utorak, 28.01.2014.

UBERLEIGNERI

Radni dan poslije opake pijanke; Punta Sabbioni, Venezia

Gacam po užarenom pijesku, probijajući se kroz mamurne i mrzovoljne turiste na plaži. Pomno motrim detalje koji identificiraju gosta. Prvenstveno
su mi zanimljivi gosti bljeđe puti što ukazuje da su tek stigli.
Unatoč taktici i cijelom oprezu, na plaži me dočekuje
svenjemački konsenzus:

-Nein danke, wir warn schon Venedig!
(Ne hvala, bili smo već u Veneciji!)

Nema čak ni uberleignera-onih koji bi razmislili.
Jedni Česi bi možda išli na onu najjeftiniju varijantu
otoci bez ručka, ali to ne dam jer je provizija minimalna.
Oni bi razmislili. Prezivaju se Myslivec.

Gle, N Kwae, projurio je poput jaguara. Loš znak. Idu
«municipali», jedna od bezbroj vrsta talijanskih policija.
Nikada nisam uspio dokučiti njihovu stvarnu svrhu. Upravo izviru iz šume suncobrana i više su nego osorni.
Nisu me ubrali u prvi mah, vjerojatno zato što sam bijelac.
Neopaženo sakrivam blok sa kartama pod kamen. Familija Nijemaca
me kuži. Muž je solidaran sa mojom gestom (sigurno je
ljevičar). Žena je zabrinuta za mene. Gleda me sa simpati-
jom sa kakvom se inače gleda na sitne prijestupnike.
Oh, kako mi samo zavide na uzbudljivostima koje donosi taj moj
način života.
Na dva koraka od «strand bara», municipali mi ipak prepriječe put:

-E lei signore, che cosa fa qui?
(A vi gospodine, šta vi radite tu?)

Odgovaram korektnim talijanskim kojega sam namjerno
balkanski akcentirao:

-Faccio pubblicita per la nave.
(Reklamiram brod)

-Ma prende dei soldi?
(Ma uzimate li novac za to?)

Kupujem ih jeftinom duhovitošću:

-Magari...
(Da bar...)

-Tutto a posto signore, proceda pure.
(Sve u redu nastavite slobodno)

Konačno sam ispao legitiman pred gostima. Nastojat ću
kapitalizirati ovu malu pobjedu, ali sad je ionako kasno.
Plaža je opustjela, vrijeme je ručka. Kupujem «Pesto
Genovese» i odlazim kući.

subota, 25.01.2014.

dan nakon Danaca

zahvaljujući blagodatima jutupca, provodim popodne iz snova opuštajući
dušu u taktovima Nick Drakeovog albuma Pink moon.
Unatoč ganutljivim prognozama meteo-katastrofičara, osvanula je savršeno
sunčana subota. Jutro sam proveo u rastezanju i predući poput mačka sam
izletio u vrevu kojom subotu oglašava jato vrabaca pod starim kestenom.
Obrevši se na terasi, u tonovima latte makijata, propisno se nasmijao
odslušavši nadahnutu viziju budućnosti u proglasu Franka Šinčera:

-uno čapa šikuro!

Mišo ga prekinu otrovnom aluzijom na račun Frankove platežne moći.
Uvrijeđen i prkosan poput Tita na bombaškim procesima, Franko je
istupio:

-Vi mislite da ja para nemam!?

(stanka od 5-6 sekundi)

...pa ja para i NEMAM! al to nije razlog da ne okrenemo jednu turu!

Bircem se tada rasuo grohot uz neizbježna cimanja gazde za tu turu
za cijelu kafanu! Kada su u želucu zarikali prvi krokodili, otišao sam
na njoke s fazanom...rađe nego slušat iscrpne studije o tome zašto
smo opet fasovali od Danaca...sjetim se tad jednog svog posta kojeg
sam objavio prije godinu dana kada smo na europskom igrali protiv
tih istih Danaca...

četvrtak, 23.01.2014.

napokon Napokon sami!

