Pregled posta

OD PITOMAČE, PREKO KRIŽNICE, DO VIROVITICE

Kaže se da se svaki grad najbolje raspoznaje po tržnici. Zato u Pitomači najprije svratih na plac da vidim što se dobroga nudi.
U jučerašnjim sam novinama pročitao da je u Zagrebu paprika skupa, a ovdje sam na poljima vidio prava paprikasta područja. Ovdje je paprika prilično jeftina i ima je u izobilju. Kao i malih pačića.

Dan je bio zaista lijep. Sunce kao da se htjelo iskupiti za kolovoški štrajk. Ulice prepune ljudi, a terase kafića - gostiju. Sve kao da odiše nekom zrelom rujanskom radošču. Pa i susreti s ljudima. Tamo iza crkve upoznah mladi bračni par Roma. Morate znati da su u Pitomači Romi vrlo uspješni poslovni ljudi. Stanuju u lijepim kućama, rade, vlasnici su pekara, kafića i drugih obrtnih radnji, uspješni su poljoprivrednici, uzgajivači gusaka itd. Bogati ljudi.
- Jesu, neki su bogati, ali mi baš i nismo, kažu mi ovaj mladi bračni par. Još smo mladi i pred nama stoji cijeli život da se obogatimo. Važno je zdravlje, a sve ostalo dođe radom.

Dok sam obilazio kafiće, ugledah dobroh poznanika. Doktora Marijana Jergovića. Doktor, kako ga zovemo, liječnik je i ljubitelj umjetnosti. Baš kao i svi liječnici. Upoznali smo se davnih godina, na Festivalu u Pitomači. Naime, Doktor je jedan od najzaslužnijih ljudi što Pitomača ima svoj festival izvorne podravske glazbe. Uvijek sam volio ovamo dolaziti. Zapravo, treba ići tamo gdje su ljudi zadovoljni, a u Pitomači su očito svi ljudi vrlo zadovoljni. Doktor je svojedobno bio i dožupan Virovitičko-podravske županije. S njim me upoznao Branko Uvodić.
Premda smo dobri znanci, prošao je pokraj mene kao da me ne poznaje.
- Doktore, zar smo dotle došli da prolazimo pokraj znanaca bez pozdrava, zaustavih ga nakon što je prošao pokraj mene.
- Joj, oprosti, molim te. Vidio sam te ja još s one strane ceste. Međutim, ovaj me tvoj šćap zbunio. Pa sam pomislio da ti nisi ti, nego da si možda neki geometar, mjernik koji u Pitomači nešto mjeriš.
I tako svratismo u obližnji plavi kafić na plavu kavicu. Pričali smo o svemu i svačemu. I, kako to već biva, završili na priči o Podravskom festivalu. Pomoću glazbenog festivala Doktor želi sačuvati ovdašnju tradicijsku kulturu, što mu i uspijeva. Naime, ovdašnji je Festival jedan od naših najboljih festivala. A to je zato jer Doktor o svemu vodi računa. Pa je pacijent zdrav. Priča mi da je ovih dana posjetio Zvonimira Majdaka, izvrsnog hrvatskog pisca, rodom iz ovih krajeva, i uspio ga nagovoriti da napiše nekoliko pjesama koje bi ovdašnji skladatelji uglazbili. A i Doktor je vrlo uspješan skladatelj i pisac stihova.
A kad smo već kod Festivala, ispričah Doktoru da su Blogeri dobili dva mjesta na Đurđevačkom festivalu. I tako poče moja priča o Blogu.
Doktor me je pažljivo slušao, a onda ponudio Blogerima dva mjesta i na svome festivalu.
- Vidim da su Blogeri mladi i sposobni ljudi, valja im otvoriti vrata. Mi to već odavno činimo, jer na Festivalu imamo jednu večer posvećenu i mladim autorima. Kad ovako zanosno pričaš o Blogu, ne preostaje mi ništa drugo, nego da i mi, u Pitomači, pozovemo Blogore na suradnju. Uvjeren sam da ćeš ti i tvoja ekipa učiniti to najbolje i da će Festival s Blogerima samo profitirati.
- Mogu li to napisati?
- Samo piši.
Kad me je poslije nazvao Dalibor ispričah mu ovaj razgovor. On se zaista oduševio idejom. A ni Dario nije ostao ravnodušan, premda je jučer bio nešto ljut na nešto što se u komentarima potpisuje sa 66. A taj/ta 66, neumjerenim brojem komentara, zaista zagađuje čisti blogerski zrak.

