali smo o svemu i svačemu, kao što dolikuje blogerima. Ostavio je na mene izvrstan dojam, pa je druženje prilično potrajalo. Nažalost, morali smo se rastati i to baš kad je počela kiša. Ja sam se uputio prema Terezinom Polju, a Sisa se vratio u Đurđevac.

DRUŠTVO MRTVIH SUNCOKRETA
(Za Juliere s ljubavlju i tugom)
Mila, baš me to deprimiralo.
Lijevo i desno, uz cestu, polja mrtvih suncokreta. Nedavne kiše i one silne poplave Mure i Drave uništile su sva polja suncokreta na tom području.
Polja su crna kao smrt.
Suncokreti stoje uspravno, njihove nekad vesele žute glave, koje su pratile put Sunca, sad su crne i pokunjene. Većina je još okrenuta prema istoku (sunce je, dok ovo snimam, na zapadu), kao da očekuju sunce da ih spasi od silne vodurine. Manji dio suncokretovih glava, potpuno izgubljene, okrenute su u drugim pravcima.
Valjda su izgubile orijentaciju tražeći, argusovskim očima-sjemenkama, sunce na tamnom, golemom oblačnom nebu.
Umrli su, ne dočekavši Sunce. Pa su glave, gotovo stidljive, pokunjeno spustile prema zemlji.
Valjda moleći, posljednjim snagama, veliku vodu da se povuku.
Nažalost, nije bilo Suncokretove arke da bi se barem neki spasili.
Mila, odajmo minutom šutnje počast tim najvjernijim sljedbenicima Sunca.

MELEM
Rijetko klopam dok hodam, ali privukao me miris kuhane paprike u restoranu Melem. Meni paprika zaista bolje miriše od Chanela 5. Zato svratih u rečeni restoran. Posluživala me vrlo lijepa konobarica, sa mnom je razgovarao vrlo ljubazni gazda, a hrana je bila prva liga.
Rijetko ćete me vidjeti da dva puta punim tanjur juhom. Ako me slučajno ikad vidite da to činim, onda postoje dva rješenja: ili sa mnom nešto nije u redu ili je juha prvoklasna. Danas je sa mnom bilo sve u redu. Dakle, juha je – čista petica, kako pjeva ona pjevačica s manjom dvojkom.
O paprici bi mogao pisati eseje.
A sve skupa = 16,50 kuna. Toga nema nigdje, osim u Melemu. Baš je melem!

POZIV NA VIROVITIČKI POLUMARATON
Terezino polje je vrlo lijepo i tiho mjesto, na samoj granici s Europom. Vrijeme je nedjeljnoga ručka, pa su ulice prazne.
Nije mi se dalo ići do granice. Taj ću dio ionako proći u subotu, 24. rujna na tradicionalnom virovitičkom polumaratonu. Na koji ću svakako doći, ma gdje se zatekao. Naravno, neću se natjecati u trčanju. Hodat ću, nadam se u društvu mnogih blogera.
Zato vas pozivam da dođete. Pješačit ćemo od Barsca do Virovitice, nekoliko metara više od 17 kilometara.
Ja ću ići na začelu kolone. Drug Blogomobil hoda na začelju kolone! Gurat ću ispred sebe tačke prve pomoći. Naime, one koji ne budu izdržali hodanje, vozit ću dio puta u tačkama.
Ali, kroz Terezino polje svi ćemo proći. Možda skrenemo prema Katinki, Velikom Polju, Budrovcu Lukovačkom, Dugom Selu Lukačkom, pa se kod Lukača vratimo na glavnu cestu i stignemo u Viroviticu baš u trenutku kad mađarski kuhari u kotletini budu završavali s kuhanjem pravog mađarskog čobanca.
A putem vidjeti sve ono što sam i ja danas, hodajući tuda, vidio. Duge ravne ceste, djecu kako se igraju u dvorištima ili se voze biciklima po praznim širokim šorovima.
Tu vam je svako dvorište veličine velikog trga. U dvorištima se odvija sav društveni seoski život. Psi na vas laju, mašući repom, koke uzrujano kokodaču, pijevci veselo kukuriču...
Dakako, putem ćemo se zabavljati klopanjem jabuka, krušaka, dunja i tucanjem.
Oraha, naravno.

Post je objavljen 11.09.2005. u 09:15 sati.