Na ulasku u BiH kod Livna je goste iz Hrvatske dočekao posprdni, aktualno-politički transparent:
DOBRO NAM DOŠLI DRUGOVI I DRUGARICE IZ HRVATSKE!
(referirajući se na prvu pobjedu SDP-a na izborima)
U Yugu 55 pulskih tablica, krenusmo najzad Hercegovinom put Sarajeva Jura i ja. Promatrajući krajolik, nimalo me ne čudi što je tolike filmaše privuklo u taj kraj. Poetična golet i naturalistički motivi, iskonska arhaičnost.
Smišljali smo što ćemo reći ako nas zaustavi policija u ovome kantonu:
-idemo kod rođe Jure.
Kupreškim poljem ni duše na cesti. Tek smo pred Novim Travnikom skoro pregazili pijanoga biciklistu. Ispada na kraju da ga Jura poznaje sa neke bauštele. To se moralo zalit u nekakvoj riječnoj kafani u drvu. Ispao sam prilično smiješan kada sam naručio espresso. Cijela se Kafana grohotom nasmijala.
Prolazeći kroz neka mjesta u Srednjoj Bosni, dobro poznata sa dnevnika 90-ih, obuzela me nelagoda. Čak 5 godina od tragičnih događaja, rat je još uvijek očit na svakome koraku. Ranjene fasade izorane rafalima, ruševine, grafiti...opsadno stanje svijesti. U pogledima rijetkih ljudi uz cestu beznađe i prkos.
Večer se već dobrano nadvila nad Sarajevom kada smo stizali tražeći izlaz za Ilidžu. U kantonu sestrića Milovana, ipak smo se izdali:
-Izvinite, gde je općina?
-Mislite opština?
Na Jahorini smo sa pulskim tablicama bili pravi hit. Prilazili nam ljudi koji su nekada ljetovali u Istri, sa sjetom uzdisali...
-Šta nam je to trebalo...?
Drugoga dana sam u gradskoj kavani u Sarajevu kafenisao sa Sabinom. Iako je bila skroz apolitična, zamjerila mi je Jahorinu.
-Ne skijamo tamo od kud nas se gađalo...samo Bjelašnica.
Navečer smo obišli Jurinog jarana i pio se neki kuštravi kosovski rizling i maksuzija. Domaćin Samir, urnebesno duhovit, nije mijenjao tonalitet naracije unatoč općem grohotu nas koji imadosmo te večeri čast slušati njegovu neobično nadahnutu priču o malom Deji i o postrojavanju ispred mašinskoga.
Ujutro siđoh po sirnice. Na pekari osmrtnica čovjeka preminulog sa 74 godine. Veli pekar:
moram nevoljko priznati da me još uvijek zabavlja stranica Ćaća se vrača iako se pitam odakle nam toliki defetizam da saziv novoga sabora dočekujemo u sprdnji, diveći se čovjeku koji nam je oteo budućnost? kakav je to fenomen? dijelom je to zasluga i neupitne ćaćine karizme koja je godinama bila ogromni politički zalog i na čijim je krilima ovaj dalmoški probisvijet i neviđeni blefer jahao u političkoj areni. drugim smo pak dijelom i mi sami toliko već izmrcvareni bullshitom političkih elita da smo najzad prigrlili ćaću kao zastranjenje satiričkog duha.
i što mostovi budu duže pregovarali, što nam se više budu nametali ti 5-parački redikuli, tim ćemo strasnije hrliti ćaći u krilo jer ćaća je i ovako iscijeđen i bezopasan, sam po sebi odlična personifikacija onoga što u RH sve te morone nadahnjuje u puzanju stranačkim piramidama moći. Ivo Sanader možda i nije ono najgore što se jednoj državi može dogoditi, ali veličanjem njegovog lika i djela, poruka se šalje prvenstveno aktualnoj garnituri-eto gospodo, procesuirani kralj korupcije draži nam je od vas jer vi ste bez okusa, boje i mirisa i vaša nas rabota ne zanima-mi znamo da je kvarna-MI nemamo više iluzija i zato nas pustite da vjerujemo u ćaću i u sanaderizam.
na kraju krajeva, ćaća je ponešto i odradio za razliku od gomile onih koji će u ovom životu ipak proći bez pretresa, uskoka i Remetinca. vjerujem da je i sav taj danse macabre hdz-a u kojemu su se ćaće obredno odrekli istoga trena, posebice doprinio u izgradnji ćaćina kulta.