ponedjeljak, 13.01.2014.

Pelargonija

Točno se sjećam te mesnice čiji sam vonj mrzio dok bih majku navlačio
za skut. Ona je pokušala držati ekvilibrij između mesarovih pošalica i
mojeg zanovijetanja. Na zidu iza pulta, obješena je visila glava istarskog
boškarina ,a niže nje je u karakterističoj pozi, kesila se preparirana kuna
bjelica. Nevješto nakalemnjeni zubi stršali su iz njenih usta što je cijeloj
figuri zadavalo neku pomalo komičnu ekspresiju.
Na vratima se tad pojavila teta Ines i njena kći Petra, izrazito hiperaktivna
cura. Bili smo vršnjaci i čim me ugledala, stala me vući za kosu i zarivati
mi svoje dugačke nokte u podlakticu. Trpio sam stoički nastojeći ničime ne
odavati osjećaj boli. Petra je cura i ništa što ona može poduzeti, ne može
mi nanijeti bol. Potajno zaljubljen u nju, savladavao sam svaku svoju slabost.

Poslovično šaljivi mesar, gustih brkova i podozriva pogleda, zadirkivao me
načinom toliko karakterističnim za to naše podneblje:

-Ma šta će te cura prebit!? Pa kakav si ti to momak?

Glave pognute pod silom Petrinih ruku što su svim silama čupale moju kosu,
prkosio sam lukavom mesaru. Htio sam mu odbrusiti. Htio sam mu jasno dati
do znanja da sam izdanak novog i boljeg svijeta u kojemu muškarac ni pod
koju cijenu neće dići ruku na suprotni spol.

Kada smo došli kući otac je pripit sjedio u polumraku i nešto krajnje nerazumljivo
gunđao sebi u bradu. Vidno uzrujana, majka je primijetila nešto čega se više i
ne sjećam, ali znam da je zvučalo krajnje cinično. Možda kao upadica nekoga
tko odavno više ne vjeruje u mogućnost suživota. Nešto otrovno i lišeno bilo
kakvog takta ili osjećaja. Nešto brutalno istinito i nešto što svakako ne ostavlja
prostora dijalogu.

Omanja vaza u koju smo nedavno presadili pelargoniju, preletjela je prostoriju
i pogodila majku u ahilovu tetivu. Krv je prošiktila u mlazu i preplavila njenu
papuču. Pečena glina je pukla i crna zemlja se rasula po podu. Pelargonija
na busenu beživotno je stršila iz ostataka vaze, kao ljubav koja se nikada
desila nije.