"Knjiga koja će izazvati tektonske poremećaje na književnoj sceni!"

Washington Post

"Psihološki noir portrait dvojice vršnjaka sa vremenskih distanci kroz
kulturološku prizmu. Apsolutni must read sezone!"

Le Monde

"Block baja!"

Figaro

"Izvanredni poetsko-prozni crossover!"

Corriere della sera




U knjizi Napokon sami, objavljeni su komentari blogera koje sam kontaktirao prije
toga te za svakog od njih čuvam primjerak. Tnx još jednom!

ponedjeljak, 20.01.2014.

JOŠ JEDNOM ZA NJU

F.Sinatra-Blogdogg




u Kvarat do 3
i nema ni pasa
osim dvojice nas
pa sjedni tu Joe
imam malu priču
trebo čuti bi to...

mi cugamo druže
i od fajronta duže
u brief epizodi,
stavi jednu za moju malu
i još jednu za put...

redoslijed kužim
kovanicu u džubox
gurni u stroj,
osjećam se ružno,
aj stavi nešto lagano i tužno...

mogu reći ti još,
al moraš biti odan kodu svom,
natoči jednu za moju malu
i još jednu za put...

i nikad se ne zna,
al pajdo ja sam ti pjesnik
i imam mnogo toga što reko bih
i kad sam težak, molim te saslušaj
dok ne kažem sve

i tako to krene,
i Joe znam da ti se žuri zatvorit
pa svaka ti čast!
nemoj kaj zamerit
što davim te ja,

al tu bol što me ganja
ja moram zaranjat
il će uskoro puknut
i zato natoči za moju malu
i još jednu za put...

ponedjeljak, 13.01.2014.

Pelargonija

Točno se sjećam te mesnice čiji sam vonj mrzio dok bih majku navlačio
za skut. Ona je pokušala držati ekvilibrij između mesarovih pošalica i
mojeg zanovijetanja. Na zidu iza pulta, obješena je visila glava istarskog
boškarina ,a niže nje je u karakterističoj pozi, kesila se preparirana kuna
bjelica. Nevješto nakalemnjeni zubi stršali su iz njenih usta što je cijeloj
figuri zadavalo neku pomalo komičnu ekspresiju.
Na vratima se tad pojavila teta Ines i njena kći Petra, izrazito hiperaktivna
cura. Bili smo vršnjaci i čim me ugledala, stala me vući za kosu i zarivati
mi svoje dugačke nokte u podlakticu. Trpio sam stoički nastojeći ničime ne
odavati osjećaj boli. Petra je cura i ništa što ona može poduzeti, ne može
mi nanijeti bol. Potajno zaljubljen u nju, savladavao sam svaku svoju slabost.

Poslovično šaljivi mesar, gustih brkova i podozriva pogleda, zadirkivao me
načinom toliko karakterističnim za to naše podneblje:

-Ma šta će te cura prebit!? Pa kakav si ti to momak?

Glave pognute pod silom Petrinih ruku što su svim silama čupale moju kosu,
prkosio sam lukavom mesaru. Htio sam mu odbrusiti. Htio sam mu jasno dati
do znanja da sam izdanak novog i boljeg svijeta u kojemu muškarac ni pod
koju cijenu neće dići ruku na suprotni spol.

Kada smo došli kući otac je pripit sjedio u polumraku i nešto krajnje nerazumljivo
gunđao sebi u bradu. Vidno uzrujana, majka je primijetila nešto čega se više i
ne sjećam, ali znam da je zvučalo krajnje cinično. Možda kao upadica nekoga
tko odavno više ne vjeruje u mogućnost suživota. Nešto otrovno i lišeno bilo
kakvog takta ili osjećaja. Nešto brutalno istinito i nešto što svakako ne ostavlja
prostora dijalogu.

