| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
SJENE PROŠLOSTI I SJENE BUDUĆNOSTI
Ruševine Ružica-grada su fantastične.
Kad se uspnete strmom stazom i stupite među srednovjekovno kamenje, nađete se među debelim zidovima, negdje i devet metara širokim, vjerojatno najljepšeg grada na ovim prostorima u onim vremenima.
Hoću reći: ovdje se odjednom nađete u nekom drugom vremenu.
U nekom međuvremenu.
I tada u vama ožive davni ljudi i davna vremena. Pa vam se učini da odjednom na trgu starog grada susrećete žive sjene prošlosti. I shvatite da ste odjednom i vi postali ta davna prošlost. Pa kad sam u Ružica-gradu slučajno susreo dva mlada para, mislio sam da su i oni sjene prošlosti.
Srećom, nisu bili. Pred njima je duga budućnost.
Iznenadio sam se kad sam, gore na vrhu grada, primjetio da sam prevalio 2000 kilometara. A ni tada ne bih primijetio da se nisam pohvalio tim mladim Osječanima svojom informatičkom opremljenšću.
Osječani su zapravo Maja + Mario i Jelena + Tomislav. Svratili su ove subote u Ružica-grad da bi uživali u pogledu na Orahovicu i dalje, gotovo do Drave. Njih sam četvero zatekao gore. Pomogli su mi da se uspnem na sam vrh. Bili su mi vrlo simpa, mladi i zaljubljeni, pa sam u njihovu društvu razgledao sve prostorije negdašnjeg prilično velikog grada. Fotografirao sam ih, a poslije im na laptopiću pokazivao fotke. Bili su oduševljeni mojom tehničkom opremom. Pitao sam znaju li legende o nastanku grada. Znali su legendu o vili Ružici, koju je u zidine grada uzidao zločesti velmoža.
LEGENDA O KNEGINJI RUŽICI
Zato sam im ispričao priču o kneginjici Ružica, kćeri gospodara grada. Ružica je u cijeloj ondašnjoj Panoniji bila poznata po ljepoti i plemenitosti. Njen otac i tri brata krenuli su u bitku protiv franačkih osvajača. Vodio ih je sam Ljudevit Posavski. Priča kaže da su joj braća i otac poginuli u ljutom boju. Kad je tu tragičnu vijest čula njena majka, od tuge joj pukne srce. Ostavši sama Ružica se odluči povući u planinu i ondje do kraja života samovati.
Promijenila je odluku zato što nije htjela prepustiti grad neprijatelju. Zato razglasi po cijeloj zemlji da će se udati za junaka koji će pobijediti na viteškom turniru. I da će joj muž postati gospodarem grada. Naravno, kako to biva, mnogi se prijaviše. Bijahu još dječaci, neuki ratnim vještinama, budući da su pravi ratnici izginuli u bitkama s Francima.
Dogodilo se da je pobijedio nepoznati vitez, maskiran u crnom oklopu. A taj je vitez bio iz franačke zemlje. Došao je s namjerom da se dočepa još jednog hrvatskog grada.
Legenda završava tragično, jer Ružica je radije izabrala smrt nego da grad prepusti ubojicama svoga oca i svoje braće.
Dakako, priča ih se dojmila. Učinilo mi se tada da su i oni, kao što sam i ja, odjednom ugledali te sjene iz davnina.
BOŽE, TO JE BLOGOMOBIL!
Kad smo odlazili, podno grada, na livadi, susreli smo novo veselo društvo. Neke djevojke iz društva prepoznale su me.
- Bože, pa to je Blogomobil!
Iznenadile su se što su me susrele baš ovdje. Bili su na izletu. Naravno, nisu samo pješaci, kao ja, nego su, kako rekoše, kombinirani. Voze se automobilom tamo gdje ima cesta, a pješače do nepristupačnih destinacija. Fotnuo sam cijelo društvo, a djevojke su rekle da jedva čekaju da se vrate kući i da pogledaju fotke.
- Tko će nam vjerovati da smo ovdje, ispod ovih zidina, susrele starog Blogera, nisu se prestajale čuditi susretu.
SONATA ZA AJVAR
Na povratku obišao sam čamac na dnu jezera. Doduše, jezera nije bilo. Kao da je vodi bila neradna subota. Prohodao sam dnom jezera, a potom poljskim putem vratio se u Orahovicu.
U jednom sam dvorištu primijeto dvije dame kako miješaju ajvar, dok je muž jedne od njih pratio njihove zavodljice pokrete na šargiji. Svirao je sonatu za ajvar. Naravno, takvu sliku nisam mogao propustiti. Poslije sam kušao još vruć ajvar.
TEKMA
Zatim sam prisustvovao nogometnoj tekmi orahovačkih klinaca. Momci su igrali, a djevojke gledale. Bilo je tu svega što prati nogomet: svakvih imenica, radišnih gčagola i ljupkih pridjeva. Fotnuo sam i nogometante i njihove navijačice. A onda otišao u disko Paje Vlahovića, davnašnjeg znanca, svojedobno šefa osiguranja Predsjednika države, na kavu.
Čim sam krenuo Paji, klinci se raziđoše, jer su i njih više zanimale blogomiloske fotografije od nogometa.
Kave je bilo, ali Paje nije.
SVADBA
Navečer je u hotelu Dukat bila velika svadba, sa više od 250 uzvanika. Oženiše se Tomislav i Marijana Zeman. Nisam poznavao ni mladu, ni mladenca, a ni oca mladenca – Franju. S njima me je upoznao sin gazde hotela i njegova supruga, Pavle i Marijana Jović, roditelji prekrasnih blizankinja, Zrinke i Marijane.
Naime, otac mladenca ima puno rodbine u Australiji, a mnogi svati imaju nekoga od svojih negdje u svijetu. Pa, kao, možda bi bilo dobro da svadbu uživo prenosim. Nisam to nikad do sada činio, pa pristadoh. Premda fotografije nisu remek djelo, nadam se da su gledatelji u Australiji, Americi i u Europi zadovoljni što su, na neki način, prisustvovali svadbi svoga rođaka i prijatelja.
Malo noćnog ugođaja Orahovice, opet uzaludan posjet Paji u njegov disko klub i, već je sada. Dan se sramežljivo najavljuje.
Tiho, da ne kvari pjesmu veselih svatova.
|
- 05:39 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
