Pregled posta

DRAMA PRED DONJIM MIHOLJCEM

Ne zaboravite! Sutra je Virovitički polumaraton. Hodat ćemo od Barcsa u Mađarskoj do Virovitice. Svega 17 kilometara. Ako ste zainteresirani, dođite pred Gradsko poglavarstvo do 11 sati. Tamo ću vas čekati, a onda idemo Barscs, gdje ćemo se pješke uputiti za Viroviticu točno u podne.

Dan je počeo normalno: siv i kišovit. Zakasnio sam na dogovoreni čvenk s gradonačelnikom Zdravkom Rončevićem. Kad sam stigao, on je već imao sastanak užeg kolegija. Rončevićeva ljubazna tajnica dopustila mi je da upadnem na sastanak Kabineta, e ne bi li se dogovorio za sutrašnju šetnju Našicama.
Gradonačelnik je bio ljubazan, a ja sam sretan otišao u hotel Park popiti kavu s prijateljom Srećkom Perkovićem.

DAMA S GROZDOM DOBRODOŠLICE

I onda krenuh.
Kiša je padala, a ja sam mislio da će brže stati ako budem brže hodao.
Prvih tri sata držao sam tempo od 6 km. Oko podne popustio sam, ali ipak držao puna dva sata vratolomnu brzinu od 5 km. Iza mene su ostajala duga naselja Velimirovac, Gabrilovac, Pribiševci, Klokočevci, Malinovac, Dolače, Magadenovac. Hodao sam tom beskrajno dugom i ravnom cestom i kratio vrijeme glasno pjevajući i gdjegdje u razgovoru s rijetkim prolaznicima. Valja zabilježiti jednu damu koja me, negdje u Klokočevcu dočekala ispred kuće s grozdom zrele lisabele.

KIŠA I UMOR BILI SU JAČI
A onda sam riknuo. Prije Poreča sam stao. Više se nije moglo.
Stajao sam svega nekoliko kilometara udaljen od Donjeg Miholjca na potpuno praznoj cesti, usred šume. Mokar kao vedri utopljenik. Voda mi je već tekla venama, a osječao sam kako mi se uvlači i u kosti.
Nigdje nadstrešnice.
A kiša i dalje neumoljivo pada.
Pokraj mene su prolazili automobili kao pokraj spomenika neuspjelom hodaču. A baš je danas dan hodanja. I, čuh li čuh, da se vozači mole, kad već voze na današnji Pješački Božić, da stanu kod umornih pješaka i pomognu im.
Nije bilo čak ni obične klupe na kojoj bih otpočinuo.

SPAS U POSLJEDNJI ČAS
Kad, sam već izgubio svaku nadu, kad je već ozbiljno prijetila opasnost da ću se nemoćan srušiti u jarak, pokraj mene se zaustavio automobil, a ljubazan glas vozača ponudi mi vožnju. Najprije ne odgovorih, jer sam mislio da sanjam, a potom, zahvalan, uđoh u automobil.
- Čovječe, dragi, zar i po ovakvom vremenu?, upitao me ljubazni vozač.
Slegnuo sam ramenima. Drhtao sam od hladnoće, pa je Stjepan, vozač s kojim sam se odmah upoznao, uključio grijanje.
Gotovo sam prokuhao, koliko sam bio mokar.
Ah, poželio sam da vožnja ne prestane do kraja života, da je uvijek ovako toplo.
Nažalost, sve što je lijepo traje kratko. Od koga sam to posljednji put čuo? Od Ivane ili Đurđice?
I eto tako stigoh u Donji Miholjac.
Bio sam živ i, nećete vjerovati, oporavljen.
Čovjek je čudna zvijerka. Misliš, lipsao je kao pretovarena raga, kad ono, eno ga čil i nov.