Omanja vaza u koju smo nedavno presadili pelargoniju, preletjela je prostoriju
i pogodila majku u ahilovu tetivu. Krv je prošiktila u mlazu i preplavila njenu
papuču. Pečena glina je pukla i crna zemlja se rasula po podu. Pelargonija
na busenu beživotno je stršila iz ostataka vaze, kao ljubav koja se nikada
desila nije.

srijeda, 08.01.2014.

pjesma o HDZ-u

Te večeri je Maxo usred Agrigenta
figu držao u džepu,
napolju su Perković i Sindičić
brojali lampione;

sa dvije putovnice u džepu,
bez ijednog boga u srcu,
svirali kurcu:

ima 1 u Torontu,
kolje svinju u znak protesta
krvlju zalija prolaznike.
Zna sve morbidne viceve,
pomalo razrok, gorštačina prava;
podmukao poput čaglja...

kaže,

Berlin je pao osmoga,
Široki dvanaestoga.

Njegovu smo kći
na satu biologije
čuli pjevat:

Pavelića porodila vila,
a i Tita mršava kobila...

Kolko još ima tih lampiona?

Ima 1 što mi duguje...sve.
Život sam mu bijedan
poklonio najzad,
nakon što je klečo
kunuć sve što mu je drago,
kaže,
jebem ti takvu kćer
jebem ti ženu takvu,
domovinu ti krvavu jebem
što sam sanjo
išta
noćas...

neka Vas u zlu spoji on.
evo ti taj pasoš...

jebo te pasoš!

ponedjeljak, 06.01.2014.

otrovna

F.Guccini je kantautor, anarhist i sveučilišni profesor iz Bologne na čijem ranču obično živi
i po 30 studenata koji nemaju para za stanove. Radi se o liku koji doslovno živi ono o čemu
pjeva, a karakterističan je po tome što ne može pravilno izgovoriti R što u konačnici ispada
još i bolje.




al da sam predvidio sve to skupa , uzrok ,posljedicu, upad, zaključnu miso,
vjerujte da za ta 3 šolda, za tu slavu od kurca, ne bi pjesme piso...
ok priznajem da sam se prešo i prihvaćam križ i neka bude,
tražim vremena, od race sam svoje, koliko važnim bilo, prvi studiro.

Moj stari je u biti čak i imo pravo reći da je penzija jako važna,
moja stara nije bila u krivu reći da diploma je bitnija od svih gaža...
mlad i blesav izgubio sam glavu, dal zbog knjiga il mog provincijalizma
i kita u dupe i optužbe za arivizam, sumnje na bilokoizam, onaj sam koj si ostajem...

Vi kritičari, vi ličnosti jalne, okrutni militanti, pardoniram i Vama,
al nisam nikad reko da pjesmom revolucije se dižu, poezija možda...
ja pjevam kada mogu, kako mogu, kad me je volja bez zvižduka ili aplauza.
prodavat nisu moje poteškoće, ne kupujte moje ploče i pljujte na mene!

al mislite li da mi se živo jebe ,da dublje zagrebem, zašto dalje pjevam?
cuganje držim za provod bolji il se samozadovoljim pa čak i ševim!
ako sam u kurcu onda pišem, stružuć nutra u naše mizerije...
obično moram činit stvari zrelije, slagat ruševine il održat se živim.

ja sve, ja ništa, ja seronja, pijanac i poeta, redikul, anarhist, ja fašista,
ja bogat, ja bez love, ja radikalan, ja promjenjiv i ja stalan, crn, Židov, komunista!
ja peder, ja koji kačim jer pjevam, ja lažan i stvaran, ja kreten ili genij,
ja sam ovdje u svitanje dana, malo čežnje, malo vina, željan da opsujem

šta kažete ma ko me tjera na to, da i dalje slušam svakog koji god ima poriv?
naravno, doktor kaže, depresivan, pa čak ni kada pišam nemam svoj trenutak.
i ja koji tvrdih da uvijek je bila igra znat se služit u nekakvom metru,
drugovi, đir postaje napet i uzak, prodajem svoj uzmak, jeftino ga dajem!

