| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
OD PODRAVSKOG KLOŠTRA DO PITOMAČE OBRONCIMA BILOGORE
Kloštar Podravski, što će reći Samostan Podravski, budući da je kloštar - samostan. Ono Podravski znači samo to da u Hrvatskoj ima više Kloštara, pa je tu i pridjev da biste ih mogli prepoznavati. Kad je riječ o Kloštru Podravskom znate da se mjesto nalazi u Podravini, između Đurđevca i Pitomače. A to znači da se danas, napokon, opraštam od Koprivničko-križevačke županije i ulazim u Virovitičko-podravsku. Svaka mi čast.
Nekad se Kloštar, još tamo u 13. stoljeću, nazivao Gorbonuk, po ovdašnjem potoku na kojem je bilo mnoštvo mlinova. Potok je još tu, a mlinove je popapalo vrijeme. Ovo je plodan kraj u kojem cvate poljoprivreda, zemni plin i drugi kondenzati, pijesak, šljunak i - naivno slikarstvo.
Mjesto je vrlo prometno, budući da kroz nj protiče podravska magistrala, a to znači da gotovo svake sekunde kroz mjesto prođe neki lakši ili teži automobil. Posebno oni cestovni teretni brodovi, što će reći goleme, goleme kamiončine.
S Kloštrom cjelinu čini naselje Budančevica. Čim prijeđete potok, tamo prema Đurđevcu, eto vas u Budančevici. A Budančevica je, kao i sva ovdašnja mjesta poprilično duga. Rasula se gotovo do obronaka Bilogore.
I tako prolazim kroz Budančevicu, zavirujem u dvorišta, kad u jednom dvorištu spazih da radi kotao u kojem se peče rakija. Nije valjda! To odavno nisam vidio, pa svratih do domaćina Vinka Pedija. Vinko je odmah krenuo po čašu da mi natoči jednu vruću, na čemu mu zahvalih, ali ne popih, budući da uopće ne pijem.
Riječ po riječ, saznah da ni Vinko ne pije, ali voli peči rakiju. Nešto mu popiju prijatelji, a nešto, bogami, i proda. Rakija je posebna, Vinkova rakija. Jer se u kotlu našla šljiva, breskva, pokoja kruška, nešto koma, a znalac bi osjetio da ima i nešto staroga vina.
Na kraju Budančevice skrenuh s glavne ceste i uđoh u mir zemaljski. Preda mnom su plodna polja. Uglavnom kukuruzi i paprike. Mogu vam reći da sam se prilično namučio dok sam snimio gospođicu papriku u prirodnom ambijentu, dakle cijelu biljku s plodom i polje koje se prostire u nedogled.
Inače, kad prolazite ovim krajem, vidjet ćete velesajam raznih paprika. To vrijedni domaćini prodaju onaj višak koji im ne treba. Paprika je prilično jeftina, pa sam vidio kako se mnogi automobili zaustavljaju i vreće paprika nestaju u prtljažnicima.
Ušavši u Prugovac shvatio sam da je bilo vrijeme za doručak. Danas su se na švedskom našle šljive i jabuke. Jučer je ponuda bila bogatija: breskve, grozd lizabele, nekoliko krušaka, nešto kupina i mladih oraha. No, ovdje su šljive zrele i slatke, a jabuke sočne i reske.
U samom središtu Prugovca, na jednom panju, baš u parku, čini se da me Vindija i Drk počastiše bocom hladna mlijeka.
- Je, samo uzmite, rekla mi je bakica koja je sjedila na obližnjoj klupi. Bili su neki dečki i rekli da je to za nekog sijedog gospona sa šćapom. A vi ste sijed i šćapat.
Naravno, mlijeko sam popio, nazdravivši pritom Sireli koja u središtu Prugovca ima mliječnu stanicu, to jest skupljalište mlijeka.
Između Prugovca i Suhe Katalene je vinska cesta. Vinograda kao u priči. Kušao sam nekoliko zrnaca, ali grožđe još nije zrelo.
Suha Katalena je također staro mjesto, koje je dobilo ime, još u 14. stoljeću, po kapeli Svete Katarine, koju ovdje zovu Katalena. S jedne strane mjesta su šumoviti obrojnci Bilogore, a s druge strane vinogradi i plodna polja. Vinogradi i polja su prepuni traktora. Moram priznati da su traktori vrlo simpa. Ovdje se sve obavlja na traktorima. Ore, kosi, pa i pilaju drva, kako sam vidio u jednom dvorištu. Muž pili cjepanice koje mu dodaje žena, a djed sve to slaže pokraj gospodarske zgrade prepune sijena.