Bilo je vrijeme da krenem dalje. I krenuh prema Križnici, čudesnom selu između Drave i Drave.
Po običaju zavirivah u tuđa dvorišta. I u jednom dvorištu spazih bakicu kako miješa – pekmez. Svratih na žličicu vrućeg pekmeza kojim me počastiše vrijedni domaćini, Nada i Ivica Mihoković. Ivica čisti šljive i gnječi ih, a Nada – miješa li, miješa.
- To vi pripremate pekmez svojim unucima?, upitah.
- Naravno, Točno je tako meni moja baka radila, a ja sam joj pomagala. Sad su mi unuci u školi, pa mi djed pomaže.
Na odlasku mi je bakica poklonila teglu pravog pekmeza od šljiva.

Kilometar – dva dalje, zaustavili su me Ilija Mađar i Zlata Štefanov. Zanimalo ih je moje putovanje. Naslonih se na šćap i tako se družismo pola sata. Sunce je pržilo. Pozvali su me doma na ručak, ali dok hodam nikad ne jedem. Saznah da njih dvoje žive zajedno već petnaest godina, ali nisu vjenčani.
- Ovako nam je dobro. Svakome možemo reći da smo momak i djevojka, nasmijaše se.

Malo dalje, u jednom dvorišti spazih gospodina, kasnih srednjih godina, koji je cijepao drva. Jedno sam ga vrijeme promatrao, pa me čovjek upita zašto ga gledam.
- Gledam kako se bavite fitnesom.
- Vraga, fitnesom. To mi je biznis. Idem od kuće do kuće i nudim dionice, da ne kažem usluge cijepanja drva.
- I, kako vam stoje dionice.
- Tako-tako. Nađe se starijih i nemoćnih ljudi koji ulažu u mene i moju sjekiru. Uz malo zemlje, poneku svinju i nešto peradi, dade se preživjeti. Ne žalim se, ali ni ne hvalim.

I evo me kod Drave koju premošćuje viseći most. Skela zasad ne radi, Ovdje svakako moram zabilježiti jednu sjajnu prometnu dosjetku. S druge strane visećeg mosta nalazi se parkiralište. I tamo je parkirano desetak automobila. Sve su to neregistrirana vozila. Stanovnici Križnice, koja je udaljena od visećeg mosta pet i više kilometara, odavde se voze neregistriranim vozilima.
- Nema prometne policije, pa je super, kaže mi mlađahna vozačica.
A Križnica je selo koje se prostire na 846 ha zemljišnog i šumskog staništa, na samoj granici s Mađarskom. Ovdje se Drava dijeli na našu i graničnu. Naša Drava, s brojnim rukavcima i gustim šumskim raslinjem, vrlo je zanimljivo turističko-biciklističko odredište. Mađarska Drava je državna granica. Stanovnici se bave zemljoradnom i ugostiteljstvom. Polja su plodna, a Podravska iža radi danononoćno,
- Koliko gosti hoće, kaže mi Ivana, snaha gazde Željka.
Obišao sam prostor sve do Mađarske granice i imanja Željka Grgačića, uglednog poslovnog čovjeka iz Pitomače, za kojeg mi je Doktor rekao da pripada uspješnoj staroj domaćoj obitelji. Željko je, ovdje u Križnici, sagradio vrlo lijepu kuću, na obali jednog od brojnih rukavaca. Tu uzgaja guske, patke i kokoši. Međutim, u kući nije bilo nikoga.
- Jesam li vam rekla da gospon Željko nije doma, kaže mi na povratku ovdašnja stanovnica.
- Ali kuća mu je gotovo otvorena, odgovorim joj. Gotovo sam promukao zovući ga.
- Kuća je otvorena, jer gospon Željko zna da su ovdje ljudi pošteni.
Svratih u Podravsku ižu da se osvježim hladnim sokom, a potom nazad preko mosta, prema Marofu, Okrugljači, Bušetini i Virovitici.

