Pregled posta

MALA NAŠIČKA PRIČA

U središte Našica ulazite blagom uzbrdicom. Jer središte Našica izgrađeno je, prije bi se reklo na uzvisini nego na brežuljku sjevernog podnožja Krndije, uz raskošni Pejačevićev dvorac.
Prvi se puta spominju kao Nekche, 1229. godine, ali život se ovdje veselo živio još od pradavnih vremena, što potvrđuju i arheološke iskopine. Ništa nije jučer nastalo, i ništa sutra neće završiti.
Nakon Templara, kao feudalni posjed Našice su u vlasništvu brojnih plemićkih obitelji (Aba, Gorjanski, Iločki), a od 1734. do 1945. bilo je u vlasništvu grofova Pejačevića.
Toliko o povijesti.

NAŠIČKI DIREKTORIJ
Uvijek sam rado dolazio ovamo. Imao sam sreću da me Branko Uvodić, koji je ovdje rođen, upoznao s mnogim Našićanima.
I tako, spustim se ujutro na kavu u kafić hotela i odmah sretnem prijatelja Srećka Perkovića, slikara i direktora Turističke zajednice. Sjedi Srećko u društvu dvojice umirovljenih Tihomira: slikara Marojevića i ribičke legende Anđelkovića. Falio je samo Branko Uvodić.
Ako ikad upoznate Srećka imat ćete rijetku čast razgovarati s njim o svemu i svačemu, a istodobno promatrati kako slika. Jer Srećko nikad nije na miru. Uvijek nešto mora raditi. Ako ne slika, eno ga u galeriji kako po tko zna koji put premješta slike s mjesta i mjesta, kao da svakoj slici traži prostor u kojoj će se slika lijepo osjećati.
Svako jutro k njemu na kavu svraćaju dva Tihomira, a mještani njihovo jutarnje druženje zovu – sastanak direktorija.
U tom sam se direktoriju dobro osjećao, ne samo zbog toga što su moja generacija. Momci su vrlo duhoviti, puni lijepih priča, pa ih je lijepo slušati.

U DRUŠTVU USPOMENA
Nakon druženja s Direktorijem, svratio sam u park dvorca Pejačević. Volim šetati tim znalački uređenim parkom.
Padala je tiha kišica, dolje na jezeru ribiči su sjedili i čekali da riba zagrize mamac, kroz park su žurili rijetki prolaznici, a ja sam zaista uživao. Nikamo nisam žurio, nigdje nisam morao stići. U tom je parku rasla Našićka princeza Dora Pejačević. Ovo je park njenih uspomena.
Dora, prva žena skladateljica u Hrvatskoj, rođena je u Budimpešti 1885. godine u obitelji hrvatskih banova, grofova Pejačević. Majka Lillika, od koje je naslijedila glazbeni dar, bila je vrsna vrsna pijanistica. Djetinjstvo je provela u dvorcu u Našicama. Glazbeno se školovala u Zagrebu, Dresdenu i Münchenu, u kojem umire vrlo mlada, 1921. godine. Iza sebe je ostavila bogat glazbeni opus, 58 djela. U dvorcu Pejačević, u koji sam svratio poslije šetnje, nalazi se njena spomen soba, obiteljske fotografije i dokumenti, notni zapisi, vrlo vrijedan glasovir, mramorno popesje Tuga i dijelovi pokućstva.

ANEGDOTA O KRŠNJAVOME
Dvorac je sad dobro Zavičajni muzej. Ako vas zanima, kliknite www.mdc.hr/nasice ukazat će vam se sva ljepota Dvorca Pejačević i Zavičajnog muzeja, pa i soba Izidora Kršnjavoga, povjesničara umjetnosti i slikara, a poznatog ministra za nastavu i bogoštovlje u vladi onog zločestog Mađara. Izidora spominjem zato što je izgradio najviše škola u Hrvatskoj. Naravno i brojne zgrade raznih institucija koje su danas spomenici kulture.
A tu je i anegdota koju sam pročitao u njegovim memoarima. Naime, u njegovo doba, tamo početkom 20. stoljeća, ni jedna učiteljica nije mogla dobiti posao, priča se, ako nije bila nježnja prema Izidoru. Muškarci bi dobili posao učitelja, također kažu, ako usluže erotici sklonog ministra nekom damom.
I, tako, neki mladić, čuvši za tu sklonost uvaženog ministra, pronađe neku laku damu u bordelu u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.
I dobi posao.
Poslije stanovitog vremena napisa pismo ministru u kojem mu kaže da je zadovoljan što je dobio posao.
A Izidor mu odgovori, koliko se sjećam: dragi mladiću, svi smo dobili što smo tražili. Vi ste dobili posao, dama novac, a ja – triper.

SVEČANOST
Jučer je bio Dan oslobođenja Našica. Naime, 21. rujna 1991. godine, Našićani su osvojili vojarnu JNA i tako se riješili neprijatelja. Jučer je obilježen taj dan ispred zgrade Gradskog poglavarstva. Svirala je Gradska glazba, a plesale mlade i šarmantne Našičke mažoretkinje. Okupili su se svi viđeniji Našićani, a gradonačelnik Zdravko Rončević održao je kratak i efektan govor ispred Spomenika braniteljima, gdje su položeni brojni vijenci i upaljene mnoge svijeće. Svečanost je završila zajedničkom molitvom.
Uostalom, mislim da fotografije zorno pokazuju kako je bilo na Pejačevićevu trgu, središtu Našica.

O Našicama će biti još priča, a sad hitam na sastanak s gradonačelnikom Rončevićem, a potom u Donji Miholjac. A možda se i vrijeme poboljša.

Post je objavljen 22.09.2005. u 07:25 sati.