| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
OSIJEK JE OSTAO OSIJEK
Za Osijek i Osječko-baranjsku županiju vežu me mnoge emotivne uspomene. Od onih davnih dana, kad sam kao novinar pisao reportaže o ljudima i ravnicama, do Domovinskoga rata, kad sam u Osijeku proveo nezaboravno vrijeme i kad sam jedva preživio ona najžešća razaranja ovog zaista starog i zaista lijepog grada.
Naravno, tada nije bilo nimalo romantično, naprotiv. Živjelo se u skloništima i u rovovima.
Poznajem ljude koji su u podrumima proživjeli tri puna mjeseca. Jer, prijetila je opasnost, ako izađete, da vas pogodi kakva granata.
A još više poznajem onih koji su proveli isto toliko vremena, pa i znatno više, u rovovima.
TIŠINA KOJA UBIJA
Glumac Žarko Potočnjak bio je pripadnik mnogih hrvatskih brigada, pa tako i Osječke. Spavao je u Osječkoj tvrđi, zajedno s mnogim borcima. I, jedno rano jutro probudila ga tišina. Da, da... ako se stalno puca, ako non-stop negdje u gradu eksplodira kakva topovska granata ili mina, onda je tišina neuobičajena. I ta vas tišina može lako probuditi.
Istodobno se probudio i njegov slučajni susjed. Taj je susjed zapalio cigaretu i krenuo u dvorište pušiti, e da ne bi smetao drugima. I tek što je otvorio vrata, o zid tvrđe udarila je minobacačka granata i ubila ga.
Žarko mi kaže da nije mogao vjerovati. Istrčao je van i dovukao teškog ranjenika natrag unutar zidina, ali bilo je kasno.
Bio je već mrtav, a u ruci mu se još dimila nepopušena cigareta.
GRAD KOJI SE NIJE BRANIO MRAKOM
Kad sam pretprošle noći stigao, grad je bio obasjan raskošnom svjetlošću. Upravo me ta ssvjetlost podsjetila na svjetlost 1991. i 1992. godine. Naime, u Osijeku se nođna rasvjeta nikad nije gasila. Kad sam upitao Glavaša zašto, rekao mi je, koliko se sjećam:
- Zlotvorri dobro znaju što razaraju. Pucaju iz daleka i ne vide grad, ali znaju što treba gađati, jer im, nažalost, dojavljuju naši dojučerašnji dobri susjedi. I to što gađaju, vjerujte mi, pogađaju i po najcrnjem mraku. Ova svjetlost znači da ih se ne bojimo i da smrti uvijek možemo pogledati u njeno mračno lice. A oni se baš ove svjetlosti boje.
ŠETNJA GRADOM I USPOMENAMA
I tako dalje. Pun sam takvih uspomena.
Zato sam odlučio prošetati gradom bez ikakvvih obveza. Čak se nisam javio ni brojnim osječkim prijateljima. Hodao sam lijepim i čistim ulicama, prepunih prolaznika, prostranim parkovima, kojih je u Osijeku zaista mnogo, šetalištem uz Dravu, tržnicom...
Divio se lijepim kućama koje za rata nisam ni primjećivao. Još i sad gdjegdje na kućama vidim posljedice rata.
Eto, zato sam samo šetao gradom. A sutra ću potražiti stare prijatelje, Đuru, Jaru, Tarapanu, Sukija, Dapu, Bagija, Šoća... I s njima posjetiti mjesta na kojima smo postali prijatelji.
|
- 07:11 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
