utorak, 13.02.2018.

nesuđena pjesma

Nikad zaživjet ova pjesma neće,
krhko je tijelo njeno
ova pjesma nema sreće
i već nestaje za sjenom

u čudesnoj će noći zrenja
neuslišena se mijenjat
nejaka će usta njena
bunovne mi riječi stenjat

pjesmu najzad ja zavoljeh,
u njoj svoju snagu tražim,
pred njom mutav ju preboljeh,
pročitav ju se odvažim,

primit ju za sitnu ruku,
dokrajčit se okuražim,
te joj čednoj skratim muku
pa se izgovorom snažim:

pjesmu sam ovu zapio u zoru
i sad se u tom smradu gušim
privodeć je mrtvom moru
da ju poput čeda tušim.