utorak, 01.12.2015.

ćaća povrača

moram nevoljko priznati da me još uvijek zabavlja stranica Ćaća se vrača iako se pitam odakle nam toliki defetizam da saziv novoga sabora dočekujemo u sprdnji, diveći se čovjeku koji nam je oteo budućnost? kakav je to fenomen? dijelom je to zasluga i neupitne ćaćine karizme koja je godinama bila ogromni politički zalog i na čijim je krilima ovaj dalmoški probisvijet i neviđeni blefer jahao u političkoj areni. drugim smo pak dijelom i mi sami toliko već izmrcvareni bullshitom političkih elita da smo najzad prigrlili ćaću kao zastranjenje satiričkog duha.

i što mostovi budu duže pregovarali, što nam se više budu nametali ti 5-parački redikuli, tim ćemo strasnije hrliti ćaći u krilo jer ćaća je i ovako iscijeđen i bezopasan, sam po sebi odlična personifikacija onoga što u RH sve te morone nadahnjuje u puzanju stranačkim piramidama moći. Ivo Sanader možda i nije ono najgore što se jednoj državi može dogoditi, ali veličanjem njegovog lika i djela, poruka se šalje prvenstveno aktualnoj garnituri-eto gospodo, procesuirani kralj korupcije draži nam je od vas jer vi ste bez okusa, boje i mirisa i vaša nas rabota ne zanima-mi znamo da je kvarna-MI nemamo više iluzija i zato nas pustite da vjerujemo u ćaću i u sanaderizam.

na kraju krajeva, ćaća je ponešto i odradio za razliku od gomile onih koji će u ovom životu ipak proći bez pretresa, uskoka i Remetinca. vjerujem da je i sav taj danse macabre hdz-a u kojemu su se ćaće obredno odrekli istoga trena, posebice doprinio u izgradnji ćaćina kulta.