Pregled posta

PUTOSITNICE

Najprije se valja ispričati što sam jučer promijenio plan hodanja, pa umjesto da se uputim za Sopje, krenuo sam prema Čađavici, pa onda preko Crnca i Zdenaca, sinoć kasno stigao u Orahovicu. Ovdje ću ostati još dva dana, a onda krećem u Osječko-baranjsku županiju.
A sad evo nekoliko doživljaja koje sam zapisao, ali nisam objavio.

BLIZANCI

Kad sam prekjučer prolazio kroz Macute (moja bi virtualna unuka Ifa rekla: ma cu te ja stapinom po guzi...), na putu od Voćina do Mikleuša, zaustavili su me klinci iz jednog dvorišta i zamolili da uslikam braću blizance. Inače, to su djeca doseljenih Hrvata s Kosova.
Približih im se. Klinci se nasloniše na ogradu i ja obavih fotografski posao.
Ako pogledate sliku, vidjet ćete da je jedan klinac slomio ruku, pa mu je lijeva ruka u gipsu. Našalio sam se i pitao drugoga od blizanaca kako to da i on nije slomio ruku.
- Ja sam pazio. Ali, on je slomio ruku, a mene je boljelo. I još me boli. Da samo znaš kako sam vriskao i koliko suza prolio, rekao je i veselo odjurio prema zdencu.

KRAVLJA FILOZOFIJA
Na livadi iza groblja u Miljevcima, spazio sam dvije krave. Jedna je ležala i nezainteresirano preživala, a druga, šarka, stajala je i odsutnim pogledom gledala u daljinu. Ozbiljno vam kažem. Prišao sam joj sasvim blizu, a ona ni da bi repom mahnula. Pogledao sam je u oči, a ona mi je uzvratila pogledom.
Znam da krave ne misle, ali zaista sam joj u očima primijetio da baš tog trenutka filozofski razmišlja o ulozi zdrave prehrane u proizvodnji mlijeka.
- Ili sam ja luda, pročitah joj iz očiju, ili ljudi ne kuže da zdrava kravlja ispaša, dakle zdrava kravlja hrana, daje i zdravije kravlje mlijeko. Ne znam zašto se ljudi muče i prave nam suhotravnate proizvode, kad bi nas mogli jednostavo pustiti da protegnemo noge i najedemo se ove mirisne svježe trave.
Kad je to razmišljanje telepatski prenijela meni, zamukala je upitno, kao da me pita jesam li razumio.
Tiho sam joj muknuo, da netko slučajno ne čuje, da sam razumio.

GRABAR
Prekjučer sam na cesti kod Mikleuša upoznao Stjepana Grabara, vrčo simpa šofera.
Jučer, kad sam prolazio kroz Donje Bazije, iz dvorišta mi je trubnula jedna ljepuškasta djevojka. Okrenuo sam se, ali na cesti osim mene nije bilo nikoga. Kad ono...
Kad ono, eto ti njenog oca Stjepana Grabara, veoma radišnog veseljaka. Štef radi od jutra do jutra, a onda produži do večeri. I tako svaki dan. Imanje mu je veliko, a tu je i farma za uzgoj pilića. Farma je velika i Štef upravo uzgaja novih 12 tisuća budućih pečenki.
U dvorištu su tri automobila. Dva mercedesa. Tu su još traktori, prikolice i sve ostalo što čini seosko imanje.
Štef i njegova kćerka Kristinka počastiše me sokom i kavom i ja odoh u Čađavicu, rodno mjesto pjesnika i skladatelja tamburaških hitova Josipa Ivankovića.

MIS AJVARA I PRVA PRATILJA
U Čađavici (koju sam poslikao sa svih strana, pa čak i istoimeni potok) odmah mi upade u oči nova tvornica Drava.
Kad sam prolazio pokraj jedne velike hale, neodoljivo me privlačio miris ajvara.
Obično mi ovih dana nosnice draže mirisi kiselih paprika, ajvara, grožđa, a već su i dunje počele miriti.
Kad sam vidio da su vrata hale otvorena, smjelo kročih u nju i ugledah postrojenje za pakiranje ajvara i tri vrlo lijepe djevojke.
Predstavih se i upitah dopuštenje za fotografiranje. Dvije pristadoše, a treća nestade u drugoj prostoriji.
I tako uslikah mis ajvara i njenu prvu pratilju. Koja je mis, a koja pratilja, mislim da je svejedno i Kristini i Jasmini, kako je djevojkama ime.

ROGOVI
Nekoliko metara dalje je lovački dom. Svratih na kavu i mineralnu, kad tamo – loži se vatra i sprema janje za ražanj. Momci slave, jer je jedan od njih jučer ustrijelio jelena kapitalca.
Htjeli su da fotnem zaista veličanstvene rogove.
Naravno da ih nisam slikao. Ali ne zato što mislim da su moji rogovi bolji i veći, nego zato što mislim da rogovi bez jelena nisu uopće važni, štogod lovci o tome mislili.
A i žao mi je bilo mužjaka kome nisu dopustili da ove jeseni obavi svetu mušku dužnost.
Popih kavu i mineralnu i oprostih se od veselih lovaca, inače dobrih znanaca Josipa Ivankovića.

PREMJEŠTANJE SVECA ILI SAMOG GOSPODINA
U Zdencima sam prisustvovao postavljanju kipa u dvorištu ondašnje crkve. Skupili se momci, tu je bila i dizalica, pa se krenulo na posao. Taj drveni kip, koji bi imao predstavljati nekog od svetaca ili pak samoga Gospodina, bio je težak, pa su ga pomoću dizalice premjestili s jednog mjesta na drugo.
Bilo je zanimljivo, a osim mene, to premještanje gledali su i mnogi drugi, s pristojne udaljenosti.
Budući da je premještanje potrajalo, ožednio sam i otišao na izvor napiti se prave izvorske vode. Po kojoj su Zdenci i dobili ime.

Post je objavljen 16.09.2005. u 09:31 sati.