kolege kantautori, odabrana maso, što navečer puniš kasu za tih par miliona,
vi kojima je dano činite pravo, punit džep zapravo, a ne samo testone
šta da vam kažem, kad sve znate... ionako će uvijek biti, pogađate:
propali muzičar, pio, teoreta, Bertoncelli il fratar pizdarije sipat!

al da sam predvidio sve to skupa: uzrok ,posljedicu, upad, opet bih učinio isto.
volim pisat pjesme, piti vino, volim kad je štala, rođen sam budala!
i tako guram naprijed i ne presvlačim nošnju koju nosim ko zadatak,
imam brdo još za ispričat toga ako zanima koga i naguzim sav ostatak!

nedjelja, 05.01.2014.

otrovna

F.Guccini je kantautor, anarhist i sveučilišni profesor iz Bologne na čijem ranču obično živi
i po 30 studenata koji nemaju para za stanove. Radi se o liku koji doslovno živi ono o čemu
pjeva, a karakterističan je po tome što ne može pravilno izgovoriti R što u konačnici ispada
još i bolje.




al da sam predvidio sve to skupa , uzrok ,posljedicu, upad, zaključnu miso,
vjerujte da za ta 3 šolda, za tu slavu od kurca, ne bi pjesme piso...
ok priznajem da sam se prešo i prihvaćam križ i neka bude,
tražim vremena, od race sam svoje, koliko važnim bilo, prvi studiro.

Moj stari je u biti čak i imo pravo reći da je penzija jako važna,
moja stara nije bila u krivu reći da diploma je bitnija od svih gaža...
mlad i blesav izgubio sam glavu, dal zbog knjiga il mog provincijalizma
i kita u dupe i optužbe za arivizam, sumnje na bilokoizam, onaj sam koj si ostajem...

Vi kritičari, vi ličnosti jalne, okrutni militanti, pardoniram i Vama,
al nisam nikad reko da pjesmom revolucije se dižu, poezija možda...
ja pjevam kada mogu, kako mogu, kad me je volja bez zvižduka ili aplauza.
prodavat nisu moje poteškoće, ne kupujte moje ploče i pljujte na mene!

al mislite li da mi se živo jebe ,da dublje zagrebem, zašto dalje pjevam?
cuganje držim za provod bolji il se samozadovoljim pa čak i ševim!
ako sam u kurcu onda pišem, stružuć nutra u naše mizerije...
obično moram činit stvari zrelije, slagat ruševine il održat se živim.

ja sve, ja ništa, ja seronja, pijanac i poeta, redikul, anarhist, ja fašista,
ja bogat, ja bez love, ja radikalan, ja promjenjiv i ja stalan, crn, Židov, komunista!
ja peder, ja koji kačim jer pjevam, ja lažan i stvaran, ja kreten ili genij,
ja sam ovdje u svitanje dana, malo čežnje, malo vina, željan da opsujem

šta kažete ma ko me tjera na to, da i dalje slušam svakog koji god ima poriv?
naravno, doktor kaže, depresivan, pa čak ni kada pišam nemam svoj trenutak.
i ja koji tvrdih da uvijek je bila igra znat se služit u nekakvom metru,
drugovi, đir postaje napet i uzak, prodajem svoj uzmak, jeftino ga dajem!

kolege kantautori, odabrana maso, što navečer puniš kasu za tih par miliona,
vi kojima je dano činite pravo, punit džep zapravo, a ne samo testone
šta da vam kažem, kad sve znate... ionako će uvijek biti, pogađate:
propali muzičar, pio, teoreta, Bertoncelli il fratar pizdarije sipat!

al da sam predvidio sve to skupa: uzrok ,posljedicu, upad, opet bih učinio isto.
volim pisat pjesme, piti vino, volim kad je štala, rođen sam budala!
i tako guram naprijed i ne presvlačim nošnju koju nosim ko zadatak,
imam brdo još za ispričat toga ako zanima koga i naguzim sav ostatak!