Daljine, daljine. Katkada me deprimira ravna cesta kojoj nema kraja. A ovdje su takve ceste. Ravne, ravne. I kad već nekako stignete do zavoja, dočeka vas novi ravni dio. Šuma, kukuruzi, paprike, duhan, šećerna repa, krumpir, vinogradi i polja trulog suncokreta. Eto, to je krajobraz. Gdjegdje neka kuća okružena voćnjakom. I tako u beskraj.
Kad sam ugledao selo Okrugljaču, kao da sam ugledao Pariz.
Ne znam kako vi, ali ja zaista volim one male seoske škole. Zato sam i svratio u ovdašnju pučku školu. Svega jedan razred i desetak klinaca. Razred je miješan, što će reći da u isti razred idu stariji i mlađi učenici, prvačići i drugačići.
Učiteljica, činilo se, nije ništa starija od njih.

Dio puta kroz Okrugljaču pratile su me mlade dame, zvao sam ih Okrugljače, na koturtaljkama. Nešto kasnije im se pridružiše i dva mladića na biciklu, devet-deset godina mladi. Onaj mlađi, zvao sam ga Okrugljačić, rekao mi je, u povjerenju, da se ove jeseni sigurno ženi, jer ne može više izdržati u istoj kući s mlađom sestrom.
Poželih mu sreću u braku, a on me pozva u svatove.
- Sigurno ćete doći, rekao mi je. Znate, to mi je jako važno. Tako ću imati besplatne fotografije, a moje će vjenčanje moći vidjeti svi na Internetu.
Eto, tako, mislite da klinci ništa ne znaju, a oni zapravo sve znaju. Kad smo se opraštali, Ogrugljače i Okrugljačići odjurili su doma vidjeti što sam fotografirao.

Nisam izdržao stalno pješačiti.
Htio sam vidjeti kako svijet izgleda s traktora. Zato se kroz Bušetinu provozah na traktoru. I, mogu vam reći, nije loše. Na traktoru sam se osjećao kao nekada na tenku. Puno friškog zraka i još više drmanja. A to s tenkom bila je zanimljiva priča. Negdje u Slavoniji, one davne 1991. godine, htio sam osjetiti kako se čovjek osjeća na tenku dok se iz njega puca. Tamo negdje iza jedne kuće, koja je služila kao utvrda, po nama je stalno prašio neprijateljski mitraljez i beztrzajac.
Zato je to mjesto valjalo onesposobiti. I za to bijaše određen tenk kojega je vozio brat onog osječkog nogometaša Grnje. Zahvaljujući Jari, Sukiju i Đuri, ja se ukrcah na tenk. Kad smo stigli u jedan šumarak, svega dva kilometra udaljenom od neprijateljskog uporišta, stadoh na tenk s kamerom u ruci. Ostali su me državi,
A onda je Grnja opalio. Ljudi moji, tenk se propeo kao divlji konj, a ja sam odletih u zrak. Možda bih završio na nebu, da me momci nisu čvrsto držali. No, bilo kako bilo, uspio sam kamerom pratiti lijet granate. Nije mahala krilima kao ptica, nego je iza sebe ostavljala svijetleći trag. I, naravno, neprijatelj više nije imao skloništa.
Eto, tako sam se osjećao na traktoru dok smo jurili, brzinom od desetak kilometara, kroz slikovitu Bušetinu. Poslije sam vidio i fotografije. Nisu loše, ne?

U Viroviticu sam stigao predvečer. Kad sam ugledao mali obiteljski hotelčić, uskliknuo sam: Dome, slatki dome. Nije ni čudo. Danas sam prohodao 43 kilometra i ostao bez jednog nokta na nozi. Srećom, ostalo mi je ostalih devet.

Post je objavljen 08.09.2005. u 07:57 sati.