LJEPOTA DIVLJINE
A onda se uputih u pravcu prema izletištu Staroj Dravi, udaljenom svega dva kilometra. Dakako, u društvu sitne kiše i nešto krupnijih komaraca.
A Stara Drava je pravi raj za izletnike, ako zanemarimo komarce, i ribiče, jer je tu puno svakojake ribe, a o ljepoti divljine da i ne zborim.

DVORCI KAO ZAŠTITNI ZNAK
Donji Miholjac dobio je ime po crkvi posvećenoj Svetom Mihovilu. Pri se puta spominje u XI. stoljeću, ali, kako to već biva, područje je naseljeno od davnina. To je vrlo uredan grad s lijepim obiteljskim kućama. U jednoj od pokrajnih ulica snimio sam pravi nedavno izgrađen dvorac. Svratio sam u dvorište dvorca i tamo ugledao još jedan dvorac. Malen, i vrlo lijep. Pa se čini da su ta dva novosagrađena dvorca replika velikih dvoraca u središtu Donjeg Miholjca. Ta dva dvorca, povezana trijemom, privlače pažnju putnika-namjernika.
Prvi, onaj stariji, je prizemna vrlo dugačka kasnobarokna zgrada, a novi dvorac jednokatna historicistička građevina slikovitih pročelja.
Dvorci su okruženi velikim pejzažnim parkom u kojem se nalazi 110 različitih vrsti drveća i grmlja.

ANEGDOTA O GRADNJI DVORCA
Postoji legenda o bogatstvu grofa Mailathu Gradeći dvorac. U jednoj duhovitoj anegdoti grof Mailath, kao traži savjet od cara budući da se našao u nedoumici pri gradnji velebnog dvorca. Naime, htio je pod radne sobe obložiti zlatnicima, ali, kao ne može se odlučiti kako da ih okrene. Jer u jednom će slučaju gaziti po grbu Monarhije, a u drugom po Njegovu Veličanstvu. Zato moli cara za savjet. A Franjo Josip mu lakonski odgovara da zlatnike postavi sjekomice.

DVA SUSRETA
Bilježim i dva zanimljiva susreta. Jedan se dogodio kad sam snimao reklamnu ažurnost trgovine u središtu grada. Naime, u toj trgovini se reklamiraju davni hitovi Duška Lokina i Ivece Šerfezija, nažalost danas jednog od mojih pokojnih prijatelja. Kad sam završio snimanje, pokraj mene se zaustavio biciklist, uskliknuvši:
- Joj, vi ste onaj što hoda pješke!
Tako se upoznah se sa Zdravkom Kovačevićem, dobrim čovjekom, kako piše na posjetnici koju mi je poklonio. Zdravko prati moj put od početka. Zadržali smo se u kraćem razgovoru, kojem se pridružio i slučajni prolaznik.
Drugi susret je bio s policijom. Onako umoran, prošao sam kroz crveno svjetlo na neprometnom raskršću. I, naravno, policija me odmah zaustavila. Mislio sam da ću morati puhati u balon, toliko su bili strogi, dok su automobili vozili neupaljenih svjetala i parkirali kako se kome prohtije. No, uspio sam ih šarmirati i nisu mi naplatili kaznu, a nisam ni puhao u balon.

DOBAR KOROV
Donji Miholjac je danas lijep grad u kojem se, s obzirom na prilike, prilično dobro živi.
U jednom od kafića, kojih je u Donjem Miholjcu bezbroj, pitam stanovnike tko danas obitava u dvorcima, jer vidim da su naseljeni.
Odgovaraju: kažu – korov i Porezna uprava.
- Pa što ne istrijebite korov?, pitam.
- Zato što je dobar, odgovaraju uglas.
Naime, u dvorcima su smještene sve gradske službe, od Gradskog poglavarstva do Porezne uprave. A dobar korov je zapravo gradonačelnik Jozo Korov.

Kad sam se noću vratio u hotel Park u Našicama, sat vremena sam pustio vrući tuš da iz mene otjera nakupljenu hladnoću.

Post je objavljen 23.09.2005. u 06:10 sati.