Budući da nisam popio kavu, obradovah se kafiću u mjestu. E, moj Udoglavi Dalmatinče, kao što vidiš, usred Podravine, u mjestu Suha Katalena, kafić Dalmatino. Dakako, kafić nije radio, jer je bilo doba fjake.
Nedaleko su mještani kopali krumpir. Prišao sam kopačima i kopačicama pjevajući onu staru: Krumpiri se krumpiraju/ curice se ne diraju/ diraju se samo žene/ koje vole mene...
- To budete pričekali, gospon, rekao mi je smijući se domaćin Ima tu žena koje vole mene, pa neće biti ništa od vašeg diranja.
Zadržao sam se malo u razgovoru i saznao da je krumpir rodio, ali da mu kolovoška kiša nije baš puno pomogla, jer se među gomoljima znade naći i nešto trulih krumpira. Ovdje na brijegu doduše manje, ali dolje...
Njihovi susjedi nisu imali sreće. Negdje je pukla cijev i voda istječe u zemlju. Kopaju i traže mjesto gdje je cijev pukla. Već su prilično toga iskopali, a još kvar nisu locirali. Poželih im sreću i uputih se dalje.
I naiđoh na traktor-spavaonicu. Naime, mama je otišla poslom u Đurđevac, a tata je morao raditi u polju. Sina im nije imao tko čuvati, pa ga je tata poveo sa sobom. Igrajući se, sin se umorio i skutrio se u traktoru, gdje mu je tata pripremio postelju. A što radi zdravo dijete kad je umorno? Spava. Upravo kao ovaj dječak.
Poslije me put odveo u šumu, a tamo me iznenadila kuća lijepa kao dvorac. Kuća je šumi. U sklopu tog dvorca ugledah nojeve. Izgledaju veselo i zdravo. Mužjaci su odvojeni od ženki. Dok sam ih fotografirao, znatiželjno su me promatrali, a ovaj veliki mužjak, čini se, da je navikao na fotoaparate pa kao da pozira.
I tako, vinogradi, šume, kukuruzi, krumpiri, nojevi i eto me u Kozarevcu, vrlo lijepom mjestu, s urednim kućama i velikom crkvom na brijegu.
Bilo je doba kad su se traktori vraćali s polja, a djeca iz škole. Tako sam iznenadio mladu damu na biciklu. Jurila je kao da vozi utrku. I baš kad je projurila kraj mene, uhvati je moj Sony Ericsson. Nakon desetak metara je zakočila i ja je pozvah da vidi šo sam snimio.
- Pa nije loša slika, rekla je, nasmijavši se.
Poslije joj objasnih gdje sliku može vidjeti, a ona na brzinu zapisa ovu adresu i odjuri doma.
- Baš me zanima kako izgledam na ekranu kompjutora, samo je rekla i odjurila.
Na izlasku iz Kozarevca, u jednom dvorištu, vidim, gužva. Stigao je traktor s prikolicom punoj – duhana. Sad to valja istovariti i smjestiti u sušionu. Naravno, svratih u dvorište. Domaćini me lijepo pozdraviše i pokazaše sušionu, prepunu već gotovo suhog duhana. Poslikah što se poslikati dalo i malo se našalih s damama i pušenjem. Naime, pitao sam ih puše li, a one se na to nasmijaše.
- Pa, ako je cigar dobro smotan, ako je pravi, tvrd i lako se vleče, onda si povučemo koji dim, rekla je najstarija, vragoljasto me gledajući. Momci su se samo smijali, a jedan je odmahnuo rukom.
- Kaj bi naše babe pušile. To se one samo šale, jer ne puše ni cigarete, ni cigare. To delaju one vaše u gradu. One puše i cigarete, a bormeč znaju povleči u neku dobru cigaru, rekao je.
Od Kozarevca, do Dinjevca i Pitomače počinju polja duhana. Kukuruzi, duhan, kukuruzi, duhan...
I popodnevna fjaka. Gdjegdje pokraj mene prođe neki osobni automobil. Ili bicikl.
|
- 06:04 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
