Pregled posta

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE

Naravno, za boravka u Orahovici zanimalo me kako žive Orahovčani i jesu li zadovoljni. Za jutrašnjeg razgovora s mojim domaćinom Vladom Grgićem, alfom i omegom Ružica-grada i predsjednikom Turističke zajednice, načeo sam tu temu i evo razgovora.

UVIJEK SU JAČI ONI KOJI IDU NAPRIJED

- Sad prilično dobro. Smirila se privatizacijsko divljanje. Poduzeća nam sad dobro posluju. Sve u svemu, valja reći - ide nabolje.
- Ima li nade za mlade?
- Što se mene tiče, ja bih sve dao u ruke mladih stručnjaka. Mladi su školovani i zreli da sami sebi grade budućnost, jer i narodna poslovica kaže: Na mlađima svijet ostaje. Znate, mladi su oni koji vuku naprijed svugdje u svijetu, pa bi trebali u kod nas.
- Čuo sam da i vi pripadate onima koji orahovački brod vuku naprijed. Unatoč otporu nekih struktura. Tko će u tom navlačenju konopca budućnosti pobijediti?
- Naravno oni koji vuku naprijed. Uvijek su jači oni koji idu naprijed. Oni, naime, imaju viziju. Oni su optimisti. Oni znaju da može uvijek biti bolje. I žele to bolje. Malodušni bi zaustavili vrijeme. Budući da nikome do sada nije uspjelo zaustaviti vrijeme, neće ni oni. Projuhat će s vjetrom vremena.
- Kakav je stranački život?
- Ja ne pripadam ni jednoj stranci. Koliko vidim, svaka stranka navlači vodu na svoju vodenicu. A vrijeme vodenica je prošlo. Sad, hoćeš-nećeš, žito melješ u električnim mlinovima. Ja mislim da će se stranke morati okrenuti svojim biračima, da će poštovati njihove želje, a ne želje stranačke elite. U protivnom će nestati i s političke i sa đivotne scene.
- Gdje vidite budućnost?
- U školovanim mladićima i djevojkama. Znate, mi smo sretni što imamo srednju školu. Tamo klinci dobijaju osnovno znanje, znanje s kojim mogu startati u životu. Oni koji žele više – studiraju. Mi budućnost vidimo i u turizmu. Zato školujemo naše mlade. Ima ih dosta u Opatiji. Dođite nam za godinu-dvije. Vidjet ćete promjene.

KULTURA JE OSNOVA SVAKOG ŽIVOTA
Našem se razgovoru pridržio i Stanko Jović, predsjednik crkvaričkog KUD-a, kojeg sam davno upoznao za snimanja jedne TV emisije Branka Uvodića. Stanko je ugodan čovjek. Vlasnik je hotela Dukat u kojem sam se smjestio. S Vladom Grgićem izmjenjuje se na mjestu predsjednika Turističke zajednice. Ovih ga dana nisam viđao. Bio je sa svojim folklorašima u Subotici. Vratio se pun dobrih vibracija.
- Bilo je sjajno u Subotici. Družili smo se s tamošnjim Hrvatima i Mađarima. I mogu reći da nas je tamošnja, vrlo brojna publika, izvrsno prihvatila. Naš nastup na Paliću pratilo je nekoliko tisuća ljudi.
- Što vas toliko veže za tradicijsku kulturu?, pitam.
- S kulturom sve počinje i sve završava. Nastojim, koliko mogu, sačuvati tradicijsku kulturu, jer mi je stalo da mladi znaju što su i odakle su. Zato je naš ansambl mlad i vrlo brojan. Zdravim druženjem – znate, naši mladi ne troše ni drogu, ni alkohol, ni cigarete - poštivanjem davnih običaja, koji su nas održali, mi čuvamo staro i volimo novo. Dokazujemo, i to vrlo uspješno, da jedno ne negira drugo, nego upravo obratno – jedno se upotpunjuje drugim. Uostalom, vidjeli ste naše Crkvare. Mislite li da bi onako izgledali da ne držimo do kulture?
Što sam drugo mogao nego zabilježiti Stankove mudre riječi. Otpratio sam ga do hotela, ispred kojeg sam ga fotnuo sa sinom Pavom i produžio put škole.

NA SATU ZEMLJOPISA
Na rubu Orahovice, tamo na putu prema Ružica-gradu, smještene su, u jednoj golemoj zgradi, zračnoj i urednoj, osnovna i srednja škola. Naravno, kao i mnoge druge škole u ovoj županiji, i ova škola drži do eko-programa,
Kad uđete u zgradu, s desne strane vidite brojne pehare, osvojene na mnogim športskim natjecanjima. Dakle, mladi su Orahovčani dobri sportaši. A kakvi su učenici, pitam Marijana Brajnovića, profesora zemljopisa.
- Jako dobri, odgovara. Mladi su znatiželjni, a na nama je da im pobudimo znatiželju za predmete koje predajemo. Jeste li primijetili da su mnogo bolji učenici kod onih profesora koji svoj predmet znaju primjereno i zanimljivo prikazati učenicima? U njih nema loših đaka. Ja mislim da ni inače nema loših đaka. Ima zainteresiranih i manje zainteresiranih za neki predmet,
Potom me je profesor odveo u kabinet zemljopisa gdje je održao vrlo dojmljivo predavanje. Najprije je učenicima objasnio tko sam, što radim i zašto, a onda je uzeo moj šćap i ispričao još jednu zanimljivu zemljopisnu priču.
Profesore, svaka ti čast!

A sad polako krenimo put Našica. Polako i brzo, rekao bi jedan Salingerov junak.

Post je objavljen 20.09.2005. u 06:26 sati.